I Kž-416/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 416/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ileane Vinja, mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. H., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. 3. i 5. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 26. siječnja 2011. broj K-56/09, u sjednici održanoj dana 01. rujna 2011., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić i branitelja optuženika B. M., odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. B. H., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda i na temelju čl. 353. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) protiv opt. B. H. (ostali osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

OPTUŽBA SE ODBIJA

da bi

od 03. prosinca 2001. do 03. prosinca 2002., kada je njegova kći M. J. H. rođena ..., postala punoljetna, u S. G. na H., u svom bračnom krevetu i kćerkinom krevetu, u više navrata uvlačio prste i spolni organ u vaginu svoje kćeri, povremeno koristeći i vibrator,

- pa da bi time počinio kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa - l. 198. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, rodoskvrnućem iz č

129/00, 51/01; u nastavku: KZ).

I Kž 416/11-6

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka u odnosu na odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

II. Uslijed odluke pod I. i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. B. H., za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1., 3. i 5. KZ u vezi s čl. 61. KZ, za koje je proglašen krivim tom presudom, na temelju čl. 188. st. 5. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju šest godina, u koju se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. svibnja 2008. pa nadalje.

III. U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana i u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu opt. B. H. proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. 3. i 5. KZ u vezi s čl. 61. KZ za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet godina te zbog kaznenog djela rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 2. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine te je primjenom čl. 60. st. 2. toč. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina i šest mjeseci, u koju je na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. svibnja 2008. pa nadalje.

Na temelju čl. 122. st. 4. u svezi s čl. 119. ZKP optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 7.870,00 kn na ime troškova vještačenja te paušalnu svotu 2.000,00 kn.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Opt. B. H. žali se osobno te putem branitelja D. M. i B. M., odvjetnika iz S., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji odnosno kazni. U žalbama se predlaže pobijanu presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe, odnosno preinačiti u pravnoj oznaci djela i optužbu odbiti za oba kaznena djela zbog nastupa zastare, a podredno preinačiti i uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne izreći blažu kaznu zatvora. U žalbi podnesenoj putem branitelja B. M. zatražena je obavijest o drugostupanjskoj sjednici vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, u pisanom mišljenju zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predlaže da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Postupajući po zahtjevu iz žalbe optuženika prema odredbi čl. 374. st. 1. ZKP sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika

I Kž 416/11-6

Republike Hrvatske Mirte Kuharić i branitelja optuženika B. M., odvjetnika iz S., dok vijeće nije smatralo svrhovitim osigurati nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja (čl. 374. st. 2. ZKP).

Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, dok je žalba optuženika djelomično osnovana.

Neosnovano se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Naime, u suštini se ovim prigovorom smjera i na istaknutu povredu kaznenog zakona, da se u izreci opisana kriminalna djelatnost može pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 191. st. 2. KZ za koje da je nastupila relativna zastara kaznenog progona (kao i za kazneno djelo rodoskvrnuća), a da se radnjama poduzetim do 3. prosinca 2001. ostvaruje tek obilježje kaznenog djela bludnih radnji zlouporabom položaja.

Nasuprot tvrdnjama žalitelja izreka pobijane presude nije nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude a presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u znatnoj mjeri proturječni. Iz izreke kao i obrazloženja pobijane presude razvidne su odlučne činjenice kvalificiranog oblika kaznenog djela silovanja maloljetne osobe koje su u obrazloženju pobijane presude valjano obrazložene u odnosu na objektivne i subjektivne elemente djela, pa tako i u odnosu na uporabu sile (str. 8/4 presude).

