Rev-137/2008-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 137/08-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Andrije Erakovića i mr. sc. Lucije Čimić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Pakracu, Građansko- upravni odjel, protiv tuženika-protutužitelja P. K. iz P., zastupanog po punomoćnici M. T., odvjetnici u S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Požegi br. Gž-1322/07 od 28. studenog 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pakracu, posl. br. P-189/06-23 od 28. ožujka 2007., u sjednici održanoj 22. listopada 2008.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja-protutuženika P. K. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor sudbene nenadležnosti za odlučivanje o tužbenom zahtjevu. Pod toč. II. izreke tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos 143.770,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom. Pod toč. III. izreke tuženik-protutužitelj je odbijen s protutužbenim zahtjevom da mu tužiteljica- protutuženica Republika Hrvatska isplati s naslova naknade štete na njegovoj nepokretnoj imovini koja je nastala uslijed terorističkog akta iznos 949.600,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika-protutužitelja P. K. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik-protutužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP).

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje revizijom, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza datih u tijeku postupka (posebno rješenja kojima je tuženiku priznato pravo na obnovu ratom oštećene obiteljske kuće od 9. listopada 1992., 25. studenog 2005. i 2. prosinca 2005. te iskaza svjedoka S. K. - snahe tužitelja, i P. K., sina tužitelja i drugih svjedoka) i samih tih isprava i iskaza.

Nadalje, glede istaknutog prigovora tuženika o nenadležnosti suda pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da predmet tužbe u ovom postupku nije osporavanje zakonitosti i pravilnosti upravnih rješenja kojima je odlučeno o pravu tuženika na obnovu (konačno upravno rješenje kojim je tuženiku priznato pravo na obnovu za sve članove njegove obitelji, osim za pok. suprugu A. K., koja je u tijeku postupka preminula 10. travnja 2001.). Slijedom toga i prema stajalištu revizijskog suda pravilno je odbijen tuženikov prigovor sudske nenadležnosti (toč. I. izreke prvostupanjske presude), pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa 143.773,89 kn na ime tuženiku nepripadajućih sredstava uloženih u obnovu njegove kuće, budući je tuženiku obnovljeno 85 m2 umjesto 35 m2 koliko bi mu pripadalo, jer je supruga tuženika preminula tijekom upravnog postupka 20. travnja 2002., a sin P. K. ne prebiva u obnovljenoj kući iako je dao izjavu da će u istoj prebivati.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženiku priznato pravo na obnovu ratom oštećene kuće i to za pet članova obitelji (rješenje 9. listopada 2002.), da bi konačnim upravnim rješenjem (25. studenog 2005. – list 25. spisa) tuženiku bilo priznato to pravo za sve članove njegove obitelji osim za pok. suprugu A. K. koja je preminula 10. travnja 2001. ( što proizlazi iz rješenja 2. prosinca 2005. – list 97 spisa). Utvrđeno je da je tužiteljica u skladu s propisima o obnovi, tuženiku obnovila ratom oštećenu obiteljsku kuću, te da je obnova kuće realizirana za 85 m2 stambene površine. Nadalje, utvrđeno je da su stranke sklopile ugovor o obnovi u ratu oštećene obiteljske kuće i to 22. listopada 2002. a kojim je tuženik preuzeo određene obveze (čl. 7 Ugovora o obnovi u ratu oštećene obiteljske kuće – dalje: Ugovora). Utvrđeno je da je tužiteljica po okončanoj situaciji za obnovu kuće tuženika uložila ukupno 200.340,70 kn. Iz iskaza svjedoka S. i P. K., snahe i sina tuženika, utvrđeno je da isti sa obitelji žive u B. L. gdje su se zaposlili - sin tuženika je zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, te da su ostvarili pravo na stan, a u P. povremeno dolaze vikendom time da se u obnovljenu kuću nisu uselili.

Prema odredbi čl. 7. Ugovora o obnovi u ratu oštećene obiteljske kuće korisnik se obvezuje neposredno nakon završetka radova obnove, a najdulje u roku 30 dana od dana provedenog tehničkog pregleda objekta, zajedno sa članovima svog domaćinstva useliti u obiteljsku kuću obnovljenu prema ovom Ugovoru i u istoj prebivati najmanje 10 godina. U st. 2. istog članka Ugovora u slučaju neispunjenja obveze iz st. 1. ovog članka, korisnik se obvezuje izvršiti povrat svih sredstava utrošenih za obnovu obiteljske kuće koja je predmet ovog ugovora. Odredba čl. 7. Ugovora je u skladu s čl. 7. st. 12. Zakona o područjima od posebne državne skrbi (Narodne novine broj 26/03).

Iz navedenih utvrđenja pravilno su sudovi ocijenili da tuženik kao korisnik nije ispunio obvezu preuzetu Ugovorom o obnovi u ratu oštećene obiteljske kuće (čl. 7. Ugovora), s obzirom da članovi njegovog domaćinstva nisu uselili u obnovljenu obiteljsku kuću.

Prema čl. 65. Zakona o obnovi (Narodne novine broj 24/96, 54/96, 87/96 i 57/00) korisnik ukupno uložena sredstva vraća u revaloriziranom iznosu i to po okončanoj obračunskoj situaciji. Revalorizacija se provodi na osnovi eskomptne stope Narodne Banke Hrvatske za vremensko razdoblje od završetka radova na obiteljskoj kući do dana plaćanja.

Iznos kojeg je tužiteljica uložila u obnovu revaloriziran je sukladno citiranom čl. 65. Zakona o obnovi (200.340,70 kn), time da predmet tužbenog zahtjeva nije povrat ukupnog iznosa novčanih sredstava utrošenih u obnovu, već dijela sredstava koje je korisnik dobio na ime članova obitelji koji su trebali useliti u obnovljenu obiteljsku kuću i istu koristiti (iznos 142.773,89 kn).

Slijedom toga prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u navedenom iznosu nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, odredbu čl. 7. Ugovora, u vezi s čl. 65. Zakona o obnovi.

Zbog toga revizijski navodi tuženika da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo nisu osnovani.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova protutužbeni zahtjev tuženika temelji se na materijalnoj šteti nastaloj uništenjem tuženikove nepokretne i pokretne (strojeva) imovine u C. i u B., a koja je prema tvrdnjama tuženika nastala kao posljedica namjernog terorističkog djelovanja.

Pravilno sudovi zaključuju (sve da je takva šteta nastala terorističkim aktima) nadoknađuje se u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno odredbama Zakona o obnovi, budući ne postoji pravo na isplatu novčanog iznosa po osnovu tako pretrpljene štete.

Prema čl. 8. Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (Narodne novine broj 117/03 – dalje: ZOŠT), materijalne štete nastale zbog uzroka navedenih u ovom Zakonu nadoknađuju se na teritoriju cijele Republike Hrvatske u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara, sukladno odredbama Zakona o obnovi.

Shodno tome, odbijanjem protutužbenog zahtjeva tuženika kao protutužitelja, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, odredbu čl. 8. ZOŠT.

Stoga su i u tom dijelu prigovori tuženika glede primjene materijalnog prava neosnovani.

Dakle, ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

Na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. listopada 2008.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.