I Kž-295/2017-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 295/2017-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. V. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. travnja 2017. broj K-52/12, u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2019.

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), utvrđuje da je optuženi B. V. kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11., opisanim u točki 1.) izreke pobijane presude ostvario imovinsku korist u iznosu od 2.603.950,00 kn pa se nalaže optuženom B. V. isplatiti navedeni novčani iznos u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

II. Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi B. V. je pod točkom 1.) proglašen krivim za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., a pod točkom 2.) za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju šest mjeseci. Na temelju članka 51. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna

I Kž 295/2017-4

osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen izvršava 1 (jedna) godina, a dio kazne zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca neće se izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi članka 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10. - dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno da novčani iznos od 2.603.950,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi B. V. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. Utvrđeno je da je navedeni iznos imovina R. H., te je naloženo optuženiku da novčani iznos od 2.603.950,00 kn uplati u korist proračuna R. H. u roku od 5 (pet) godina po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju članka 57. stavak 5. u svezi članka 58. stavak 1. KZ/11. odlučeno je da će sud opozvati uvjetovani dio kazne zatvora ako optuženik bez opravdanog razloga u roku od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženiku je naloženo da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08., i to troškove vještačenja u iznosu 12.696,06 kn te paušalnu svotu u iznosu 1.000,00 kn odnosno ukupno iznos od 13.696,06 kn. Nasuprot tome, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08. optuženi D. V. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju pomaganjem iz članka 246. stavak 1. i 2. u svezi članka 34. KZ/11., pobliže činjenično opisano pod točkom 3.) pobijane presude.

Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u odnosu na optuženog D. V. padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni, a u odnosu na oslobađajući dio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom se predlaže da se pobijana presuda u odnosu na osuđujući dio preinači te optuženom B. V. izrekne stroža kazna, a u odnosu na oslobađajući dio, da se ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je sukladno članku 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na osuđujući dio pobijane presude:

Osporavajući pravilnost prvostupanjske odluke o kaznenoj sankciji, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud optuženom B. V. izrekao neprimjereno blagu kaznenopravnu sankciju. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih

I Kž 295/2017-4

okolnosti kada je optuženiku cijenio priznanje kaznenih djela jer da materijalni dokazi u predmetu, posebno zaključci nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, nedvojbeno upućuju na optuženog B. V., kao počinitelja kaznenih djela za koja se tereti. Osim toga, iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve otegotne okolnosti na strani optuženog, žalitelj drži da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir da je optuženik kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. počinio iz koristoljublja, te da je njegovim postupanjem društvo „V. g.“ d.o.o. dovedeno u takve poteškoće koje su rezultirale brisanjem tog društva iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu. Nadalje, žalitelj smatra da je otegotnim valjalo cijeniti i to da niti protekom gotovo deset godina optuženik nije nadoknadio nastalu štetu. Iz navedenih razloga, žalitelj smatra da je trebalo optuženiku izreći strožu kaznu.

Protivno iznesenim žalbenim navodima, a imajući na umu sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud izrekao primjerenu kaznu.

Tako je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne osnovano kao olakotno cijenio optuženikovo potpuno priznanje oba kaznena djela koja su mu stavljena na teret optužnicom, kao i njegovo izraženo žaljenje iz čega proizlazi njegova samokritičnost prema vlastitom postupanju, kao i spremnost da odgovara za počinjeno, te da vrati protupravnu imovinsku korist koju je stekao. Osim toga, prvostupanjski je sud ispravno otegotnim cijenio količinu protupravnog postupanja koja se očituje kroz visoki iznos pribavljene imovinske koristi, koji višestruko premašuje onaj kvalifikatorni, ali i osuđivanost nakon počinjenja djela za koja je osuđen pobijanom presudom.

Slijedom navedenog i ovaj drugostupanjski sud nalazi da se izrečena kaznena sankcija ukazuje primjerenom težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika. Naime, optuženiku su utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. u trajanju jedne godine i deset mjeseci, a za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. u trajanju šest mjeseci. Primjenom odredaba o stjecaju, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca. Tako utvrđene pojedinačne kazne, a potom i jedinstvena kazna, i prema stavu ovog drugostupanjskog suda, primjerene su osobi optuženika i kaznenim djelima koja je počinio. Cijeneći sve olakotne okolnosti na strani optuženika, ali i njegovo držanje tijekom prvostupanjskog postupka, prvostupanjski je sud ispravno zaključio, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kako postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik neće ubuduće činiti kaznena djela, pa mu je izrečena djelomičnu uvjetnu osudu na način da od kazne zatvora na koju je osuđen ima izdržati 1 godinu zatvora, a dio kazne zatvora u trajanju 1 godine i 2 mjeseca neće se izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 5 godina ne počini novo kazneno djelo, ali i uz primjenu daljnjeg uvjeta da u roku od 5 godine od pravomoćnosti presude uplati na ime imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom iznos od 2.603.950,00 kn. Upravo ovako izrečenom sankciju, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ostvariti će se zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz

