Rev-398/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-398/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata, kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Ivana Mikšića, Ivke Zlokić i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz R., zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu D. B., J. Č.-Ž., G. V., odvjetnicima iz Z., po punomoćnici G. V., protiv tuženice C. o. d.d. Z., F. B., zastupane po punomoćniku V. T., odvjetniku iz V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1794/96 od 31. listopada 1996. godine, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čazmi br. P-150/95 od 2. rujna 1996. godine, u sjednici održanoj dana 26. srpnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja djelomično se prihvaća, te se djelomično preinačuje presuda Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1794/96 od 31. listopada 1996. godine i presuda Općinskog suda u Čazmi br. P-150/95 od 2. rujna 1996. godine, u dijelu odluke o naknadi nematerijalne i materijalne štete, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka i u tom dijelu sudi:

I. Tuženica je dužna tužitelju na ime naknade nematerijalne štete pored dosuđenog iznosa od 19.600,00 kn isplatiti još i iznos od 8.400,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja (2. rujna 1996.) do isplate i to:

- za pretrpljene fizičke bolove pored dosuđenog iznosa od 8.400,00 kn još i iznos od 3.600,00 kn,

- za pretrpljeni strah pored dosuđenog iznosa od 5.600,00 kn još i iznos od 2.400,00 kn,

-za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti pored dosuđenog iznosa od 5.600,00 kn još i iznos od 2.400,00 kn.

II. Tuženica je dužna tužitelju na ime naknade materijalne štete pored dosuđenog iznosa od 4.309,07 kn isplatiti još i iznos od 1.846,64 kn, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6.11.1994.g. do isplate i to:

- na ime troškova popravka motora pored dosuđenog iznosa od 220,71 kn još i iznos od 94,50 kn,

- na ime izgubljene zarade za razdoblje od 6.10.1986. do 31.12.1987.g. pored dosuđenog iznosa od 4.088,36 kn još i iznos od 1.752,14 kn.

III. Tuženica je dužna tužitelju na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1.1.1988. do 31.8.1996.g. pored dosuđenog iznosa od 8.245,13 kn isplatiti još i iznos od 3.533,63 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja (2. rujna 1996.) do isplate.

IV. Tuženica je dužna tužitelju počevši od 1.9.1996.g., pa nadalje, sve dok za to postoje zakonski uvjeti plaćati na ime rente pored dosuđenog iznosa od 79,00 kn još i iznos od 33,93 kn.

U preostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Tuženica je dužna tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 32.433,20 kn.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tužitelju je dosuđena novčana naknada nematerijalne štete i to: za pretrpljene fizičke bolove iznos od 12.000,00 kn, odnosno 8.400,00 kn (srazmjerno umanjen za omjer suodgovornosti od 30%), traženo 20.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 8.000,00 kn, odnosno 5.600,00 kn (srazmjerno umanjen za omjer suodgovornosti od 30%), traženo 15.000,00 kn, za duševne bolove za smanjenje životnih aktivnosti iznos od 14.000,00 kn, odnosno 9.800,00 kn (srazmjerno umanjen za omjer suodgovornosti od 30%), traženo 25.000,00 kn, a sve to uz odgovarajuću zateznu kamatu, kako je to pobliže naznačeno u izreci prvostupanjske presude, dok je dio zahtjeva tužbe iznad prihvaćenih iznosa odbijen. Prvostupanjskom presudom tužitelju je na ime naknade materijalne štete dosuđen iznos od 4.309,07 kn, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6.11.1994. do isplate i to: na ime troškova popravka motora na iznos od 315,21 kn, odnosno 220,71 kn (srazmjerno umanjen za omjer suodgovornosti od 30%), traženo 315,21 kn, te na ime izgubljene zarade za razdoblje od 6.10.1986. do 31.12.1987.g. iznos od 5.840,50 kn, odnosno 4.088,36 kn (srazmjerno umanjen za omjer suodgovornosti od 30%). Tužitelju je na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1.1.1998. do 31.8.1996.g. dosuđena naknada u iznosu od 11.778,76 kn, odnosno 8.245,13 kn (srazmjerno umanjen za omjer suodgovornosti od 30%), sa zakonskom zateznom kamatom od 2.9.1996.g. do isplate. Tužitelju je počevši od 1.9.1996.g. dosuđena renta u mjesečnom iznosu od 112,93 kn, odnosno 79,00 kn (srazmjerno umanjen za omjer suodgovornosti od 30%), traženo 162,41 kn, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

Drugostupanjskom presudom, koja je ispravljena rješenjem tog suda od 19. prosinca 1996. godine, djelomično je preinačena prvostupanjska presuda i to u dijelu odluke o naknadi za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti i tužitelju je dosuđena novčana naknada u iznosu od 8.000,00 kn, odnosno 5.600,00 kn (srazmjerno umanjen za omjer odgovornosti od 30%), te u dijelu odluke o parničnom trošku tako da je tuženica dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 24.948,20 kn, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj iz svih zakonskih razloga, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda.

Revizija je djelomično osnovana.

Postupak pred nižestupanjskini sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - u daljnjem tekstu ZPP), pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi nema takvih proturječnosti ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koju revident posebno ističe.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Sudovi su utvrdili da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi dana 6. listopada 1986. godine u mjestu Ivanjska, na način da je prednjim dijelom motor-kotača, u trenutku mimoilaženja s vozilom parkiranim na proširenju uz kolnik, udario u vrata koja je iznenada otvorio vozač tog vozila, uslijed čega je došlo do zanošenja motor-kotača i pada tužitelja.

