I Kž-603/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 603/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, Zlate Lipnjak Bosanac i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. M. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 27. travnja 2010. br. K- 16/10, u sjednici održanoj 19. kolovoza 2010. u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. B. M., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženik za kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ-a, za

koje je tom presudom proglašen krivim, temeljem tog zakonskog propisa, o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju od pet (5) godina, u koju mu se kaznu, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. travnja 2010. godine, pa nadalje.

II. Žalba optuženika u preostalom dijelu odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku proglašen je krivim opt. B. M., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ-a, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Prema optuženiku izrečena je i sigurnosna mjera iz čl. 76. KZ-a u svezi sa čl. 75. st. 3. KZ-a, obaveznog liječenja od ovisnosti o alkohola, s naznakom prestanka trajanja te sigurnosne mjere.

I Kž 603/10-3

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svojoj braniteljici po službenoj dužnosti, odvjetnici J. Č. iz O., a iz žalbenih osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovljeno suđenje, ili podredno da se preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u nastavku: ZKP-a), predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika samo je djelomično osnovana, i to u pogledu žalbene osnove odluke o kazni, dok je u preostalom dijelu neosnovana.

Žaleći se iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj upire na pogrešnu ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice, koja je, po svojoj majci, kaznenu prijavu podnijela 9 godina nakon učina djela, iako je u međuvremenu o toj činjenici govorila svom očuhu, svjedoku F. Đ., prije 4 ili 5 godina. To su ujedno i razlozi zbog kojih žalba nalazi da je iskaz oštećenice posve izmišljen, a osim toga niti se ne zna razlog zbog kojeg oštećenica toliko godina nije govorila o učinu djela, a na tu okolnost nije posebno ispitana psihologijska vještakinja, zbog čega se u žalbi osporava zaključak suda prvog stupnja o kaznenoj odgovornosti optuženika koji se temelji na iskazima oštećenice, njezinog očuha F. Đ., te njene majke svjedokinje J. Đ., kao i provedenom psihologijskom vještačenju oštećenice po vještaku psihologu mr. sci. Lj. H..

Po ocijeni ovog drugostupanjskog suda, suprotno izloženim tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja dao je potpune i prihvatljive razloge u kojima je naznačio zašto vjeruje oštećenici u odnosu na izvršenu radnju silovanja i to ne samo zbog potpune određenosti iskaza u kojem je ona detaljno opisala što joj je optuženik konkretne prigode radio, te se o svakoj činjenici otvoreno izjasnila, glede načina počinjenja djela, a posebno je opisala sukcesivnu primjenu fizičke sile prema njoj od početnog hvatanja za zapešće desne ruke, te odvlačenja u prostor napuštene zgrade, te daljnju nastavnu primjenu fizičke sile u svrhu slamanja njenog otpora i obavljanja spolnog odnošaja. Tim svojim opisima događaja oštećenica je, neovisno o proteku vremena od učina djela, s puno detalja i preciznosti opisala ponašanje optuženog konkretne prigode. Do istih činjeničnih saznanja dolazi se i iz sadržaja iskaza svjedoka F. Đ., očuha oštećenice, koji je inače bio, zbog specifičnosti situacije u kojoj je oštećenica živjela, osoba njenog povjerenja, kojem se jedinom povjerila i govorila o inkriminiranom događaju, a ti iskazi su međusobno podudarni, nisu uočene nikakve kontradiktornosti u njihovom sadržaju.

Da se ne radi o lažnom terećenju optuženika za navedenu radnju spolne zlostave u vidu nasilnog spolnog odnošaja, proizlazi i iz ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice kojeg je dala stalna sudska vještakinja psihologinja mr. sc. Lj. H., koji nalaz i mišljenje, kao i dopunu mišljenja na glavnoj raspravi sud prvog stupnja je u cijelosti opravdano prihvatio, jer se radi o psihologijskom vještačenju koje je obavljeno razgovorima, motrenjima, te primjenom psihologijskih testova, kao i pribavom anamnestičkih i heteroanamnestičkih

I Kž 603/10-3

podataka, temeljem kojih je naučnih metoda vještakinja psiholog našla da se oštećenici može vjerovati, neovisno o proteku vremena od učina djela do prijavljivanja djela, jer je ona s obzirom na svoje intelektualne, kao i mnestičke sposobnosti, sposobna dati vjerodostojni iskaz, pri čemu nije pokazivala sklonosti izmišljanju događaja.

Sve to ukazuje, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na potpunu i pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice po sudu prvog stupnja, koja se dakle, ocjena temelji na kontrolnim činjenicama, iskazima svjedoka F. Đ. i J. Đ., kao i provedenom psihologijskom vještačenju oštećenice.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kojoj on zapravo samo prigovara pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice.

Isticani prigovor žalbe o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju sadržanom u tvrdnji žalbe da je potrebno provesti dopunu vještačkog nalaza psihologijske vještakinje, koja bi se trebala očitovati o konkretnim razlozima zbog kojih je oštećenica tajila počinjenje djela, je promašen a time i neosnovan.

Naime, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na glavnoj raspravi koja je provedena 27. travnja 2010. na kojoj je psihologijska vještakinja mr. sci. Lj. H. dopunila svoj nalaz i mišljenje, obrana nikakvih pitanja vezanih za protek vremena, kao i razloge kasnijeg prijavljivanja vještakinji nije postavila, niti je obrana po ranoj dopuni nalaza i mišljenja imala bilo kakve primjedbe na nalaz i mišljenje (kao i dopunu mišljenja psihologijske vještakinje), a isti tako nije stavila dokazni prijedlog da se psihologijski nalaz i mišljenje u tom pravcu dopuni, prije završetka dokaznog postupka.

Slijedom navedenog, a kako je po stanovištu ovog suda, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, to ni žalba optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Na žalbu optuženika zbog odluke o kazni

U pravu je žalitelj kada tvrdi da mu je izrečena prestroga kazna zatvora, iako je sud prvog stupnja posve ispravno ocijenio kao olakotno optuženikovu raniju neosuđivanost, smanjenu ubrojivost u blažem stupnju, te roditeljstvo 10-ero djece, za koje postoji obaveza uzdržavanja, dok mu je kao otegotno cijenio težinu djela, a posebno činjenicu da je kazneno djelo počinjeno prema maloljetnoj oštećenici, te da su nastupile trajne i teške posljedice u vidu tzv. kronificiranog PTSP-a, ali koji je poprimio blaži oblik, te zaustavljenog seksualnog razvoja, zbog činjenice da oštećenica odbija kontakte sa suprotnim spolom.

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ipak se radi o kaznenom djelu silovanja u osnovnom obliku, koje je počinjeno kao jednokratna radnja, jer sukladno iskazu oštećenice, nikada prije kao i nikad poslije optuženik nije ugrožavao njezin spolni integritet. Izložena okolnost, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ukazuje da će se i kaznom zatvora u trajanju od 5 godina, postići sve svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a.

I Kž 603/10-3

Stoga je u tom dijelu trebalo prihvatiti žalbu optuženika, te preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način kako je to presuđeno pod toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude.

Prema svemu izloženom, a kako u pobijanoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbi optuženika, kao ni povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, presuđeno je na temelju čl. 390. st. 1. te čl. 387. ZKP-a, kao u izreci.

U Zagrebu, 19. kolovoza 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.