Gž-1079/2013-2 · Županijski sud u Varaždinu

Gž-1079/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. K. iz Z., koju zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika E. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2828/10-29 od 24. listopada 2012. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 31. listopada 2013. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2828/10-29 od 24. listopada 2012. godine:

- potvrđuje u dosuđujućem dijelu za iznos od 5.000,00 kn zajedno s dosuđenim zateznim kamatama od 4. prosinca 2010. godine do isplate

- preinačuje se odluka o parničnim troškovima tako da se nalaže tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 7.262,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena računajući od 24. listopada 2012. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nepobijani dio presude (dosuđujući dio u iznosu od 9.710,00 kn zajedno s dosuđenim zateznim kamatama te odbijajući dio sadržan u točki II izreke presude) nije bio ispitivan u ovom drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I Nalaže se tuženiku E. o. d.d. iz Z. platiti tužiteljici J. K. iz Z. 14.000,00 kn s zateznim kamatama od 4. prosinca 2010. godine do isplate, 710,00 kn s zateznim kamatama od 18. studenog 2010. godine do isplate te parbeni trošak u svoti od 13.450,00 kn od 24. listopada 2012. godine do isplate po

stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice J. K. iz Z. u svoti od 290,00 kn i zateznim kamatama na 14.000,00 kn od 19. svibnja 2009. godine do 4. prosinca 2010. godine i na 710,00 kn od 19. svibnja 2009. godine do 18. studenog 2010. godine.“ Protiv dosuđujućeg dijela presude i to preko iznosa od 9.710,00 kn, kao i protiv odluke o parničnim troškovima, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a time što je po ocjeni tuženika dao razloge o odlučnim činjenicama za naknadu štete prema Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) iako se štetni događaj dogodio 2. listopada 2008. godine, pa je sud bio dužan odlučne činjenice utvrđivati sukladno odredbi čl. 1046. te 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05 i 41/08). Ispitujući pobijanu presudu u smislu tog žalbenog razloga, kao i po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da žalba nije osnovana, jer je po ocjeni ovoga suda sud prvog stupnja u obrazloženju presude naveo jasne razloge o odlučnim činjenicama temeljem važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05 i 41/08) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, tako da je presudu po žalbi bilo moguće ispitati, a sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica u štetnom događaju 2. listopada 2008. godine zadobila natučenje glave te nategnuće mišića vratne kralježnice, zbog kojih je povreda liječena kod kirurga, neurologa, fizijatra te oftalmologa. Zbog zadobivenih povreda tužiteljica je trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od pet dana, srednjeg intenziteta u trajanju od osam dana, te povremene bolove dvadeset i pet dana. Tužiteljica je trpjela primarni strah jakog intenziteta i kratkog trajanja te sekundarni strah u jakom intenzitetu jedan dan, srednjem intenzitetu sedam dana te slabom intenzitetu dvadeset i osam dana. Kod tužiteljice su zbog zaostalih posljedica ozljeđivanja smanjene životne aktivnosti u omjeru od 5%. Tuđa pomoć je tužiteljici bila potrebna ukupno 71 sat. Sud utvrđuje da bi tužiteljici po kriteriju fizičkih bolova pripadao iznos od 6.000,00 kn, po kriteriju pretrpljenog straha 5.500,00 kn, te po kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti 7.500,00 kn ili ukupno 19.000,00 kn, pa kako je tuženik tužiteljici 2. travnja 2012. godine, nakon podnošenja tužbe, platio iznos od 5.000,00 kn, sud tužiteljici dosuđuje ukupno iznos od 14.000,00 kn temeljem odredbe čl. 1100. ZOO-a. Na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege temeljem odredbe čl. 233. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici dosuđuje iznos od 710,00 kn cijeneći sat tuđe pomoći i njege s iznosom od 10,00 kn.

Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika i po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima utvrđujući da bi tužiteljici ukupno na ime neimovinske štete pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 19.000,00 kn, jer je taj iznos primjeren duljini i intenzitetu pretrpljenih fizičkih bolova te pretrpljenog straha, kao i opsegu smanjenja životnih aktivnosti zbog kojih tužiteljica trpi duševne bolove, pa je zbog tog razloga žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu, a presudu u dosuđujućem dijelu potvrditi za pobijani iznos od 5.000,00 kn temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Međutim, žalba tuženika osnovana je u dijelu u kojem tvrdi da odluka suda o troškovima postupka nije pravilna, jer sud nije vodio računa o tome da se je vrijednost predmeta spora tijekom postupka mijenjala, te nije utvrdio uspjeh stranaka u postupku prema visini tužbenog zahtjeva u pojedinim fazama postupka.

Tužitelj je podnesenom tužbom tužbeni zahtjev postavio na isplatu iznosa od 22.500,00 kn, te ga je podneskom od 13. listopada 2010. godine smanjio na iznos od 20.000,00 kn, da bi ga konačno podneskom od 2. svibnja 2012. godine postavio na iznos od 15.000,00 kn. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u iznosu od 14.710,00 kn, proizlazi da je u odnosu na polazni tužbeni zahtjev uspio u omjeru od 65%, u kojem omjeru mu je tuženik u obvezi naknaditi troškove zastupanja koji se sastoje od troškova sastava tužbe i dva podneska s PDV-om u ukupnom iznosu od 3.750,00 kn, odnosno iznos od 2.437,50 kn. U odnosu na tužbeni zahtjev u iznosu od 20.000,00 kn tužitelj je uspio u omjeru od 73%, a nakon sniženja tužbenog zahtjeva nastao mu je trošak sastava dva podneska i zastupanja na dva ročišta u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn zajedno s obračunatim PDV-om, pa mu je tuženik u obvezi naknaditi 73% tog iznosa ili iznos od 3.650,00 kn. S konačnim tužbenim zahtjevom tužitelj je uspio u omjeru od 98% zbog čega mu je tuženik u obvezi u tom omjeru naknaditi troškove zastupanja na jednom ročištu u iznosu od 1.250,00 kn s obračunatim PDV-om, odnosno iznos od 1.225,00 kn. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove zastupanja u ukupnom iznosu od 7.3215,50 kn, dok je troškove plaćenog predujma za provedeno vještačenje tuženik u obvezi tužitelju naknaditi u cijelosti u iznosu od 2.200,00 kn, jer se radi o trošku koji je bio potreban radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Ukupno je, dakle, tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 9.512,50 kn.

Obzirom na djelomični uspjeh tužitelja u postupku, proizlazi da je tuženik u odnosu na polazni tužbeni zahtjev uspio u postupku u omjeru od 35%, u kojem omjeru mu je tužitelj u obvezi naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 2.500,00 kn, a koji se odnose na troškove sastava odgovora na tužbu i jednog obrazloženog podneska s PDV-om, odnosno u iznosu od 875,00 kn. Nakon sniženja tužbenog zahtjeva, u kojem dijelu postupka je tuženik uspio u omjeru od 27%, tuženiku su nastali troškovi sastava dva obrazložena podneska i zastupanja na dva ročišta glavne rasprave u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn s obračunatim PDV-om, pa bi mu tužitelj bio u obvezi platiti 27% tog iznosa ili iznos od 1.350,00 kn. Nakon konačnog postavljanja tužbenog zahtjeva, tuženik je uspio u postupku u omjeru od 2%, u kojem omjeru mu je tužitelj u obvezi naknaditi trošak zastupanja na jednom ročištu glavne rasprave u iznosu od 1.250,00 kn s obračunatim PDV-om ili iznos od 25,00 kn. Ukupno bi, dakle, tužitelj tuženiku bio u obvezi naknaditi troškove zastupanja u skladu s uspjehom u parnici u iznosu od 2.250,00 kn.

Kada se troškovi tužitelja i tuženika međusobno prebiju, proizlazi da je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.262,50 kn temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Iz obrazloženih razloga odluku o parničnom trošku trebalo je preinačiti temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

U Koprivnici, 31. listopada 2013. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Veljko Kučeković v.r.