II Kž-356/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž-356/1998-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Branka mr. Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja i Katice Jelić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. V. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika, podnijetoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 17. srpnja 1998. godine br. Kv-317/98 (K-95/97), o produljenju pritvora tijekom trajanja postupka nakon podnijete optužnice, u sjednici održanoj 3. kolovoza 1998. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. G.V.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, na temelju čl. 189. st. 2. ZKP/93, u tijeku trajanja postupka produljen je pritvor protiv opt. G.V. po osnovi čl. 182. st. 1. ZKP/93, protiv kojeg se provodi krivični postupak po optužnici državnog odvjetnika za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Protiv tog rješenja pravodobno je podnio žalbu optuženik, po branitelju, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i pritvor protiv njega ukine.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano tvrdi žalitelj u žalbi da, prema stanju spisa, nema zakonskog osnova produljiti pritvor protiv njega po osnovi čl. 182. st. 1. ZKP.

Suprotno žalbi, iz spisa suda prvog stupnja proizlazi da se protiv žalitelja, temeljem pravomoćne i ispravljene optužnice državnog odvjetnika (list spisa br. 875), provodi kazneni postupak zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za koje je zakonom propisana alternativno i kaznena sankcija zatvor od dvadeset godina, u kojem slučaju je, po čl. 182. st. 1. ZKP, obvezna primjena mjere pritvora protiv žalitelja, a iz spisa (za sada) ne proizlaze okolnosti (primjerice djelo je ostalo u pokušaju i dr.), temeljem kojih zakon (unaprijed) propisuje mogućnost izricanja blaže kazne počinitelju tog djela.

Slijedom toga, u ovome slučaju, protiv žalitelja je obvezna primjena mjere pritvora sukladno čl. 182. st. 1. ZKP, pa je pobijanim rješenjem pravilno produljen pritvor protiv njega temeljem te pritvorske osnove. To što žalitelj ukazuje na činjenice iz kojih (po žalbi) proizilazi da on nije počinio kazneno djelo, odnosno da ga je počinio pod takovim okolnostima koje opravdavaju ublažavanje mu kazne, nije od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, jer se protiv njega pravomoćnom optužnicom državnog odvjetnika provodi kazneni postupak za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. KZRH, pa je žalitelj osnovano sumnjiv da je i počinio to kazneno djelo, čime je ostvaren opći zakonski uvjet da bi se protiv njega uopće mogao odrediti, odnosno produljiti pritvor, a je li žalitelj to kazneno djelo doista i počinio, te je li ga počinio pod okolnostima koje opravdavaju izricanje mu blaže kazne, ne može biti predmet ocjene ovoga postupka, već je to stvar raspravnoga vijeća suda prvog stupnja, koje će nakon provedene glavne rasprave o tome odlučiti.

Kako se radi o obveznoj primjeni mjere pritvora protiv žalitelja, a (za sada) još uvijek nisu prestali zakonski razlozi primjene te pritvorske osnove protiv žalitelja, onda je neosnovano svako pozivanje žalitelja na odredbe čl. 181. st. 2. i 3. ZKP/93, temeljem kojih predlaže da mu se ukine pritvor. O pritvorskim osnovama iz st. 2. čl. 182. ZKP nema potrebe davati odgovore na žalbu (koja ih komentira), jer je protiv žalitelja pritvor produljen samo po pritvorskoj osnovi iz st. 1. čl. 182. ZKP.

Slijedom svega istaknutog, pobijano je rješenje pravilno i zakonito, pa je o žalbi trebalo, temeljem čl. 398. st. 3. ZKP/97, riješiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 3. kolovoza 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r.

mr. Branko Zmajević v.r.