I Kž-201/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 201/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Mikor Milivoja, kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, Potrebica Ante, Horvatinović mr. Ružice i Drakulić Milene, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.E. zbog krivičnog djela iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH (sada čl. 231. KZRH) odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 17. veljače 1993.g. K 48/93, u sjednici održanoj 21. travnja 1993.g. u prisutnosti zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba vojnog tužitelja kao neosnovana i potvrđuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom od 17. veljače 1993.g., br. K 48/93, Vojni sud u Zagrebu, temeljem čl. 350. toč. 3. ZKP (sada čl. 340. toč. 3. ZKP) oslobodio je optužbe opt. B.E., da bi počinio kriv. djelo iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH (sada čl. 231. KZRH), činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude.

Protiv te presude podnio je žalbu vojni tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Javni tužitelj Republike Hrvatske, postupajući u skladu s odredbom iz čl. 370. st. 2. ZKP (sada čl. 360. st. 2. ZKP), stavio je prijedlog da se žalba vojnog tužitelja uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Iz obrazloženja žalbe, proizlazilo bi, da žalitelj smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak o tome da nema dovoljno dokaza da bi opt. B.E. počinio kriv. djelo iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH (sada čl. 231. KZRH), činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude. Takvo stajalište žalitelj temelji na dvije konstatacije: prvoj, da je opt. B.E. aktivni pripadnik tzv. "JNA" i drugoj, da je nesporno da je ta vojska usmjerena na podržavanje i aktivno učešće na planu odvajanja teritorija Republike Hrvatske, pa je očigledno je opt. B.E., kao pripadnik takve

vojske,

u

tome

i

sudjelovao. Osim tih dviju konstatacija žalitelj iznosi i jedan svoj stav o tome da bi suprotan zaključak, tj. zaključak da opt. B.E. (nije jedan od onih nebrojnih koji svakodnevno vrše krivična djela iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH) dovelo do toga da bi se teško moglo bilo koga za to djelo goniti, a kamoli dokazati...".

Suprotno takvim navodima žalitelja, prvostepeni sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, a žalitelj svojim navodima u žalbi ni u kom slučaju nije doveo u pitanje pravilnost zaključivanja prvostepenog suda o tome da nema dovoljno dokaza da bi opt. B.E. počinio terećeno krivično djelo, tj. krivično djelo iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH (sada čl. 231. KZRH).

Naime, to što je opt. B.E. aktivno pripadnik tzv. "JNA" to još ne znači da samo zbog te okolnosti je ostvario sve elemente bića krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH (sada čl. 231. KZRH), zbog kojeg krivičnog djela se tereti od strane vojnog tužitelja.

čnog djela može biti bilo tko, tko pokuša upotrebom sile ili Počinitelj tog krivi

prijetnjom upotrebe sile promijeniti ustavom utvrđeno državno i društveno ustrojstvo Republike Hrvatske ili svrgnuti najviša državna tijela. Isto tako, nije sporno, da je ta vojska, bila usmjerena na podržavanje i aktivno učešće na planu odvajanja tzv. "SAO Krajine" od teritorija Republike Hrvatske, i time aktivno sudjelovala u promjeni ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske, ali počinitelj terećenog krivičnog djela nije vojska (pa niti tzv. "JNA") već opt. B.E. za kojeg se u krivičnom postupku moralo utvrditi (u smislu kondemnatorne odluke) da je upravo opt. B.E. upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile pokušao ostvariti onaj cilj koji je predviđen u čl. 236.b/ st. 1. KZRH (sada čl. 231. KZRH), tj. nasilnu promjenu ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske ili svrgavanjem najviših državnih tijela.

Kako prvostepeni sud, nakon utvrđenog činjeničnog stanja, to nije sa izvjesnošću utvrdio, već je utvrdio da opt. B.E. nije sudjelovao na organiziranju i upućivanju postrojbi iz Banja Luke u Republiku Hrvatsku (i na taj način ostvario silu ili prijetnju silom), jasno je da je opt. B.E. oslobođen optužbe, u skladu s odredbom iz čl. 350. toč. 3. ZKP (sada čl. 340. toč. 3. ZKP). Kako žalitelj u žalbi ne navodi niti jedan razlog (osim već spomenutih) zbog čega je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, ovaj drugostepeni sud upućuje žalitelja na razloge presude prvostepenog suda, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostepeni sud. Posebno je neprihvatljiv stav žalitelja o tome da "stav prvostepenog suda (o tome da nema dovoljno dokaza da je optuženik počinitelj terećenog krivičnog djela) dovodi u pitanje gonjenje za to krivično djelo i općenito (pa i dokazivanje takvog djela)", jer žalitelj očigledno zanemaruje dva osnovna načela kaznenog prava: da je kaznena odgovornost osobna i da je

nom postupku

tužitelj dužan dokazati ono zbog čega tereti optuženika - što je u ovom krivič očigledno izostalo.

Kako razlog žalbe nije ostvaren i kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom iz čl. 376. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP (sada čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP) nisu nađene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka niti povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, odlučeno je kao u izreci, temeljem čl. 384. ZKP (sada čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 21. travnja 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Mikor Milivoj v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni

voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)