Criminal appeal dismissed; court upheld acquittal due to lack of proven intent for territorial integrity crime.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a first-instance acquittal of a soldier accused of endangering territorial integrity. The defense argued the soldier did not intend to detach territory, a claim supported by witness testimonies contradicting the prosecution's narrative. The court ruled that the first instance correctly found the subjective element of intent unproven and rejected the prosecutor's suggestion to retry the case.
Legislator headnote
AI generatedčl. 350. toč. 3. ZKP; čl. 360. st. 2. ZKP; čl. 374. ZKP; An appeal against an acquittal is inadmissible if the first instance court's conclusion on the lack of proven criminal intent is based on a free evaluation of evidence and is not arbitrary.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 621/1993-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Mikor Milivoja i Novoselec dr. Petra kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. O.D. zbog krivičnog djela iz čl. 236.b. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 8. travnja 1993. K-43/93, u sjednici održanoj 4. siječnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.M.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom na temelju čl. 350. toč. 3. (čl. 340. toč. 3. prečišćenog teksta) ZKP oslobođen je optužbe opt. O.D. zbog krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236.b. st. 1. (čl. 231. st. 1. prečišćenog teksta) KZRH, činjenično opisanog u izreci te presude.
Protiv te presude državni odvjetnik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se presuda suda prvog stupnja preinači i donese pravilna i zakonita odluka.
Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Žalba nije osnovana.
Prije svega, nije sud prvog stupnja na temelju rezultata dokaznog postupka izveo pogrešan zaključak da "u ponašanju okrivljenika nema elementarnih obilježja kaznenog djela iz čl. 236.b. st. 1. KZRH, glede subjektivnih kao i objektivnih", kako se to navodi u žalbi državnog odvjetnika, već je u obrazloženju pobijane presude izrijekom navedeno da nije dokazano da bi optuženik postupio na način kako ga se tereti, odnosno da nisu dokazani svi bitni elementi inkriminiranog krivičnog djela u odnosu na subjektivnu stranu tog djela, tj. umišljaj optuženika da upotrebom sile pokuša odcijepiti dio teritorija Republike Hrvatske i pripojiti ga drugoj državi (str. 3. i 4. presude suda prvog stupnja).
Međutim, neovisno o izloženom, argumentacija žalbe državnog odvjetnika u odnosu na činjenično stanje utvrđeno od suda prvog stupnja ne dovodi u dvojbu pobijani zaključak da nije dokazano da je optuženik počinio inkriminirano krivično djelo, niti državni odvjetnik u svojoj žalbi ukazuje na nove dokaze koji bi omogućili bitno drugačije utvrđenje odlučnih činjenica.
Naime, žalbeni navodi svode se, u suštini, na preocjenjivanje optuženikove obrane na temelju subjektivnog viđenja stvari, pri čemu je temeljno stajalište žalitelja da je optuženik mogao i trebao prebjeći na stranu hrvatske vojske dok je držao stražu na neprijateljskom položaju, pa kako tako nije postupio, žalitelj izvodi zaključak o optuženikovu umišljaju u skladu sa tezom optužbe.
Suprotno takvom rezoniranju žalitelja, sud prvog stupnja obranu optuženika temeljito je ispitao i analizirao, dovodeći je u vezu sa drugim izvedenim dokazima, prije svega iskazima svjedoka B.I., koji je u mjestu događanja živio tijekom inkriminiranog razdoblja od 15. veljače do 15. srpnja 1992. godine, kao i iskazima svjedoka K.V., K.L.,.P.D. i P.A., koji su svi u okviru njihovih saznanja kao posrednih svjedoka, u osnovi, potvrdili obranu optuženika.
Uz takvo stanje stvari, kad provedenim dokazima obrana optuženika ne samo što nije isključena, već je dapače potvrđena, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da nije dokazano da je optuženik počinio krivično djelo za koje je optužen.
Takav zaključak suda prvog stupnja izveden je na temelju slobodne ocjene rezultata dokaznog postupka i ne ostavlja nikakvu dvojbu s obzirom da je sud prvog stupnja u obrazloženju presude za svoje uvjerenje dao potpune, određene i logične razloge, koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud kao sud drugoga stupnja i na njih upućuje žalitelja.
Kako, dakle, nije ostvaren istaknuti žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, niti su ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 4. siječnja 1994.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Tomerlin-Almer Rajka v.r.
Zmajević mr. Branko v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši administrativni referent:
(Štefica Klepac)