Gž-940/2011-5 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-940/2011-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Helene Randić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. a.d. B., R S., zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku iz Z., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2664/05 od 2. srpnja 2010. godine, u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2015. godine,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2664/05 od 2. srpnja 2010. godine u toč. I. izreke te u toč. II. izreke za dosuđeni iznos parničnog troška od 500.000,00 kn.

2. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja p r e i n a č u j e s e citirana presuda u preostalom dijelu toč. II izreke u odnosu na dosuđeni parnični trošak (do ukupno 790.680,00 kn), na način da se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška za iznos od 290.680,00 kn, odbija kao neosnovan.

3. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu žalbenog troška.

Obrazloženje

Citiranom prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da je tužena dužna tužitelju temeljem odredbi Aneksa G Ugovora o sukcesiji te čl. 410. st. ZOO-a na ime naknade isplatiti protuvrijednost nekretnine – naknaditi tržišnu vrijednost nekretnine z.k.č. br. 1333/18, br. 1333/6, br. 1333/7 te k.č. br. 241/17, sve z.k.ul. 5073 k.o. R. u iznosu od 52.729.500,00 Kn sa zakonskom zateznom tekućom od 1. siječnja 1992., te zahtjev za naknadu troška postupka, sve pobliže opisano u izreci presude.

Toč. II. izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 790.680,00 kn.

Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje ZPP) te predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu tržišne vrijednosti za predmetne nekretnine u iznosu od 52.729.500,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 1992. pa do isplate.

Tužitelj nije u pravu kada u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, to stoga jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza, razlozi presude međusobno ne proturječe te se presuda može ispitati.

Nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve izvedene dokaze, svaki zasebno i sve dokaze zajedno, u vezi čega je, u obrazloženju pobijane presude, naveo pravilne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Neosnovani su žalbeni razlozi o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, osim u dijelu koji se odnosi na dosuđeni parnični trošak, što će se nastavno obrazložiti.

Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

- da su nekretnine k.č.br. 1333/18, br. 1333/6 i br. 1333/7 k.o. R. na dan 31. prosinca 1990. bila upisane u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo s pravom korištenja i upravljanja u korist prednika tužitelja, C. I. E. B., sa sjedištem u B., (sada R. S.);

- da je prednik tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora od 26. siječnja 1970. stekao pravo korištenja nekretnine - zgrade upisane u z.k. ul. 5031 i 5030 k.o. R., sagrađene na k.č. br. 1333/6 sa 22 čhv, 1333/7 sa 66,5 čhv, k.č.br. 1333/18 sa 306 čhv;

- da je odlukom zaposlenih zagrebačkog predstavništva te Poslovne jedinice u R. poduzeća C. B., od 19. rujna 1991., na temelju čl. 1. st. 4. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja osnovnim sredstvima, pokretnom imovinom i pravima određenih poduzeća i drugih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (NN 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92, dalje Uredba/91) to predstavništvo izdvojeno iz matičnog poduzeća C. B. i pripojeno novoosnovanom poduzeću C. Z., čiji zaposlenici su istoga dana donijeli odluku o prihvaćanju Poslovne jedinice iz R.;

- da je Rješenjem o dopuni rješenja Agencije za rekonstruiranje i razvoj Republike Hrvatske br. 51-04/93-02/159 od 5. ožujka 1993. u imovinu poduzeća, sada osnovanim pod nazivom C. d.o.o. Z., u temeljni kapital ušla i imovina - skladište u luci R. površine 6.450 m2 upisano u z.k.ul 5073 k.o. R.;

- da je poduzeće C. d.o.o. Z. pripojeno javnom poduzeću A.M.T. Z., sukladno suglasnosti Agencije za rekonstruiranje i razvoj Republike Hrvatske br. 302-01/91-01/2703 od 25. studenog 1991. i rješenjem Okružnog privrednog suda Zagreb posl. br. Fi-11916/91 od 9. prosinca 1991., kao i da je to poduzeće promijenilo organizacijski oblik u A.I. d.d. za vanjsku trgovinu Z., koje je danas upisani vlasnik nekretnine temeljem rješenja zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci posl.br. Z-924/93.

Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu predmnjeve iz odredbe čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96 -152/14, dalje ZV), te da se tužitelj ne može pozivati ni na propise o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u smislu odredbe čl. 360. st. 4. ZV-a. Stajališta je da je temeljem odredbe čl. 1. Uredbe iz 1991. godine pravo korištenja nekretnina po predniku tužitelja prestalo postojati prije stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.) te je po sili propisa pretvoreno u pravo vlasništva u korist C. Z., odnosno konačno A. I. d.d. Z.. Kako su učinci Uredbe iz 1991. godine potvrđeni Zakonom o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (NN 29/94), koje se stjecanje po pravnom učinku smatra stjecanjem po samom zakonu, takav način stjecanja prava vlasništva nekretnina da je bio sukladan odredbi čl. 20. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, dalje ZOVO). Stoga zaključuje da s obzirom da je vlasništvo prednika sadašnjeg vlasnika stečeno po samom zakonu, to da nisu ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 2. st. 1. pododjeljka (b) Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije pa donosi pobijanu presudu. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1. te čl. 163. ZPP-a.