U tom štetnom događaju tužitelj je zadobio ozljede u vidu većeg broja kontuzija po tijelu, ozljedu zdjelice, te ozljedu desnog skočnog zgloba, koja ozljeda se iskomplicirala tako da tužitelj šepa. Zbog takvih ozljeda tužitelj je trpio jake fizičke bolove od 10 do 12 dana, srednje od 14. do 20 dana, slabe 60 dana, povremene 60 do 70 dana. Tužitelj je u trenutku štetnog događaja doživio jaki strah tzv. primarni strah kratkog trajanja od par sati, te jaki strah u trajanju od jedan do dva dana, sekundarni od šest do 90 dana, bez trajnih posljedica. Tužiteljeva radna sposobnost umanjena je za 10% (blaža ograničenost gibljivosti gležnja). Tužitelj je zbog potpunog gubitka radne sposobnosti ostvario pravo na invalidsku mirovinu 9.7.1989.g. i to posljedice bolesti uslijed prometne nezgode prouzročile su gubitak radne sposobnosti tužitelja u omjeru od 30%, a ostale bolesti su uzrokom nesposobnosti tužitelja za rad u omjeru od 70%. Tužitelj je rođen 1936. godine i po zanimanju je bio NKV radnik. Na temelju takvih utvrđenja koja su bila važna za donošenje pravilne i zakonite odluke o visini novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu, uvažavajući vrstu i težinu ozljeda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha, stupanj umanjenja životnih aktivnosti i životnu dob tužitelja, sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, sudovi su utvrdili da je tužitelj pretrpio i materijalnu štetu u vidu razlike između osobnog dohotka koji bi ostvario da je radio u poduzeću i naknade umjesto bolovanja koja mu je isplaćena, izgubljenu zaradu na poljoprivrednom imetku, te materijalnu štetu na ime popravka motor-kotača.

Isto tako, na temelju tih utvrđenja, sudovi su tužitelju dosudili i naknadu materijalne štete, pravilnom primjenom odredbe čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, revizija je osnovana u dijelu, u kojem su sudovi, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili da postoji suodgovornost tužitelja za štetni događaj, u omjeru od 30%, a krivnja osiguranika tuženice u omjeru od 70%, pa su slijedom toga nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 192. i čl. 178. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99), kada su u navedenom omjeru utvrdili suodgovornost tužitelja za štetu.

Naime, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužitelj vozio motor-kotač svojom desnom stranom i da je kod mimoilaženja s vozilom parkiranim na proširenju uz kolnik udario u vrata tog vozila na gore opisani način, upravo u trenutku kad je iz suprotnog smjera nailazilo drugo vozilo.

Nije od utjecaja okolnost što je kritične zgode tužitelj bio pod utjecajem alkohola, s obzirom da to nije u pravno relevantnoj uzročnoj vezi s štetnim događajem.

U okolnostima konkretnog slučaja činjenica što motor-kotač nije zauzeo veći sigurnosni bočni razmak u trenutku mimoilaženja s parkiranim vozilom s desne strane kolnika (na proširenju uz cestu) u situaciji nailazećeg vozila iz suprotnog smjera, po mišljenju ovog revizijskog suda, ne može dovesti do njegove suodgovornosti za štetu, jer tužitelj svojim ponašanjem nije pridonio nastanku štetnog događaja, već je nepropisno ponašanje osiguranika tuženice u pravno relevantnoj uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja.

To znači da u svakom konkretnom slučaju treba posebno ocijeniti da li je oštećenik svojim ponašanjem pridonio šteti.

Kako u konkretnom slučaju iz tužiteljevog ponašanja u opisanim okolnostima proizlazi da nije pridonio šteti, to nema niti njegove suodgovornosti za štetu (čl. 192. ZOO), već je ista prouzročena isključivom krivnjom osiguranika tuženice, koji je postupio protivno odredbi čl. 73. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (SI. 1. SFRJ br. 4/81, 53/85).

Prema citiranoj zakonskoj odredbi, na zaustavljenom ili parkiranom vozilu ne smiju se otvarati VRATA, ako se time ometa kretanje drugih učesnika u prometu ili ako se ugrožava SIGURNOST PROMETA.

U krivičnom postupku koji je vođen protiv osiguranika tuženice, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Čazmi br. K-77/87 od 17.6.1987.g. osiguranik tuženice oglašen je krivim zbog krivičnog djela iz čl. 163. st. 3. i 1. KZH i osuđen na novčanu kaznu.

Suprotno tvrdnji revidenta, na temelju provedenih dokaza i po ocjeni ovog revizijskog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili visinu nematerijalne i materijalne štete, pa stoga takvi prigovori glede visine štete ponovno istaknuti u reviziji, ne mogu dovesti u sumnju utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Ostalim revizijskim navodima revident pobija činjenična utvrđenja sudova, što prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP ne može biti predmet razmatranja u ovom stadiju postupka.

Iz navedenih razloga, a kako se nije ostvarila bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

O troškovima parničnog postupka odlučeno je u revizijskom postupku po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP u svezi s čl. 154. ZPP.

U Zagrebu, 26. srpnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.