I Kž-247/2002-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 247/02-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. F., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučjujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. siječnja 2002. godine, br. K 101/01, u javnoj sjednici održanoj 8. svibnja 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića i branitelja opt. F. G.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. R.F. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. R.F. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Temeljem čl. 82. KZ od optuženog oduzeta je imovinska korist u iznosu od 600,00 kn, te 100 DEM, a po čl. 76. KZ optuženom je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, te je po čl. 122. ZKP optuženi obavezan naknaditi trošak kaznenog postupka i to paušal od 1.000,00 kn i trošak vještačenja u iznosu od 1.120,00 kn.

Protiv te presude žali se optuženi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, te odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači i optuženi proglasi krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, te oslobodi plaćanja troškova kaznenog postupka.

Ujedno optuženi zahtjeva da o sjednici vijeća bude obaviješten njegov branitelj, sjednici vijeća prisustvovao je branitelj optuženog odvjetnik F.G. iz S.

I Kž 247/02-6

Spis je dostavljen državnom odvjetniku Republike Hrvatske da ga razgleda.

Žalba nije osnovana.

Optuženi nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP).

Tvrdnja iz žalbe da postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka i samih zapisnika, nije osnovana. Naime, sud prvog stupnja u razlozima svoje presude analizira zbog čega ne prihvaća iskaze svjedoka (P., S.), a to nikako ne znači da oprečno iznosi sadržaje zapisnika o iskazima tih svjedoka, već samo daje svoju ocjenu izvedenih dokaza, ne radi se dakle o netočnom reproduciranju sadržaja zapisnika.

Prema tome, neosnovano optuženi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Optuženi nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Svoje utvrđenje, da je optuženi u dva navrata svjedocima S. i P. prodavao heroin osnovano sud prvog stupnja temelji prije svega na iskazu svjedoka S., koji tvrdi da je zajedno sa P. dolazio u više navrata na područje S. radi kupnje heroina, a da je svjedok P. dogovarao sa osobom po imenu R. putem mobitela način kupnje. Svjedok vrlo precizno označava mjesto kupnje, cijenu droge kao i vrijeme kada su drogu kupovali. Također i svjedok P. potkrepljuje taj iskaz, sa ogradom, da ne zna od koga je droga kupovana. Međutim, oba svjedoka suglasna su da je P. stupao u vezu sa prodavačem putem mobitela svjedoka S., a iz izlista poziva mobitela optuženog, jasno proizlazi da su obavljena dva kontakta toga mobitela sa mobitelom svjedoka S. O sadržaju tih kontakata, kao i o obavljenom poslu određeno iskazuje svjedok S., imenujući osobu koja je drogu prodavala, imenom optuženog. Sud prvog stupnja, dakle, opravdano utvrđuje iz iskaza toga svjedoka, nedvojbeno obavljenih kontakata putem mobitela, imena optuženog, da je optuženi bio taj koji je u dva navrata na označenim mjestima prodao svjedocima heroin u količini i za cijenu označenu u prvostupanjskoj presudi.

U odnosu na prodaju droge L.F. u svom se utvrđenju pravilno prvostupanjski sud oslanja, prije svega na iskaze svjedoka djelatnika policije Z.B. i I.T., koji uvjerljivo opisuju kako su povodom određenih informacija i sumnji opservirali područje Prodajnog centra T. i vidjeli dolazak optuženog, predaju novca svjedoka F. optuženom, te davanje od strane optuženog "nešto" za uzvrat svjedoku. Okolnost da je od strane djelatnika policije poslije toga kod svjedoka F. pronađen omot sa kokainom i heroinom, a pregledom optuženog dvije novčanice od po 50 DEM, te kasnije u njegovom stanu dvije celofanske vrećice s 5 PVC vrećica heroina i 5 PVC kesica kokaina, svjedoči o pravilnosti utvrđenja suda prvog stupnja, da je kritične zgode optuženi drogu prodao tome svjedoku, te da je drogu posjedovao radi prodaje. Potvrđuje to i činjenica što je komparativnim vještačenjem droge utvrđeno da je droga pronađena kod opt. F. i svjedoka F. jednakih fizičkih i kemijskih svojstava.

Droga pakirana u vrećice nađena u kući optuženog, također jasno svjedoči da je bila namijenjena uličnoj prodaji, te pravilno zaključuje sud da su i novčanice od po 50 DEM

I Kž 247/02-6

nađene kod optuženog očito bile novčanice dobivene od svjedoka F., predaju kojih su uočili djelatnici policije.

Osnovano, dakle, sud prvog stupnja, cijeneći izvedene dokaze utvrđuje, da je optuženi neovlašteno posjedovao drogu i prodavao je, a navodi žalbe optuženog, kako za postojanje bitnih elementa kaznenog djela iz st. 2. čl. 173. KZ, nema dokaza, nisu osnovani.

Optuženi ističe, ali ne obrazlaže, žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, a ovaj sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 379. ZKP i nije našao da bi bile počinjene povrede kaznenog zakona na štetu optuženog. Optuženi nije u pravu niti kada se žali zbog odluke suda o kazni.

Okolnost da je optuženik ovisnik o opijatima ne predstavlja tako olakotnu okolnost radi nje bi optuženom trebalo izreći blažu kaznu. Prvostupanjski sud je pravilno prilikom odmjeravanja kazne cijenio optuženom kao olakotno njegovu mladost, dosadašnju neosuđivanost i motiviranost njegovu ovisnošću o opijatima. Obzirom na tako utvrđene okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne i po utvrđenju ovog suda drugog stupnja izrečena kazna zatvora optuženom u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primjerena je društvenoj opasnosti djela i ličnosti optuženog, te će ta kazna ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ.

Pravilno je sud prvog stupnja pošto je utvrdio da je novac pronađen kod optuženika porijeklom od prodaje opojne droge na osnovu čl. 82. KZ oduzeo optuženom taj novac, kao korist ostvarenu kaznenim djelom.

Obzirom na nalaz liječnika psihijatra osnovano je sud prvog stupnja odlučio da okrivljenom treba izreći sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti.

Budući je utvrđeno da je optuženi počinio kazneno djelo pravilno ga je sud prvog stupnja obvezao na snašanje troškova kaznenog postupka i to trošak sudskog psihijatrijskog vještačenja, te trošak paušala, koji je primjeren složenosti i duljini trajanja postupka.

Radi svega navedenog trebalo je po čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. svibnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.