Stajalište je ovoga suda da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijane presude, a za svoja utvrđenja naveo valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud pa se tužitelj upućuje na opširno obrazloženje pobijane presude, kako se ti razlozi ne bi suvišno ponavljali.

U žalbi se neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud procjenjivao (neuspješno) samo vrijednost k.č.br. 1333/18, zgrada, dok da je propustio utvrditi vrijednost i drugih nekretnina, k.č.br. 133/6, stambene zgrade i br. 1333/7, radione, s obzirom da iz stanja spisa (list 135- 139) proizlazi da su k.č.br. 1333/6 i br. 1333/7, temeljem rješenja z.k.odjela prvostupanjskog suda posl.br. Z-1873/93 poništene i spojene na k.č.br. 1333/18, koja je upisana pod oznakom zgrada, skladište od 1364 m2, dok novonastala čestica br. 1333/38 od 55 m2 je upisana pod oznakom dvorište. U odnosu na nekretninu predmet tužbenog zahtjeva oznake k.č.br. 241/17, ističe se da tužitelj ne dokazuje da bi na toj nekretnini njegov prednik imao pravo korištenja ili neko drugo pravo, ne dostavlja u spis ni dokaze na što bi se odnosila ta nekretnina, koja nije ni bila predmet narečenog kupoprodajnog ugovora iz 1970. godine.

Vezano uz žalbene navode tužitelja koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje glede utvrđenja prvostupanjskog suda da tržišnu vrijednost predmetne nekretnine nije moguće utvrditi, što proizlazi iz nalaza građevinskog vještaka, a da je sud odbio provođenje dokaza dopunskim vještačenjem radi utvrđenja vrijednosti nekretnina, ističe se da je prema stajalištu ovog suda prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog tužitelja za provođenje dopunskog vještačenja kao suvišan dokazni prijedlog s obzirom da tužitelj u postupku niti ne tvrdi da je Republika Hrvatska ili neko njezino tijelo donijela akt koji mu priznaje pravo vlasništva. Tužitelj nije stekao vlasništvo nekretnine temeljem samog Ugovora o pitanjima sukcesije, već bi eventualno tužitelju tek trebalo biti priznato pravo vlasništva nekretnine, a nakon čega bi nadležno tijelo trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu. Pritom treba istaknuti da prema odredbi čl. 3. st.1. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba je u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno temeljem dopisa Lučke uprave R. zaključio da predmetna nekretnina predstavlja pomorsko dobro, ističe se da iz dopisa Upravnog odjela za pomorstvo promet i veze P.G.Ž. od 10. ožujka 2010. proizlazi da nekretnina k.č. br. 1333/18, upisana u z.k. ul. br 5073 k.o. R., nalazi se na dijelu lučkog područja L. R., a koja činjenica proizlazi i iz dopisa Lučke uprave R., uz navode i da je to područje Odlukom o osnivanju Lučke uprave R. (NN 42/96 -72/07) utvrđeno kao pomorsko dobro, što je kao pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, međutim prema stajalištu ovog suda navedena utvrđenja nisu od utjecaja na odluku.

U odnosu na žalbene navode da je pravni prednik tužitelja sukladno odredbi čl. 2. st. 1 pododjeljka A/Aneksa G Ugovora o sukcesiji (Aneks G) ovlaštenik prava na predmetnim nekretninama na dan 31. prosinca 1990. god., što mu garantira pravo na povrat imovine od strane države sljednice, odnosno pravo na naknadu, ističe se da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se na konkretan slučaj ne može neposredno primijeniti odredba čl. 2. st. 1. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije.

Naime, u konkretnom slučaju riječ je o pravu strane osobe na nepokretnoj imovini koja je bila u društvenom vlasništvu. Stajalište je i ovoga suda da na predmetnim nekretninama (prema tužbenom zahtjevu) nikada nije postojalo vlasništvo tužitelja ili njegovog prednika, već su isti imali pravo korištenja u okviru društvenog vlasništva.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je poslovna jedinica prednika tužitelja u Republici Hrvatskoj sukladno Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstva određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske iz 1991. god. provela propisani postupak te je osnovana kao poseban pravni subjekt i upisala se u sudski registar Okružnog privrednog suda u Zagrebu, nakon čega je postala posebna pravna osoba te je stekla pravo raspolaganja imovinom u skladu sa pravom koje je imala.

Protivno žalbenim navodima, pravilno je i daljnje utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedeno pravo korištenja sredstvima u društvenom vlasništvu prednika tužitelja temeljem navedenih Uredbi prestalo i pretvoreno je u pravo vlasništva, konačno u korist TD A. I. d.d. Z. i prije stupanja na snagu ZV-a.

