I Kž-800/2010-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 800/10-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Lidije Grubić Radaković i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. D. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 41/06.; u daljnjem tekstu: ZID KZ), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. Ž. D. i opt. P. I. I. K., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 01. srpnja 2010. broj K-14/10, u sjednici održanoj dana 09. studenog 2011., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, zamjenice branitelja opt. Ž. D., N. K., odvjetnice iz Z., i zamjenice branitelja opt. P. I. I. K., M. T., odvjetnice iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. P. I. I. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na tu optuženicu te se izriče:

Na temelju čl. 354. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06; u nastavku: ZKP/97)

opt. P. I. I. K. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

oslobađa se od optužbe

da bi

dana 30. ožujka 2010. u Š., protivno čl. 3. st. 1. Zakona o suzbijanu zlouporabe opojnih droga („Narodne novine“ broj 107/01), na traženje M. P. da mu pribavi opojnu drogu heroin koja se nalazi na Popisu opojnih droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga, te tvari koje se mogu uporabiti za izradu opojnih droga („Narodne novine“ broj 50/09) dogovarala sa D. M. da mu on proda opojnu drogu,

I Kž 800/10-8

dakle, neovlašteno posredovala u prodaji tvari koja je propisom proglašena opojnom drogom,

pa da bi time počinila kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – zlouporabom opojnih droga, opisano i kažnjivo po čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06; nastavno: ZID KZ).

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovu optuženicu padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed gornje odluke, žalba optuženice je bespredmetna.

II. Žalbe državnog odvjetnika i opt. Ž. D. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Šibeniku proglasio je krivima opt. Ž. D. i opt. P. I. I. K., svakog zbog po jednog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabom opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. ZID KZ, činjenično i pravno opisanih u izreci osuđujućeg dijela te presude, te ih je po tim zakonskim propisima i primjenom čl. 57. st. 2. i st. 4. toč. c KZ osudio i to opt. Ž. D. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a opt. P. I. I. K. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na temelju čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora opt. Ž. D. uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru, od 01. travnja 2010. do 01. srpnja 2010.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od opt. Ž. D. oduzeta je opojna droga heroin u količini od 125,03 g, privremeno oduzeta uz potvrdu br. 0478959.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP/97 optuženici su obvezani nadoknaditi troškove postupka i to paušalnu svotu, svaki u iznosu od 1.000,00 kn.

Nasuprot tomu, istom presudom je opt. D. M. na temelju čl. 350. toč. 3. ZKP/97 (umjesto ispravno: čl. 354. toč. 3. ZKP/97) oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabom opojnih droga iz čl. 173. st.

2. KZ u svezi čl. 41. ZID KZ, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci oslobađajućeg dijela te presude.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP određeno je da troškovi postupka u odnosu na tog optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik, te opt. Ž. D. i opt. P. I. I. K..

Državni odvjetnik žali se na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni u odnosu na opt. Ž. D., te na oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i

I Kž 800/10-8

predlaže pobijanu presudu u osuđujućem dijelu preinačiti u odluci o kazni i osuditi opt. Ž. D. na kaznu zatvora u duljem trajanju, a oslobađajući dio presude ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Optuženi Ž. D. žali se putem branitelja V. G., odvjetnika iz S., zbog odluke o kazni i predlaže pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni na način da se dodatnom primjenom instituta ublažavanja kazne istom izrekne blaža sankcija.

Optužena P. I. I. K. podnijela je žalbu putem braniteljice J. N., odvjetnice iz Z., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na žalbu podnio je opt. Ž. D. putem branitelja, predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom mišljenju podržao je žalbu državnog odvjetnika, dok je predložio da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Na zahtjeve opt. Ž. D. i opt. P. I. I. K. u žalbama, postupajući u smislu čl. 374. st. 1. ZKP/97, o sjednici vijeća izviješteni su imenovani optuženici i njihovi branitelji. Sjednici vijeća bili su nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te u zamjenu za branitelje optuženih Ž. D. i P. I. I. K. odvjetnice N. K. i M. T., dok spomenuti optuženici nisu pristupili, iako su za njih obavijesti o održavanju sjednice uredno iskazane, pa je sjednica vijeća održana, prema čl. 374. st. 4. ZKP/97, u njihovoj odsutnosti.

