Rev-1663/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1663/1990-2.

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednika vijeća, te Mladena Žuvele, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š. iz B., zastupane po punomoćniku G. dr. K., odvjetniku iz B., protiv tuženika J. Š. iz B., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz B., radi priznanja prava suvlasništva na nekretninama i pokretninama, rješavajući reviziju tuženog, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 19. listopada 1989. br. Gž-1197/89-2. kojom je potvrdjena presuda. Općinskog suda u Bjelovaru od 27. veljače 1989. br. P-288/88-12. u sjednici održanoj dana 10. travnja 1991.,

p r e s u d i o j e

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni je sud odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu kojom je utvrdjeno da su stranke bivši bračni drugovi, na jednake dijelove stekle gradilište, obiteljsku kuću, te pokretnine pobliže opisane u izreci prvostepene presude, te tuženi obvezan na naknadu parničnog troška u iznosu od 69 dinara.

Tuženi izjavljuje reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju.

Javno tužilaštvo Hrvatske iako pozvano u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) nije dostavilo svoje izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Iako se u reviziji navodi da se izjavljuje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ipak se može konstatirati da se revizija uglavnom iscrpljuje u pobijanju činjeničnih utvrdjenja sudova, a iz tog se razloga revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Tako se detaljno obrazlaže način stjecanja gradilišta, gradnja kuće, stjecanje pojedinih pokretnina, doprinos majke tuženog, podizanje kredita, osobni rad i dohodak, ali, sudovi su sve te tuženikove tvrdnje raspravili i ocijenili uz obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud.

Stoga se i ne može prihvatiti revizijska tvrdnja da se pobijane odluke ne mogu ispitati jer da su obrazloženja manjkava.

Upravo suprotno, sudovi su sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva potpuno istinito utvrdili, a dokaze savjesno ocijenili, zasnovavši odluku na.rezultatima cjelokupnog postupka.

Revident naime gubi iz vida da utvrdjivanje suvlasničkih udjela u zajedničkoj imovini nije gola matematika. Taj se dio istina utvrdjuje prema doprinosu, ali u slučaju spora sud ne vodi računa samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, nego i o pomoći jednog bračnog durga drugom, o radu u kućanstvu i obitelji, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (čl. 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima).

Nadalje u reviziji se stalno ističe kako je neka stvar isključivo vlasništvo tuženog jer je nabavljena iz njegovog osobnog dohotka ili kreditima koje je on podigao, a pri tom se gubi iz vida da bračni drugovi nisu bili ugovorili da njihove zarade budu posebna imovina svakog od njih (čl. 279. Zakona o braku i porodičnim odnosima), a takodjer i da stvari nabavljene kreditom predstavljaju zajedničku imovinu, iako je dug teretio ili tereti samo jednog bračnog druga (čl. 291. Zakona o braku i porodičnim odnosima).

Valja stoga konstatirati da su sudovi na utvrdjeno činjenično stanje materijalno pravo ispravno primijenili, a kako pri tome nisu počinili niti neku od odlučnih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, to se revizija ukazuje neosnovanom pa je zato odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. travnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.