Rev-772/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-772/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz P., koga zastupa S. O., odvjetnik u P., protiv tuženika S. P. iz P., koju zastupa S. Z., te G. P. i B. G., obje iz P., koje zastupa A. R., odvjetnik u P., radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tuženica G. P. i B. G., protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 11. svibnja 1993., br. Gž-330/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 19. siječnja 1993., br. P-946/90-52, u sjednici održanoj dana 11. veljače 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice G.P. i B.G. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tužitelj kupio nekretnine pobliže označene u izreci te presude i da su mu tuženice dužne izdati tabularnu ispravu, dok je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženica da im tužitelj plati dio kupoprodajne cijene od 63,64% a nakon toga da se utvrdi da je tužitelj vlasnik spornih nekretnina.

Tuženice su obvezane tužitelju naknaditi parnični trošak. Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda tuženice G.P. i B.G. izjavile su reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok tuženica S.P. nije izjavila reviziju.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja upravljen prema tuženicima za izdavanje tabularne isprave za određene nekretnine, te zahtjev tuženica kao protutužiteljica upravljen prema tužitelju kao protutuženiku za isplatu neisplaćenog dijela kupovnine.

Protivno tvrdnji u reviziji, nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP, jer presuda prvostupanjskog suda ima razloge o odlučnim činjenicama, a drugostupanjski sud je, također protivno revizijskim navodima, ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Glede navoda revizije da prvostupanjski sud nije reagirao na protivljenje tuženica preinaci tužbe, koju su sudovi usvojili, treba odgovoriti da se po mišljenju ovoga suda ne radi o preinaci tužbe, jer je zahtjev tužbe za izdavanje tabularne isprave ostao nepromijenjen, dok je tužitelj u toku parnice zapravo naveo činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a koje činjenice je prvostupanjski sud unio u izreku presude. Što se pak posebno tiče isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenje da je tužitelj kupio sporne nekretnine, takvo isticanje pored postojećeg zahtjeva na činidbu ne smatra se preinačenjem tužbe (čl. 187.s t. 3. i 4. ZPP).

Prvostupanjski sud je utvrdio da je prednik tuženica sada pok. M.Š. sporne nekretnine prodao I.V., da je taj ugovor izvršen, jer su kupcu predane u posjed nekretnine, a ovaj da je isplatio kupovnu cijenu, da kupac nije upisao svoje pravo u zemljišne knjige, da je on nakon nekog vremena te nekretnine prodao tužitelju, koji mu je isplatio kupovninu, a nekretnine su mu predane u posjed, pa je tužitelj tada sačinio pisani ugovor s gruntovnim vlasnikom, tj. prednikom tuženica kao prodavateljem, koji je nakon toga umro, a tuženice kao njegove nasljednice su se upisale u zemljišnim knjigama kao vlasnice tih nekretnina.

Tuženice, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, iznose zapravo tvrdnju da je tužitelj kupio sporne nekretnine direktno od njihova prednika tvrdeći da mu nije isplatio u cijelosti kupovnu cijenu, koju potražuju u ovoj parnici svojim zahtjevom.

Međutim, kako je u dosadašnjem postupku utvrđeno da je njihov prednik nekretnine prodao trećemu, tj. I.V., a ovaj tužitelju, to je pravilno stajalište drugostupanjskog suda ćene kupovnine tada bi zahtjev ukoliko bi se radilo o potraživanju protiv kupca zbog neispla

trebalo upraviti protiv I.V.

S tim u vezi nije osnovan daljnji prigovor u reviziji da su iskazi svjedoka P.H. i I.V. međusobno u suprotnosti, a na njima, među ostalim dokazima, da sudovi temelje svoje odluke. Obojica svjedoka naime u svojim iskazima potvrđuje najprije kupoprodaju između prednika tuženica i V., te kasnije između ovoga i tužitelja.

Time što je drugostupanjski sud greškom u razlozima svoje presude naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđena autentičnost potpisa prednika tuženice na ugovoru zaključenom između njega i kupca V., na što ukazuje revizija, a stvarno se radilo o ugovoru zaključenom s tužiteljem kao kupcem, nema utjecaja na pravilnost suđenje u ovom sporu.

Prema tome, kako su oba ugovora izvršena, jer je plaćena kupovnina, a nekretnine su predane u posjed to je pravilno stajalište nižestupanjskih sudova da se radi o valjanom pravnom poslu, pa su zbog toga ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za izdavanjem tabularne isprave.

U vezi s tim pravilno je daljnje stajalište tih sudova da tuženice nisu dokazale da je tužitelj u obvezi prema njima, odnosno da je bio prema njihovom pravnom predniku, zbog čega su njihov zahtjev ocijenili neosnovanim.

Drugostupanjski sud je u razlozima svoje presude naveo valjane razloge zbog kojih nije prihvatio prijedlog u žalbi tuženica za izvođenje novih dokaza.

Iz svih navedenih razloga je materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa je zato reviziju tuženica kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 11. veljače 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.