Na žalbe u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

Optužena P. I. I. K. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, i to onih i čl. 367. st. 1. toč. 11. i čl. 367. st. 2. ZKP/97, pa iako je žalba, zbog odluke pod toč. I. ove drugostupanjske presude, bespredmetna, treba reći, da istaknute povrede nisu ostvarene.

Naime, optuženica smatra, da je pobijana presuda potpuno nerazumljiva, odnosno da je njena izreka proturječna razlozima. Te povrede nalazi ostvarenim jer prvostupanjski sud u obrazloženju konstatira da u cijelosti prihvaća kao točan i vjerodostojan iskaz svjedoka M. P., iako ovaj svjedok tvrdi da je opt. I. K. narkomanski ovisnik i da je na njoj primijetio da uzima opojne droge, a što je suprotno nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka dr. V. N., koja je zaključila da ista optuženica ne boluje od ovisnosti, a nisu utvrđeni ni znakovi koji bi upućivali na ovisnost o nekoj psihoaktivnoj tvari. Navodi, nadalje, da iskaz svjedoka M. P. sadržava odlučne činjenice na osnovu kojih prvostupanjski sud zaključuje o kriminalnom postupanju žaliteljice.

Međutim, time nije ostvarena žalbom apostrofirana bitna postupovna povreda. Naime, nerazumljiva izreka presude podrazumijeva da se iz nje ne može pouzdano zaključiti na što se ona odnosi, odnosno što je njome sud zaključio, a najčešće se manifestira tako da u činjeničnom opisu nedostaju navodi kojima se ostvaruju bitni sastojci pojedinog kaznenog

I Kž 800/10-8

djela, odnosno nekog njegovog oblika, uloge optuženika u ostvarenju tog djela i njegov subjektivni odnos prema djelu. U konkretnom slučaju o tome nema ni govora jer činjenični opis inkriminacije sadrži sve elemente kaznenog djela zlouporabe opojnih droga ostvarenog posredovanjem u kupnji opojne droge. Proturječnost izreke razlozima presude pretpostavlja da izreka presude sadrži jednu odluku, dok se u razlozima presude obrazlaže nešto posve drugo, a što treba biti konstitutivni element inkriminiranog kaznenog djela. Niti takva povreda nije ostvarena, a žaliteljica svojim navodima kritizira metodu analize i ocjene izvedenih dokaza, odnosno iskaza svjedoka M. P. i nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, nalazeći da oni nisu sadržajno podudarni, pa da ne opravdavaju izvedene zaključke prvostupanjskog suda o kriminalnoj aktivnosti žaliteljice. Ovdje se u osnovi radi o prigovoru pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne istaknute bitne postupovne povrede.

Nedostatak razloga o odlučnim činjenicama opt. P. I. I. K. nalazi u tome što prvostupanjski sud nije obrazložio svijest o zabranjenosti protupravnog ponašanja i njezinu želju, odnosno namjeru da nastupe zakonom zabranjene posljedice, uslijed čega misli da nedostaju razlozi o obliku krivnje s kojim je djelo počinjeno. Iako su razlozi prvostupanjskog suda u tom smislu doista sumarni, ne može se ustvrditi da oni uopće ne postoje, odnosno da nisu izneseni, jer oni proizlaze iz same obrane optuženice, koja, doduše, spori objektivni učin ovog djela, ali priznaje da je sa svjedokom M. P. razgovarala o nabavi opojne droge heroin, kao što priznaje i svoju komunikaciju sa opt. D. M., a koja se također odnosila na tu opojnu drogu. Takav iskaz ne daje nikakvog temelja za dvojbu o postojanju svijesti optuženice o protupravnosti.

Optužena P. I. I. K. smatra i da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, tj. onom koji je pribavljen povredom odredaba kaznenog postupka, ističući da je na raspravi u svrhu dokazivanja sud pročitao evidencije mjera koje prileže na str. 14 do 60 spisa, pozivajući se i u obrazloženju presude na iste, premda one ne mogu biti dokaz. Iako je žaliteljica nesumnjivo u pravu kada navodi da evidencije mjera nisu i ne mogu biti dokaz u kaznenom postupku, takva povreda nije ostvarena jer se zapravo radi o nespretnom izričaju kojeg je prvostupanjski sud uporabio u obrazloženju pobijane presude. Optuženica svjesno iz konteksta cjelokupne rečenice u kojoj se spominju evidencije mjera ispušta dio u kojem se navode i „audio zapisi razgovora koji su vođeni između opt. D. M. i opt. P. I. I. K.“, iako se prvostupanjski sud konstantno i dosljedno poziva upravo na njih, a ti su audio zapisi na raspravnim ročištima i preslušani. Stoga takva povreda nije ostvarena.

