Jž-2060/2017-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Jž-2060/2017

Zagreb

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog G. V., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog G. V. podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Osijeku, broj: Pp 10. J-2281/16-13 od 19. travnja 2017. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 05. veljače 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenog G. V., preinačuje se pobijana presuda u odluci o trošku postupka na način da se okrivljeni G. V., oslobađa obveze naknade troška uporabe alkotesta u iznosu od 80,00 (osamdeset) kuna.

II. U ostalom dijelu, odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog G. V. i u tom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Temeljem odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okrivljeni G.

V. obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom okrivljeni G. V. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, te je temeljem istog propisa okrivljeniku izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 kuna, što je protuvrijednost od 80,64 DEM, odnosno, 40,32 EUR-a, u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode, a temeljem članka 40. PZ-a, tako da isti nema za platiti ništa.

Istom presudom određeno je da je okrivljeni G. V. dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 (stopedeset) kuna te trošak uporabe alkotesta u iznosu od 80,00 (osamdeset) kuna.

Protiv te presude okrivljeni G. V. pravodobno je podnio žalbu zbog bitne povrede prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o trošku postupka koja se odnosi na trošak uporabe alkotesta, navodeći u bitnome da je sud njegovu obranu čitao svjedoku I. D. prije svjedočenja, da je presuda kontradiktorna i neobrazložena, da on nije počinio prekršaj za koji ga se tereti, da je proglašen krivim samo na temelju iskaza policijskog službenika koji je ujedno i tužitelja, da je sud trebao ispitati i dvoje svjedoke koji su bili prisutni predmetnom događaju te da nije trebao biti obvezan na plaćanje troška uporabe alkometra jer isti nije bio sredstvo koje je bilo neophodno primijeniti jer je alkotestiranje vršeno u policijskoj postaji kada je lišen slobode, a nije mu niti utvrđena koncentracija alkohola u organizmu. Zbog iznesenog predlaže usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje ili preinačiti pobijanu presudu.

Žalba je djelomično osnovana.

Rješavajući o žalbi, ovaj Sud je ispitao pobijanu presudu u smislu navoda žalbe i odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a i utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. PZ-a, niti su povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu 1. okrivljenika te da nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, niti su počinjene povrede na koje žalitelj ukazuje.

U odnosu na žalbene navode koji se sadržajno odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. PZ-a, odnosno na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, ukazuje se žalitelju da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni, te je ovaj sud ocijenio da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

Neosnovan je navod žalbe okrivljenika iz kojeg proizlazi da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. PZ-a, povrijedivši pravo na obranu okrivljenika, te da je to utjecalo na presudu. Naime, razmotrivši spis, ovaj sud je utvrdio da se, iako je sudac djelomično pročitao obranu okrivljenika svjedoku I. D. prije njegovog svjedočenja, radi o neznatnom dijelu obrane („Ja radim na sudu, a M. je odvjetnik“) koja se ne odnosi na ostvarenje zakonskog obilježja prekršaja koji je okrivljeniku stavljen na teret. Biće konkretnog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, sastoji se između ostaloga, u vikanju na javnom mjestu, što je navedeni svjedok sam iskazao, navodeći i kojim izrazima je okrivljenik vikao. Stoga ostale, naprijed navedene riječi koje su pročitane, nisu od važnosti jer je zakonsko obilježje prekršaja ostvareno već samom vikom okrivljenika na javnom mjestu, a o kojima je prethodno iskazivao ispitani svjedok. Stoga po ocjeni ovog suda, navedeno čitanje dijela obrane okrivljenika utječe na valjanost i zakonitost prvostupanjske presude, odnosno, istim nije povrijeđeno pravo na obranu koje bi utjecalo na presudu.

Suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

Naime, prvostupanjski je sud na temelju iskaza svjedoka I. D. kojeg je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, a u kojima nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti, iz kojih proizlazi da je kritične zgode okrivljenik vikao na javnom mjestu, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode remetio javni red i mir na javnom mjestu na način opisan u izreci pobijane presude, čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

U odnosu na navod žalbe da se u ponovljenom postupku trebaju ispitati kao svjedoci i druge osobe koje su prema navodu žalbe bile prisutne predmetnom događaju, ukazuje se da okrivljenik tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagao taj dokaz pa ga ne može s uspjehom isticati u žalbi jer se ne radi o dokazima koji nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka, niti o dokazima koji su postojali, a žalitelj za njih nije znao. Nadalje, prvostupanjski je sud činjenično stanje dovoljno i nedvojbeno razriješio na temelju izvedenog dokaza, za koju odluku je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud kako je naprijed navedeno.

Stoga, po ocjeni ovog Suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

Iako 1. okrivljenik u žalbi ne navodi da pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a temeljem odredbe članka 202. stavka 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je 1. okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti 1. okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32.

Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena u srednjem iznosu novčane kazne propisane za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koja je za taj prekršaj propisana u rasponu od 50 do 200 DEM, u odgovarajućem iznosu eura, odnosno, protuvrijednosti domaće valute, te kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja.

Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 40. PZ-a, u izrečenu novčanu kaznu okrivljeniku uračunao vrijeme za koje je bio lišen slobode tako da okrivljenik nema ništa za platiti. Nadalje, ispravno žalitelj pobija presudu zbog određene mu obveze da naknadi trošak uporabe alkotesta tužitelju u iznosu od 80,00 kn. Naime, sukladno odredbi članka 138. stavka 2. točka 1. PZ-a, troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju troškove tužitelja iz članka 109. stavka 1. točke 2. i 3. PZ-a koji su nastali utvrđivanjem prekršaja upotrebom tehničkih sredstava ili provođenjem potrebnih analiza i vještačenja.

U konkretnom slučaju, okrivljeniku je stavljeno na teret počinjenje prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira – vikanje na javnom mjestu, a za utvrđivanje kojeg prekršaja nije bila potrebna uporaba alkometra koja ulazi u materijalne troškove nastale radom Ministarstva unutarnjih poslova, dakle, tužitelja pa isti trošak ne čini trošak postupka u smislu odredbe članka 138. stavka 2. točka 1. PZ-a. Stoga je valjalo osloboditi okrivljenika od obveze naknade tog dijela troška prekršajnog postupka dok je u ostalom dijelu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu kao u točki I. izreke ove presude, iz naprijed iznesenih razloga.

Obzirom na prijelazne i završne odredbe članka 58. stavka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 110/15 i 118/18), u konkretnom slučaju je primijenjena odredba članka 138. stavak 2. točku 3. c) PZ-a koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, te temeljem članka 139. stavak 3. i 5. PZ-a, obvezati okrivljenika na naknadu paušalnog iznosa troškova žalbenog prekršajnog postupka kao u točki III. ove izreke, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

Zbog naprijed izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 05. veljače 2020.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenika i ovlaštenog tužitelja.