Iz činjeničnog opisa kaznenog djela proizlazi da je optuženik kao otac maloljetne oštećenice (rođene ...) „od 3. prosinca 2001.….“ bezrazložnim fizičkim kažnjavanjem održavao oštećenicu u strahu i time kršio njen otpor pri radnjama uvlačenja prstiju ili vibratora u njeno spolovilo u kojem kontekstu je naznačena i radnja zadavanja šamara nakon spomenutih radnji što je sve djelovalo uspostavljenim i izraženim strahom kod oštećenice „..dok se ona od straha i nelagode tresla…“. Prema tome, specifičnost obiteljskog odnosa oštećenice i optuženika opisana činjeničnim supstratom u dostatnoj mjeri izražava primjenu silu, koja kao puka fizička sila doduše ne prethodi neposredno prije svake pojedine radnje silovanja, ali stoga predstavlja psihičku prisilu koju optuženik svjesno koristi i održava za opetovano ostvarenje svoje nakane odnosno radnje seksualne zlostave. Stoga opisano ponašanje optuženika po svom karakteru i kvaliteti u konkretnoj situaciji premašuje okvir „korištenja autoriteta oca“ kojim bi se kriminalna aktivnost mogla podvesti pod blaže djelo, iz čl. 191. st. 2. KZ, na koje neutemeljeno smjera žalitelj.

Bez osnova se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP koju nalazi u propustu primjene odnosno pogrešnoj primjeni čl. 3., čl. 8. i čl. čl. 322. ZKP te čl. 247., čl. 251., čl. 252., čl. 257. i čl. 264. ZKP. Prema obrazloženju pobijane presude razvidno je da prvostupanjski sud nije bio u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica i stoga nije bilo potrebe primijeniti načelo in dubio pro reo, odnosno čl. 3. ZKP. Što se tiče obveze ispitivanja i utvrđenja činjenica koje optuženika terete i koje mu idu u korist (čl. 8. ZKP) i provedenih dokaza, prihvaćeni su i izvedeni dokazi koje je sud smatrao važnim za pravilno presuđenje u smislu čl. 321. st. 1. ZKP i koje je potom ocijenio utvrdivši dokazno važne i odlučne činjenice. Odbijanjem dokaznih prijedloga nije narušeno ni načelo jednakosti oružja odnosno pravo na pravično suđenje što bi predstavljalo povredu prava na obranu na glavnoj raspravi kako se smjera žalbenom tvrdnjom optuženika „…da je takvim činom prvostupanjskog suda (optuženik) uveliko oštećen kao stranka u postupku te se ovakvim činom ne može doći do istine, prave istine i pravde“. Naime, prvostupanjski je sud izveo niz

eno predlaganje dokaza, dokaza po suglasnim prijedlozima stranaka, strankama je omoguć

I Kž 416/11-6

neki od dokaznih prijedloga obrane su i prihvaćeni (pregledavanje izviješća o školskom uspjehu oštećenice), a odbijanje dokaznih prijedloga je valjano obrazloženo na način koji ne dovodi u sumnju zakonitost i pravičnost postupanja i odlučivanja. Osim toga, sud nije dužan izvesti svaki dokaz koji stranke predlože o čemu je dao odgovarajuću argumentaciju u razlozima presude (str. 4), a kroz navedene zamjerke, u koje ulazi i problematiziranje stručnosti, time i vjerodostojnosti nalaza i mišljenja vještačenja optuženika i oštećenice, u stvari se prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda i ocjeni vjerodostojnosti provedenih dokaza, osobito iskazu oštećenice, pa se radi o prigovorima pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, nasuprot žalbenim prigovorima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ovaj sud nalazi da su na glavnoj raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, sa opravdanim zaključkom da je optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djela. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala i odluci o odbijanju dokaznog prijedloga obrane logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.

Nema dvojbe da je optuženik počinio terećene radnje jer to, prije svega, proizlazi iz jasnog, određenog i potpunog iskaza ošt. M. J. H. koji je dala u dva navrata tijekom postupka, a njen je iskaz, kako u odnosu na dokazno odlučne tako i druge važne činjenice, potkrijepljen personalnim dokazima i provedenim vještačenjem. Osim što sam iskaz oštećenice sadrži niz specifičnih pojedinosti kod prisjećanja na neke od situacija zlostave (npr. uporaba vibratora, ejakulacija na posteljinu, korištenje kondoma i sl.) osobe sa kojima je bila u bliskom odnosu potvrđuju istinitost njenog kazivanja, a da se za te svjedoke ne nalazi razloga koji bi ukazivali na njihov interes bezrazložnog terećenja optuženika. Oštećenica ustrajno i dosljedno, kao odrasla i zrela osoba pri svakom ispitivanju okrivljuje upravo optuženika za inkriminiranu djelatnost o čemu dijelom i posredno imaju saznanja svjedoci B. Č. i F. G.. Njihovi iskazi suglasno govore o tjeskobi i narušenim psihičkom stanju oštećenice što je posljedica proživljene seksualne zlostave po ocu i činjenicu da oštećenica pristaje na prijavu zbog straha da će se isto dogoditi njenoj nećakinji. Analizom i sagledavanjem iskaza oštećenice sa iskazima svjedoka koji taj iskaz potvrđuju, sa nalazom i mišljenjem vještaka psihologa A. B. i psihijatra dr. S. K., prema kojima iskaz oštećence zadovoljava kriterije za ocjenu da se radi o prisjećanju na osobna proživljena iskustva, provođenje drugih dokaza obrane predloženih u postupku, a nekih tek u žalbi, je izlišno i nepotrebno, kako je ispravno ocijenio i sud prvog stupnja.