Optuženica, nadalje, nalazi da su mjere iz čl. 180. ZKP/97 provedene bez obrazloženog naloga, zbog čega smatra da su nezakonit dokaz. Tvrdi, da svi nalozi istražnog suca koji se u spisu nalaze ne sadrže obrazloženje, već se samo pozivaju na traženje državnog odvjetnika da se odrede mjere kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava građana, uz opasku da je zbog naravi kriminalne aktivnosti nemoguće izvide kaznenih djela provesti bez određivanja mjera kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava građana, a što drži manjkavim i nedostatnim razlozima.

Sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, nalog je jedna od odluka (uz rješenje i presudu) koju donosi sud, a on u pravilu, za razliku od rješenja i presude, ne sadrži obrazloženje. Obrazlaganje naloga je izuzetno predviđeno samo kod naloga za pretragu i naloga za posebne izvidne mjere (kojima se, jednako kao i kod pretrage, nedvojbeno ograničavaju ustavna prava i slobode pojedinca).

I Kž 800/10-8

Neovisno o tomu što Zakon o kaznenom postupku ne propisuje da nedostatak obrazloženja naloga rezultira nezakonitošću provedenih mjera, ovaj drugostupanjski sud je, provjeravajući utemeljenost navoda žalbe, izvršio uvid u sve priležeće naloge kojima su određene mjere iz čl. 180. ZKP/97, te je našao da svi sadrže podatke o osobi protiv koje se mjere primjenjuju i rok njihova trajanja. Točno je, doduše, da veći broj spomenutih naloga ne konkretizira činjenice iz kojih proizlazi potreba poduzimanja mjera, no te naloge nije moguće promatrati izdvojeno, s obzirom da su oni kronološki i u meritumu povezani. Također nije opravdano izolirano razmatranje svakog naloga ponaosob, a bez da se obrati pažnja na zahtjev za njegovo donošenje i njegovo obrazloženje, kao i ostale priloge tom zahtjevu. Kada se u tom kontekstu sagledaju izdani nalozi, tada je očigledno da prigovor optuženice nije osnovan. Naime, prvi nalog, izdan 12. ožujka 2010., navodio je, osim argumenata zahtjeva, izrijekom i određene činjenice kojima se obrazlagala osnova sumnje da je počinjeno određeno djelo (pozivajući se na obavijesti koje je prikupio Odjel Krim policije PU Šibensko-kninske o tome kako opt. D. učestalo odlazi u S. i Z., te u R. B., gdje kupuje veće količine opojne droge, koju zatim prepakira u manje količine i tako ih prepakirane dalje prodaje na području te Ž., te da nudi na prodaju tablete amfetamina i marihuanu) i potreba nalaganja mjera iz čl. 180. ZKP/97 (navodima da je opt. D. jako pokretan i oprezan, zbog čega mjere koje su do tada provođene tijekom krimi obrade nisu dale dovoljno rezultata potrebnih za pokretanje kaznenog postupka), jer se bez njih izvidi ne bi mogli provesti, a nalozi izdani nakon toga pozivali su se na okolnosti iz obrazloženja tog prvog naloga, pri čemu su dodatno obrazlagali potrebu primjene istih mjera u odnosu na NN mušku osobu čiji su brojevi mobilnih telefona bili poznati na temelju ranijeg provođenja mjera prema opt. D.. Iako se može prigovoriti da su takvi razlozi izneseni u kasnijim nalozima sumarni, to ne znači da ih uopće nema, odnosno da ih nije moguće identificirati. Stoga neutemeljeno žaliteljica prigovara nedostatku obrazloženja naloga istražnog suca.

Prema tome, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje opt. P. I. I. K. a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, nije nađeno da bi bila ostvarena niti neka druga bitna postupovna povreda na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je utvrdio, da je povrijeđen Kazneni zakon na štetu opt. P. I. I. K., jer djelo za koje se optužuje nije kazneno djelo (čl. 368. toč. 1. ZKP/97), zbog čega je preinačio prvostupanjsku presudu, kao u toč. I. izreke ove presude.