U žalbi se neosnovano tvrdi da su prema odredbama Aneksa G svi pravni akti o raspolaganju nekretninama doneseni nakon 31. prosinca 1990. ništavi jer se te odredbe ne odnose na propise, kao što je to u konkretnom slučaju Uredbe Vlade Republike Hrvatske na temelju kojih je osnovana kao pravna osoba dotadašnja poslovna jedinica prednika tužitelja.

Vezano uz žalbene navode da Uredba/91 ne može biti iznad međunarodnog ugovora i čl. 140. Ustava RH , ističe se da prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj U-III-715/2011 od 17. prosinca 2014. (NN 9/15), ponovljenom u odluci br. U-III-355/2015 od 18. studenog 2015., navedene Uredbe imaju zakonsku snagu koje je Republika Hrvatska donijela radi rješavanja određenih pitanja koja su, tada, bila od značaja za zaštitu gospodarskih interesa Republike Hrvatske.

Odredbe Aneksa G nisu stavile izvan snage odredbe zakona i druge opće akte, a niti Ugovor o pitanjima sukcesije, niti odredbe Aneksa G ne reguliraju pitanja vezana za ovlaštenika naknade za tu imovinu, kao niti pitanja opsega naknade i načina utvrđivanja visine naknade, a koja su pitanja, a s obzirom da je riječ o nepokretnoj imovini koja je bila u društvenom vlasništvu, od odlučnog značaja za stjecanje prava na naknadu u smislu čl. 2. st. 1. Aneksa G.

Stoga, da bi određena strana osoba mogla steći pravo na naknadu za nepokretnu imovinu koja je bila u društvenom vlasništvu, potrebno je da su sklopljeni ugovori između sljednica bivše SFRJ koji su potrebni za provedbu Ugovora o pitanjima sukcesije odnosno Aneksa G tom Ugovoru., kako je i predviđeno odredbom čl. 7. Ugovora o pitanjima sukcesije. K tome se ističe i da je odredbom čl. 4. Aneksa G određeno da će države sljednice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom aneksu, kao što je sklapanjem dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.

Kako provedbeni ugovori u smislu odredbe čl. 7. Ugovora o pitanjima sukcesije i čl. 4. Aneksa G nisu sklopljeni, to tužitelj nije niti mogao steći pravo na naknadu za predmetnu nekretninu, pa je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Ujedno se ističe i da odluka na koju se tužitelj poziva u žalbi ima za predmet odlučivanja pitanje postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti i odnosi se na posve drugi pravni supstrat od predmetnog te je stoga irelevantna za odluku u ovom postupku.

Daljnjim žalbenim navodima tužitelj osporava odluku o parničnom trošku, koji su žalbeni navodi djelomično osnovani.

Naime, iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je sud obračunao parnični trošak tuženici u skladu s zahtjevom istaknutim u troškovniku na listu 161 i 165 spisa, pri tom pravilno primjenjujući odredbu čl. 154. st. 1. te čl. 163. ZPP-a, uz primjenu odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 93/04-).

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio pravo tuženice na naknadu za trošak sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8/1, jer se ne radi o podnesku u kojem je tužena iznosila očitovanje isključivo prigovore procesne naravi, a k tome tužena je detaljno očitovanje na tužbu dostavila i naknadnim podneskom (od 10.12.2006.)

Vezano uz žalbene navode da odluka o troškovima nije obrazložena, ističe se da iako prvostupanjski sud nije posebno obrazložio za koja 4 ročišta je tuženoj priznao pravo na nagradu po Tbr. 9/1 odvjetničke Tarife, iz priloženog troškovnika sadržanog u podnesku od 8. lipnja 2010., dostavljenom tužitelju, razvidno je da je tužena trošak zatražila za pristup na ročišta održana 27.10.2006., 11.12.2006, 13.03.2008. te za ročište na kojem je zaključena glavna rasprava, 17.06.2010., za koja ročišta je pravilnom primjenom Tbr. 9/1 Tarife dosudio naknadu u punom iznos po Tbr. 7/1. Tarife. Međutim, pri tome je prvostupanjski sud ispustio iz vida da odvjetnik po tom Tbr. ima pravo obračunati nagradu od maksimalno 10.000 bodova, pa je samo u tom dijelu žalba tužitelja osnovana.

Stoga je tuženici trebalo dosuditi trošak u ukupnom iznosu od 500.000,00 kn, a u preostalom dijelu (za iznos od 290.680,00 kn) odbiti zahtjev za naknadu parničnog troška.

Kako tužitelj nije uspio s žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška odbijen je kao neosnovan.

Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st.2. ZPP-a.

U Rijeci, 16. prosinca 2015. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Duško Abramović

OPĆINSKOM SUDU U RIJECI

Vraća vam se spis sa šest istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.