I Kž 295/2017-4

jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Stoga je žalbu državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni osuđujućeg dijela pobijane presude trebalo odbiti kao neosnovanu, te u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

U odnosu na oslobađajući dio pobijane presude:

Državni odvjetnik je, u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja držeći kako je prvostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenica pogrešno zaključio da nema dokaza da bi optuženi D. V. počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju pomaganjem iz članka 246. stavak 1. i 2. u vezi članka 34. KZ/11. Naime, žalitelj smatra kako su optuženi B. V. i optuženi D. V. poslovali zajedno te da je optuženi D. V. bio upućen u cjelokupno poslovanje društva V. g. d.o.o. pa je znao da novac kojeg je podizao sa računa društva V. g. d.o.o., a kojeg je predavao optuženom B. V., neće biti upotrijebljen u poslovne svrhe društva. Da bi optuženi V.1 bio svjestan da pomaže optuženom B. V. u počinjenju kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., prema stavu žalitelja, proizlazi iz okolnosti da je on i sam bio vlasnikom drugog trgovačkog društva, pa mu je poznato da se novac s poslovnog računa društva mora upotrijebiti u poslovne svrhe društva. Kada se pri tome uzme i da je optuženi V.1 više puta osuđivan zbog kaznenih djela protiv imovine, i to prijevare i prijevare u gospodarskom poslovanju, onda državni odvjetnik smatra da je, ispravnim vrednovanjem svih utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud trebao zaključiti da je optuženi V.1 počinio kazneno djelo kako ga se i tereti.

Suprotno navodima žalbe, ovaj drugostupanjski sud drži kako je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice te ih jasno i nedvosmisleno iznio u pobijanoj presudi u kojoj je ispravno zaključio da nije dokazano da bi optuženi D. V. počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju pomaganjem iz članka 246. stavak 1. i 2. u svezi članka 34. KZ/11.

Naime, iz obrana obojice optuženika proizlazi da se njihova poslovna suradnja odvijala isključivo vezano uz poslovanje lokala B. koje je djelovalo u sklopu trgovačkog društva V. g. d.o.o. Poslovanje lokala odvijalo se putem računa koji se vodio kod banke, a iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka M. S. proizlazi da su na tom računu registrirani poslovni događaji kao što je uplata pologa utrška, plaćanje najamnine, dobava robe i slično. Da je optuženi D. V. bio uključen samo u ugostiteljski dio poslovanja trgovačkog društva proizlazi i iz okolnosti da je on nakon kraćeg vremena otvorio obrt na ime svoje supruge, te poslovanje lokala u cijelosti prebacio na taj obrt.

Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi ispravno utvrdio da je optuženi V.1 , osim u odnosu na račun trgovačkog društva V. g. d.o.o. kod banke, bio ovlašten za raspolaganje sredstvima po žiro-računu otvorenog u H. A. A. B. Također je utvrdio da je optuženi V.1 , na traženje optuženog V.2 , u više navrata s tog računa podizao novac i to u ukupnom iznosu od 1.650.800,00 kuna koji je predao optuženom B. V.. Međutim, kao što to ispravno zaključuje prvostupanjski sud, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, nema niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da je optuženi V.1 znao za što će se novac utrošiti, odnosno da ih se

I Kž 295/2017-4

neće utrošiti u poslovanje TD, tim više što mu optuženi V.2 nije detaljnije niti konkretnije rekao za što mu treba novac, nego samo za neke građevinske poslove odnosno materijal. Stoga kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, okolnosti koje žalitelj ističe u svojoj žalbi, a to je da je optuženi V.1 podizao veće novčane iznose, da je i sam bio vlasnikom drugog TD ili da je od ranije kažnjavan zbog gospodarskih kaznenih djela, ne upućuju, u nedostatku drugih dokaza, na zaključak da je on znao i bio svjestan da pomaže optuženom V.2 u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11.

Temeljem svega iznesenog, budući da žalitelj niti u odnosu na utvrđeno činjenično stanje žalbom nije doveo u pitanje prvostupanjsku presudu, valjalo je i u tom dijelu žalbu odbiti.

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da je od optuženika B. V. imovinska korist oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08. jer je ZPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/2017.) prestao važiti, a u članku 2. toga Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju ZKP/08.

Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.

Zagreb, 12. veljače 2019.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Setnik, v.r.

Ana Garačić, v.r.