Naime, utvrđeni način postupanja opt. P. I. I. K., sadržan u činjeničnom opisu inkriminacije (iz kojeg je razvidno da nema lukrativnog motiva), njezina krivnja i činjenica da su štetne posljedice njene aktivnosti u cijelosti izostale (budući da do prodaje opojne droge u jednokratnoj dozi u čemu je posredovala na kraju nije došlo), opravdavaju zaključak da je riječ o postupanju koje je manjeg stupnja opasnosti, što sve u svjetlu podatka da optuženica ranije nije osuđivana, ukazuje da se radi o beznačajnom djelu, zbog čega, sukladno odredbi čl. 28. KZ, nema kaznenog djela iako su ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. ZID KZ.

I Kž 800/10-8

Zbog izloženog, ovaj drugostupanjski sud zaključio je da su ispunjeni svi uvjeti za primjenu čl. 28. KZ, pa je opt. P. I. I. K. trebalo, na temelju čl. 354. toč. 1. ZKP/97 osloboditi od optužbe.

Stoga je na temelju čl. 390. st. 1. ZKP/97, povodom žalbe optuženice, a po službenoj dužnosti, preinačena prvostupanjska presuda na način kako je to odlučeno pod toč. I) ove presude, uslijed čega je njezina žalba bespredmetna. S obzirom na takvu odluku, trebalo je sukladno odredbi čl. 123. st. 1. ZKP/97 odlučiti da troškovi kaznenog postupka u odnosu na tu optuženicu padaju na teret proračunskih sredstava.

Nisu osnovane niti žalbe državnog odvjetnika i opt. Ž. D. zbog odluke o kazni.

Ističući tu žalbenu osnovu u odnosu na opt. Ž. D. državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna zatvora preblaga, jer da je prvostupanjski sud precijenio utvrđene olakotne okolnosti, istodobno podcjenjujući otegotnu okolnost. Takvo stanovište obrazlaže navodom da nije trebalo optuženiku olakotnim cijeniti cjelokupno priznanje kriminalne aktivnosti, jer je ono rezultiralo kao neizbježna posljedica kod njega pronađene i oduzete opojne droge, pa bi poricanje te aktivnosti bilo uzaludno. Ranija osuđivanost optuženika je po mišljenju državnog odvjetnika premalo uzeta u obzir prilikom odmjeravanja kazne, jer se ona odnosi na imovinska kaznena djela, koja karakterizira imovinska korist kao motiv, prisutan i prilikom izvršenja predmetnog kaznenog djela. Nadalje, državni odvjetnik smatra da je opt. D. pristupio ovoj kriminalnoj aktivnosti kao redovnom poslu, zaključujući to iz podatka da nije ovisnik o opojnoj drogi.

Optuženik, pak, misli da je bilo uvjeta za daljnje sudsko ublažavanje kazne, ističući da nije dovoljno vrednovana teška životna i materijalna situacija koja ga je motivirala za inkriminirano postupanje, od čega na kraju nije imao nikakve imovinske koristi. Naglašava da ima dvoje malodobne djece o kojima skrbi, a koja će najviše trpjeti zbog njegove odsutnosti.

Ovaj drugostupanjski sud razmotrio je po prvostupanjskom sudu izrečenu kaznu zatvora u svjetlu ovako suprotstavljenih stanovišta stranaka, te je utvrdio da je ona ispravno i odgovarajuće odmjerena. Ranija osuđivanost optuženika opravdano je jedina vrednovana otegotnom okolnošću, s obzirom na lukrativni motiv koji povezuje raniju i predmetnu kriminalnu djelatnost, te je ona u pravoj mjeri došla do izražaja u izrečenoj kazni zatvora. Suprotno mišljenju državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi dovoljno argumenata za zaključak da je opt. Ž. D. inkriminiranu aktivnost shvatio kao redovni posao, jer niti vremensko razdoblje, niti količina opojne droge takvu tvrdnju ne podupiru. S druge strane, spomenuta otegotna okolnost relativizira značaj ispravno utvrđenih i adekvatno cijenjenih olakotnih okolnosti, zbog čega u konkretnom slučaju nije primjereno ni opravdano daljnje ublažavanje kazne zatvora, već se upravo izrečena kazna u trajanju od dvije godine i šest mjeseci ukazuje adekvatnom svim utvrđenim okolnostima i ličnosti počinitelja, te će se njome postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