Naime, priroda kaznenog djela ukazuje na skriveno postupanje optuženika u uvjetima da druge osobe, napose ukućani nisu u prilici opaziti kriminalne radnje. Stoga, a imajući na umu i blizak srodnički odnos, jasno je da svjedoci S. H. i M. H. ne potvrđuju iskaz oštećenice i da saznanja o inkriminaciji nemaju druge osobe na čijem se ispitivanju neutemeljeno inzistira u žalbi, a koje bi po žalbenoj tezi poljuljale pouzdanost iskaza oštećenice, npr. I. L. (i ostale prijateljice oštećenice) o bjegovima iz kuće zbog navodnog autoritativnog ponašanja optuženika prema oštećenici, optuženikov brat, njegova žena i kći I. F. o seksualnom zlostavljanju „rodice iz H.“, K. H. o potpori oštećenice nakon otkrivanja djela, pribavljanje podataka o telefonskim kontaktima između oštećenice i njene majke itd. Ne stoji ni navod

enicu

žalbe da je sud kod nedostatka materijalnih dokaza propustio suočiti optuženika i ošteć jer se suočenje provodi kada to sud ocijeni opravdanim (čl. 337. st. 2. i čl. 338. ZKP). U konkretnom slučaju sud nije našao potrebnim provoditi ovaj dokaz, a žalitelja treba podsjetiti

I Kž 416/11-6

da se suglasio s čitanjem zapisnika o iskazu oštećenice, a da potom nije predlagao njeno neposredno ispitivanje na (ponovljenoj) glavnoj raspravi pa ni suočenje sa optuženikom.

Opravdano prvostupanjski sud prihvaća nalaze i mišljenja provedenih vještačenja oštećenice i optuženika. Psihijatrijski vještak dr. J. Š. pojasnila je svoj nalaz i mišljenje u kojem se poligrafsko ispitivanje optuženika tek spominje kao puko prenošenje sadržaja istražnog zahtjeva kao dijela spisa, što je „korigirala i tu primjedbu … prihvatila“ te isto nije utjecalo na zaključak o ubrojivosti optuženika (list 275 spisa). Prema tome, koristeći se znanstvenim metodama i stručnim znanjem argumentiranim u pisanom nalazu i mišljenju, dodatno objašnjenim u dopunama na glavnoj raspravi, prema kojem je ključnu ulogu imao pregled i osobno ispitivanje optuženika po vještaku, nema razloga za sumnju u kvalitetu provedenog vještačenja.

Jednako vrijedi i za vještačenje oštećenice koje je također utemeljeno na jasno navedenim metodama u pisanom nalazu i mišljenju (eksplorativni intervju, testovi ličnosti, medicinska dokumentacija), po osobama educiranim za obavljanje vještačenja. Uža specijalnost u radu s mladim osobama nije zapreka za vještačenje odrasle osobe, osobito u slučaju sumnje na seksualnu zlostavu u ranoj dobi žrtve kada specijalna stručna znanja iz područja psihologije i psihijatrije mladih dodatno koriste pri procjeni ličnosti takve zlostavljane osobe. Konačno, uloga vještaka je načelna procjena kredibiliteta, pouzdanosti svjedoka prema psihologijskim kriterijima, jer konačnu ocjenu vjerodostojnosti iskazivanja daje sud.

