I Kž-790/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 790/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, mr. sc. Marijana Svedrovića, mr. sc. Branka Brkića, Hajrije Novoselec i Zlate Lipnjak-Bosanac kao članova vijeća i više sudske savjetnice Vlaste Patrčević kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. H. zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru od 19. srpnja 2011. broj K- 119/11, u sjednici održanoj 18. siječnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe optuženika M. H., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri iz čl. 76. Kaznenog zakona na način da se određuje da ista može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, s time da ne može trajati dulje od pet godina.

II. Odbija se žalba optuženika M. H. kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom od 19. srpnja 2011. broj K-119/11 Županijski sud u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru proglasio je krivim optuženika M. H. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstvom iz čl. 90. Kaznenog zakona, te ga je za počinjeno kazneno djelo, na temelju istog zakonskog propisa, osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci.

Na temelju čl. 63. Kaznenog zakona u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 19. ožujka 2011. pa dalje.

ena sigurnosna mjera

Na temelju čl. 76. Kaznenog zakona optuženiku je izreč

obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, čije trajanje je određeno do prestanka razloga zbog kojih je sigurnosna mjera primijenjena ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

I Kž 790/11-4

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 optuženik je oslobođen obveze plaćanja troškova provedenog kaznenog postupka i to onih iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP/97, kao i nagrade i nužnih izdataka branitelja.

Protiv te presude žalbu je izjavio optuženi M. H. putem branitelja K. C., odvjetnika u S.. Žalba je podnesena zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu optuženika, preinači pobijanu presudu i optuženika proglasi krivim zbog kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. Kaznenog zakona te slijedom toga optuženika osudi na blažu kaznu, ili podredno, da preinači pobijanu presudu u odluci o kazni i optuženiku izreče blažu kaznu.

U skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP/97 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Vraćajući spis Državno odvjetništvo Republike Hrvatske se očitovalo kako žalbu optuženika smatra neosnovanom i predlaže da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Neosnovano navodi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su oni navedeni nejasni te da u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i zapisnika o iskazima danim u postupku. Ovakvim stiliziranjem žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka vidljivo je da žalitelj upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97. Žalitelj parafrazira zakonski tekst naznačene bitne povrede kaznenog postupka, međutim ne navodi koji to razlozi o odlučnim činjenicama nedostaju, zašto su oni navedeni nerazumljivi ili proturječni provedenim dokazima. Zato zapravo nije vidljivo u čemu žalitelj vidi naznačenu bitnu povredu, pa žalba optuženika u tome dijelu nije osnovana.

Povodom žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, pobijana prvostupanjska presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 a takvim ispitivanjem nisu nađene povrede zakona o kaznenom postupku pobrojene u naznačenoj odredbi zakona.

Optuženik se žali i iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te ponavlja da je prvostupanjska presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, sve zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik, pogrešno, smatra da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom svih utvrđenih činjenica trebao zaključiti da je optuženik zapravo počinio kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 92. Kaznenog zakona. U prilog takvoj tvrdnji, preocjenjujući dokaze iz prvostupanjskog postupka, žalitelj tvrdi da je optuženik kazneno djelo počinio za vrijeme verbalnog sukoba sa svojim, sada pokojnim, ocem a ne kako je to, po njemu pogrešno, zaključio prvostupanjski sud nakon verbalnog sukoba s ocem. Žalitelj polemizira sa stajalištem prvostupanjskog suda i tvrdi, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, da se optuženik inkriminirane zgode nalazio u stanju jake razdraženosti izazvane napadom, zlostavljanjem i teškim vrijeđanjem od strane oca, ističući da jaka razdraženost postoji i ako

I Kž 790/11-4

se kreće u granicama normalnih afekata, uzbuđenja ili bijesa, što je trebalo procjenjivati konkretno, obzirom na osobu optuženika.

Kao daljnju alternativu optuženik ističe i da je postupao s neizravnom namjerom i tvrdi da je samo igrom slučaja oštećeniku zadao ubod u trbušnu aortu koja je, zbog intenzivnog krvarenja, dovela do smrtnog ishoda, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, koji utvrđuje da je optuženik kazneno djelo počinio s izravnom namjerom. Optuženik se u žalbi upušta i u tumačenje riječi „je vbil sam ga“ koju karakterizira kao netipičnu verbalnu reakciju iz koje se ništa ne može zaključiti i pripisuje je pijanstvu optuženika, a sugerira da te riječi ne isključuju niti obranu optuženika od napada. Time žalba sugerira, posve neutemeljeno i netočno, postupanje optuženika u nužnoj obrani. Naime, riječi „je vbil sam ga“ moguće je razumjeti jedino i isključivo kao konstataciju optuženika da je nekog ubio, u konkretnom slučaju oca. Tim se riječima optuženik obraća susjedu i obavještava ga o događaju koji je prethodio, bez ikakvih podrobnosti i iz njih ne proizlazi ništa drugo osim onog što je izgovoreno.

