Rev-x-201/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 201/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz D. D., zastupanog po punomoćniku mr. N. V., odvjetniku u R., protiv I-tužene N. P. iz K., i II-tuženika F. P. iz K., zastupanih po punomoćnici K. G., odvjetnici u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv odluke Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3386/2011-2 od 5. studenoga 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta odluka Općinskog suda u Rijeci broj P-3349/04 od 25. listopada 2010., u sjednici održanoj 22. rujna 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Tuženicima se ne priznaje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Rijeci broj P-3349/04 od 25. listopada 2010. odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrđenje:

- da je građenjem stekao suvlasništvo u 1/3 dijela na k.č.br. 233/1 dvorište, tri gospodarske zgrade i kuća površine 470 m i k.č.br. 233/2 dvorište površine 332 m upisano u z.k.ul. 705 k.o. K. L., te mu izdati tabularnu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos prava suvlasništva, koju će u protivnom zamijeniti ta presuda,

- da je ništav ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 26. studenoga 2001. između darovateljice A. P. i njezinog unuka F. P. sina P.,

- dok je odbačena tužba u dijelu zahtjeva upravljena na utvrđenje:

- da je ništav ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 2. travnja 1992. između M. P. i D. P., te nekretnine obuhvaćene tim ugovorom vraćaju u ostavinsku imovinu pok. M. P.,

- da tužitelj I. P. ima pravo na nužni nasljedni dio na imovini oca pok. M. P. u 1/6 dijela nekretnina k.č.br. 233/1 i 233/2 z.k.ul. 705 k.o. K. L.,

- da tužitelj I. P. ima pravo na nužni nasljedni dio na imovini majke pok. A. P. u 1/6 dijela nekretnina k.č.br. 233/1 i 233/2 z.k.ul. 705 k.o. K. L.

te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženicima iznos 10.758,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3386/2011-2 od 5. studenoga 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odbačena tužba čijim zahtjevom je traženo utvrđenje da tužitelj ima pravo na nužni nasljedni dio na imovini oca pok. M. P., te majke A. P. za po 1/6 dijela na k.č.br. 233/1 i 233/2 z.k.ul. 705 k.o. K. L., dok je ukinuto prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odbačena tužba čijim zahtjevom je traženo utvrđenje da je ništav ugovor o darovanju sklopljen 2. travnja 1992. između M. P. i D. P., kao i u odluci o parničnim troškovima i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporna pravna pitanja:

1/ „Da li je Županijski sud u Rijeci prilikom donošenja presude i rješenja broj Gž- 3386/2011-2 od 5. studenoga 2014. ponovno počinio istu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. koju je počinio i prvostupanjski sud, jer u drugostupanjskoj presudi uopće nema razloga o odlučnim činjenicama navedenim u podnesku tužitelja od 5. listopada 2005. i o dnevniku koji je priložen u preslici uz taj podnesak, a niti u obrazloženju drugostupanjske presude je dana ocjena o iskazu tužitelja saslušanog kao stranka na raspravi od 4. listopada 2005. kada je opširno iskazao o svim relevantnim okolnostima u svezi izgradnje kuće u K. od 1957. pa nadalje, iz kojeg iskaza proizlazi da su kuću zajednički gradili vlastitim novčanim sredstvima, radnom snagom i materijalom tužiteljev otac M. P., tužitelj I. P. i njegov mlađi brat sada pok. F. P., te iz kojeg iskaza jasno proizlazi da je konkludentnim činima postignut među njima sporazum da kuća pripada svakome na jednake dijelove, tj. svakome u jednoj trećini i da je u jednom momentu ocu nuđeno 200.000,00 DEM za nedovršenu kuću u fazi u kojoj se nalazila kada se tužitelj I. P. vratio iz K. nazad u V., i da je otac namjeravao kuću prodati i novac podijeliti između sebe, sina I. i sina F. na jednake dijelove?“