Žalitelj svakako nastoji održati liniju obrane o lažnom i konstruiranom terećenju kćeri za ovo teško kazneno djelo, moguće zbog ljubomore odnosno optuženikove veće sklonosti sinu te, posebno istaknuto u osobnoj žalbi optuženika, ljubomori na optuženikovo obnovljeno prijateljstvo iz mladosti sa jednom ženskom osobom, za što nema uporišta u dokaznom materijalu.

utim, konfrontirajući obranu optuženika iskazu oštećenice, koji je u svim bitnim Međ

segmentima dosljedan i pred sudom popraćen odgovarajućom emocionalnom reakcijom, uz utvrđeno teško psihičko oštećenje zdravlja oštećenice kao posljedice seksualne zlostave, o kojoj se oštećenica usudila povjeriti odmakom od obiteljskog okruženja i odlaskom na školovanje u S. osobama u koje je stekla povjerenje, iskreno iskazujući pred sudom i o svojoj seksualnoj orijentaciji, što dodatno govori o njenoj iskrenosti, te imajući na umu iskaze svjedoka B. Č. i F. G., ni za ovaj sud nema dvojbe u dokazanost terećenih radnji kojima je optuženik ostvario sva bitna obilježja (samo) kaznenog djela iz čl. 188. st. 5. u vezi sa st. 1. i 3. KZ. Stoga je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na ovo djelo neosnovana.

Nasuprot tome, pogrešna je ocjena suda prvog stupnja da za kazneno djelo rodoskvrnuća nije nastupila zastara kaznenog progona. U pravu je optuženik da iz činjeničnog opisa terećene djelatnosti ne proizlazi da je u ljeto 2004. izvršio radnju silovanja (punoljetne) oštećenice kojom bi bio prekinut zastarni rok za kazneno djelo iz čl. 198. st. 2. KZ. Naime, već je prethodno bilo govora o činjeničnom opisu radnji kojima je ostvareno obilježje kaznenog djela silovanja u vrijeme maloljetne dobi oštećenice pri čemu se opisuje i postupanje optuženika „…posljednji put u ljeto 2004. godine kada je legao pored nje u krevet, stao je milovati rukom po spolnom organu s ciljem svog seksualnog zadovoljenja , ali ju je pri tome probudio pa se ista odmaknula i osujetila ga u namjeri…“. Ovaj opis događaja iz ljeta

I Kž 416/11-6

2004., ne sadrži elemente kaznenog djela silovanja niti pokušaja silovanja već se jedino može raditi o lakšem djelu, bludnim radnjama, koje kao takvo prema odredbama o zastari kaznenog progona, ovdje ne prekida zastaru. U navedenim radnjama nije opisana sila ni prijetnja, nema ni eventualne naznake o namjeri obavljanja spolnog odnosa ili njemu izjednačene spolne radnje, a „cilj seksualnog zadovoljenja“ može ostvariti raznim oblicima seksualnih radnji na tijelu žrtve ili primjerice počinitelja. Stoga je u ovom dijelu trebalo prihvatiti žalbu optuženika zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 3. ZKP i za kazneno djelo iz čl. 198. st. 2. optužbu odbiti.

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da težina djela i osobnost optuženika ne opravdava izricanje minimalne zakonom propisane kazne za terećeno djelo. Optuženik naprotiv drži da je kazna prestroga imajući na umu protek vremena od djela i nedostatak otegotnih okolnosti zbog čega da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredaba o ublažavanju kazne.

Razmotrivši ovako suprotstavljena mišljenja žalitelja, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odmjerene minimalne kazne unatoč višekratnih radnji spolnog odnosa i njemu izjednačenih spolnih radnji prema oštećenici. Usprkos utvrđenim olakotnim okolnostima u pobijanoj presudi, uvažavajući i benevolentan odnos oštećenice prema optuženiku te protek vremena od učina djela, težina i pogibeljnost djela odražena višekratnom opetovanom seksualnom zlostavom oštećenice i visok stupanj krivnje ne opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne, već naprotiv izricanje kazne zatvora u trajanju šest godina jer će ta kazna ostvariti zakonom propisanu svrhu kažnjavanja.

Slijedom svega navedenog, i kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka i (druge) povrede kaznenog zakona na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 379. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 390 st. 1. i čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 01. rujna 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.