Promašen je prigovor optuženika da bi inkriminirane zgode postupao na mah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost i prepast, napadom, zlostavljanjem i teškim vrijeđanjem, te da bi u takvom stanju usmrtio oca.

Događaju je, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, prethodila jedna od uobičajenih svađa oca i sina koji žive u zajedničkom domaćinstvu, u situaciji kada je optuženik u nešto podređenijem položaju, obzirom na činjenicu da je financijski ovisan o ocu jer nigdje ne radi i nema imovine. Čak niti iz obrane optuženika ne proizlazi da bi ga otac napao, zlostavljao ili vrijeđao inkriminirane zgode i time ga doveo u stanje jake razdraženosti ili prepasti.

U pravu je prvostupanjski sud kada otklanja mogućnost da je optuženik inkriminirane zgode postupao na mah. Naime, saslušani svjedoci navode da između optuženika i oštećenika učestalo dolazi do svađa, ali ne i fizičkih sukoba, što potvrđuje i optuženik u svojoj obrani. Niti svađa, koja se između optuženika i oštećenika dogodila inkriminiranog dana, nije po intenzitetu odudarala od uobičajenih i čestih svađa koje su se među njima događale. Optuženik se nalazi, kako to potvrđuje liječnički vještak, psihijatar dr. A. D., u stanju povišene afektivne tenzije, u pripitom stanju, te u stanju kada mu se mijenja kritičnost, pojavljuje smionost a moguće i promjene u ponašanju, što sve, u kombinaciji s poremećajem osobnosti koja se očitovala kao pasivno ovisno obilježje zbog dugotrajne izloženosti strogom ponašanju autokratskog oca dovodi do inkriminiranog događaja. Kod optuženika je utvrđeno i sniženo intelektualno kognitivno funkcioniranje zbog organskih cerebralnih oštećenja uzrokovanih dugotrajnim i prekomjernim pijenjem alkohola, a tempore criminis optuženik povišeno afektivno reagira, te je smanjeno ubrojiv u srednjem stupnju.

Sve opisano, kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud, nije uzrokovano ponašanjem oca optuženika, već osobnim karakteristikama optuženika koji afektivno reagira. Njegovo reagiranje nije bilo u stanju jake razdraženosti ili prepasti uzrokovane napadom, zlostavljanjem i teškim vrijeđanjem od strane oca, jer takvog ponašanja oca optuženika nije bilo čime je isključena kvalifikacija postupanja optuženika po odredbi čl. 92. Kaznenog zakona, ubojstvom na mah.

I Kž 790/11-4

Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da optuženik postupa s izravnom namjerom. Naime, optuženik nožem duljine oštrice 13,5 cm, dakle sredstvom pogodnim da se nekog liši života, ubada oca u trbuh gdje se nalaze vitalni organi, znajući da od uboda nožem u trbuh može nastupiti smrt, što optuženik i hoće.

Ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju žalbom optuženika koja se svodi na preocjenu provedenih dokaza i nuđenje zaključaka suprotnih onima prvostupanjskog suda.

Nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud podcijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a da je precijenio otegotne okolnosti. Upitnim optuženik smatra utvrđenje prvostupanjskog suda, kao otegotne okolnosti, činjenicu što je kazneno djelo počinjeno prema najbližem srodniku. Protivno takvom stavu žalitelja počinjenje kaznenog djela prema najbližem srodniku, ocu, kaznenom djelu daje posebnu težinu i ima značaj otegotne okolnosti.

Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice (olakotne i otegotne okolnosti) koje su od utjecaja na vrstu i visinu kazne, ispravno ih je cijenio i optuženika osudio na kaznu zatvora koju i ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom za ostvarenje svih svrhi kažnjavanja, kako je to propisano odredbama čl. 6. i čl. 50. Kaznenog zakona.

Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, utvrđeno je da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon u odnosu na trajanje izrečene sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. u vezi čl. 75. st. 3. Kaznenog zakona. Naime, prvostupanjski sud je trajanje sigurnosne mjere liječenja od ovisnosti o alkoholu odredio do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora. Međutim prvostupanjski sud propustio je odrediti najduže zakonom propisano trajanje te mjere koje, sukladno odredbi čl. 75. st. 3.

iti

Kaznenog zakona ne može biti dulje od pet godina. Zato je, u tome dijelu, trebalo preinač prvostupanjsku presudu i odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP/97.

Budući da je žalba optuženika neosnovana, u ostalom nepreinačenom dijelu, trebalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kako je to navedeno pod toč. II. izreke ove presude, na temelju odredbe čl. 387. ZKP/97, budući da nisu nađene druge povrede o kojima ovaj drugostupanjski sud vodi računa po službenoj dužnosti na temelju čl. 379. ZKP/97.

U Zagrebu, 18. siječnja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vlasta Patrčević, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.