2/ „Da li se iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na raspravi od 4. listopada 2005. može zaključiti da je između njega i pok. oca M. P. postojala izjava volje o zajedničkoj gradnji i stjecanju imovine u zajednici u svezi izgradnje predmetne kuće u K., koja se očitovala konkludentnim radnjama i ponašanjem oca M. P. za vrijeme izgradnje kuće i nakon toga, te da li se iz takvog ponašanja oca tužitelja može zaključiti o postojanju te volje oca o zajedničkoj gradnji kuće i zajedničkom stjecanju imovine – kuće, dakle o zajednici između oca, sina I. i mlađeg sina P. F.?“

smatrajući da o rješenju istih ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koja i da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o istima Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravna shvaćanja u odluci II Rev-76/81 od 26. svibnja 1982., Rev-1202/86 od 10. rujna 1988., Rev-991/86 od 21. svibnja 1987., te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-2025/10 od 26. rujna 2012., a koja su suprotna onom iz pobijane presude. Predloženo je stoga ukidanje obih nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem, odnosno preinačenje pobijane odluke prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

Tuženici su odgovorili na reviziju predloživši njezino odbacivanje, podredno odbijanje.

Revizija nije dopuštena.

Obzirom na vrijednost predmeta ovog spora, a koja u smislu odredbe čl. 40. st. 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 84/14 – dalje: ZPP) je određena u iznosu 50.000,00 kn, odnosno kako pobijana drugostupanjska odluka nije donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, to nema ni pretpostavki za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tužitelj je određeno naznačio pravna pitanja kojima se faktično prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, sugerirajući da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da nižestupanjske odluke nemaju razloga o odlučnim činjenicama, te da je time pogrešno utvrđeno činjenično stanje što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Ovako postavljena pravna pitanja u podnesenoj reviziji moguće imaju značaj važnosti za odluku u ovoj pravnoj stvari. Pri tome, čini se potrebnim podsjetiti da u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a slobodna ocjena dokaza pripada sudu koji u smislu odredbe čl. 221. ZPP-a o postojanju činjenica može zaključiti i primjenom pravila o teretu dokaza.

No, da bi u reviziji postavljena pitanja imala značaj važnosti a radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (a što su pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koje moraju biti kumulativno ispunjene za dopuštenost ove revizije!), potrebno je da je o tim pravnim pitanjima već izraženo pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke.

Polazeći od prvopostavljenog pravnog pitanja u reviziji, te sadržaja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Rev-76/81 od 26. svibnja 1982. a u kojoj se načelno elaborira kada će se smatrati da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama – dakle da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te uvažavajući pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci U-III-2025/10 od 26. rujna 2012. i dovodeći ih u svezu sa sadržajem pobijane odluke, ne može se prihvatiti da pravno shvaćanje izraženo u njoj, a glede ocjene izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda i na tome utvrđenim odlučnim činjenicama za taj spor, ima obilježje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, je suprotno onome iz citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosno Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Očito je dakle da navedeni razlozi ne daju značaj važnosti tom pitanju, a zbog kojeg je izjavljena ova revizija.

I drugopostavljenim pravnim pitanjem u reviziji se također problematizira pravilnost ocjene iskaza saslušanih stranaka od strane nižestupanjskih sudova. Pri tome se revident, a u pravcu važnosti tih pitanja poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u pojedinim predmetima i baš Rev-1902/86 od 10. rujna 1988., Rev-991/86 od 25. svibnja 1987., te načelno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. listopada 1990., smatrajući da je u pobijanoj odluci izraženo pravno shvaćanje glede ocjene volje tužitelja i njegovih pravnih prednika o njegovom sudjelovanju u izgradnji i stjecanju vlasništva na predmetnim nekretninama, suprotno onom iz navedenih odluka.

S tim u svezi treba reći da pravna shvaćanja na koje revident ukazuje su shvaćanja koja su izražena sagledavajući okolnosti svakog konkretnog spisa predmeta, baš kao što su to a sagledavajući okolnosti ovog konkretnog spisa predmeta nižestupanjski sudovi izrazili pravno shvaćanje utemeljivši ga na činjeničnom supstratu istog. Upravo zato ne može se, a pozivanjem na takva pravna shvaćanja koja činjenično korespondiraju onom iz predmetne odluke, smatrati da postoji različito pravno shvaćanje koje bi trebalo usuglašavati kroz primjenu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

Proizlazi dakle da je podnesena revizija nedopuštena, zbog čega je istu trebalo odbaciti i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 392.b st.3 . ZPP-a.

Tuženicima nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke povodom revizije tužitelja.

Zagreb, 22. rujna 2015.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.