Na žalbu u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

Državni odvjetnik se u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Neprihvatljivim drži zaključak prvostupanjskog suda da nema dovoljno dokaza da je opt. D. M. počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz

I Kž 800/10-8

čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. ZID KZ, opisano u izreci te presude, sugerirajući da suprotno proizlazi iz niza indicija koje u žalbi nabraja. Tako ističe da nije sporno kako je opt. P. I. I. K. dogovorila s opt. D. M. da on u B. proda opojnu drogu heroin M. P., kao i da je P. doista u kritično vrijeme došao u B. na dogovoreno mjesto (kod kamenog sidra), a da je do prodaje došlo govori sadržaj audio zapisa, kojeg treba tumačiti u skladu sa životnim iskustvom. Naime, činjenica je da je M. P., ovisnik koji je bio zainteresiran za nabavu opojne droge, nekoliko puta zvao opt. P. I. I. K., koja je nakon toga komunicirala s opt. D. M. i tako posredovala između njih jer oni ni u jednom trenutku nisu ostvarili direktni međusobni telefonski kontakt, kako to proizlazi iz tih zapisa, te da iz posljednjeg razgovora kojeg je D. M. ostvario s opt. I. K. proizlazi da su se njih dvojica našli. S obzirom da nakon toga više nije bilo kontakata između M. P. i P. I. I. K. državni odvjetnik smatra, da je kupoprodaja opojne droge realizirana. U suprotnom bi, smatra nadalje, M. P. nastavio zvati opt. I. K., kako bi zadovoljio svoju ovisničku potrebu. Prvostupanjski sud pretjeranu je važnost dao tome što droga kod M. P. nije pronađena, jer ju je on po stanovištu državnog odvjetnika konzumirao odmah po nabavci.

Protivno žalbenim navodima, takvo se rezoniranje ne može bezrezervno prihvatiti. Okolnosti na kojima državni odvjetnik gradi svoje zaključke, naime, daju se objasniti i tumačiti i na drugi način. Tvrdnja državnog odvjetnika da ovisnici ne odustaju od nabave opojne droge dok to ne ostvare, zbog čega smatra da bi M. P. nastavio zvati opt. P. I. I. K. da nije bio uspio od opt. D. M. nabaviti drogu, predstavlja ipak nagađanje, jer premisa na kojoj počiva takav zaključak nije pravilo niti je ičim potkrijepljena. Iako je iz prakse poznato da ovisnici najčešće pokušavaju što prije doći do opojne droge da zadovolje svoje ovisničke potrebe, način i okolnosti te vrijeme ovakve realizacije ovise od slučaja do slučaja. Još je teže prihvatiti po državnom odvjetniku sugerirani nastavak tog zbivanja, tj. da je M. P. odmah konzumirao od opt. D. M. nabavljenu opojnu drogu, jer za takvo što nema nikakvih dokaza niti indicija, pa čak niti utvrđene prisutnosti opojne droge u krvi M. P.. Nesumnjivo je, dakle, kako to proizlazi iz komunikacije M. P. i opt. I. K. da su se opt. M. i P. međusobno ugledali, no samo iz te činjenice nije moguće zaključiti o daljnjem odvijanju događaja, a još manje o ishodu eventualnog susreta. Stoga, s obzirom da navedene okolnosti ni brojnošću ni značenjem ne čine zatvoreni krug indicija, već ostavljaju realnu mogućnost suprotnog zaključivanja, tj. sumnje u to da je do kupoprodaje opojne droge došlo, prvostupanjski sud je opravdano primijenio pravilo in dubio pro reo i, utvrdivši da nema dovoljno dokaza da je opt. D. M. počinio inkriminirano kazneno djelo, istog oslobodio od optužbe.

Kako, nadalje, ispitivanjem pobijane presude u oslobađajućem i ostalom osuđujućem dijelu, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP/97 nije utvrđeno da je počinjena neka od bitnih postupovnih povreda ili povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97, kao pod toč. I. i II. ove odluke.

U Zagrebu, 09. studenog 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.