I Kž-215/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-215/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Zlate Lipnjak Bosanac, mr. Branka Zmajevića i Milivoja Mikora, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. K., zbog kaznenog djela iz čl. 90. st. 1. u vezi s čl. 33. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 09. veljače 2000. godine, broj K-10/99, u sjednici održanoj dana 12. prosinca 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. J.K. za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. KZ, temeljem čl. 99. st. 1. KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, kao i žalba optuženika odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Slavonskom Brodu proglasio je krivim J.K. da je počinio kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. KZ, te mu je temeljem istog zakonskog propisa "izrekao" kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Odlučujući o troškovima kaznenog postupka, temeljem čl. 122. st. 1. ZKP, sud je obavezao optuženog da je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka za provedena vještačenja u iznosu od 960,00 kn, paušalni iznos ćniku oštećenika u iznosu od 1.098,00 kn. u iznosu od 800,00 kn te nagradu punomo

Protiv ove presude žalbu je podnio opt. J.K. po svojoj braniteljici J.M. iz Odvjetničkog ureda M., M., D., L. i Đ. iz N.G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni.

U samoj žalbi predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da se presuda preinači na način da se okrivljeniku izrekne uvjetna osuda s dužim rokom kušnje.

Protiv iste presude žalbu je podnijelo i Županijsko državno odvjetništvo u P., žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne primjerena stroža kazna.

Odgovor na žalbu podnio je opt. J.K. po svom branitelju, odvjetnici J.M., ponavljajući argumente iz svoje žalbe, predloživši da se žalba državnog odvjetnika odbije, a žalba koju je podnio uvaži.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika dijelom je osnovana u odnosu na odluku o kazni, dok u ostalom dijelu, kao i žalba optuženika, nije osnovana.

Nije u pravu optuženi kada u žalbi tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što bi postojala proturječnost obrazloženja presude i sadržaja iskaza kako su oni utvrđeni u zapisnicima u spisu predmeta, te da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni.

Postojanje ovih povreda moguće je jedino ako bi se okolnosti za koje se tvrdi da su proturječne, odnosno da ne postoje razlozi o njima, odnosile na odlučne činjenice. Međutim, kako u konkretnom slučaju u žalbi izdvojeni citati ne predstavljaju moguću razliku u interpretaciji odlučnih činjenica, te kako nejasnoća i nedorečenost za koju se tvrdi da postoji u pobijanoj presudi nije u odnosu na odlučne činjenice, to nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, kako to pogrešno tvrdi optuženik u svojoj žalbi.

đeno

Bitna povreda ne postoji niti u dijelu kada optuženik tvrdi da mu je bilo povrije pravo obrane, time što sud nije saslušao svjedoke za koje je ranije, tijekom jedne od glavnim rasprava, donio raspravno rješenje o njihovom saslušanju. Naime, glavna rasprava je predviđena kao jedna cjelina i ona u zakonom propisanim uvjetima počinje iznova, što je i bio slučaj s glavnom raspravom, na kojoj je i donijeta pobijana presuda. Na toj glavnoj raspravi, u procesnoj fazi kada su to mogli, obrana je predložila izvođenje dokaza, ponovivši dokazni prijedlog sa prethodne rasprave. Raspravno vijeće, potpuno drugačije od prethodnog, odbilo je ove dokazne prijedloge, te za to na zapisnik, a i u pisanom otpravku presude, navelo razloge za svoju odluku. Prema tome, nije točno da bi optuženiku bilo povrijeđeno njegovo pravo obrane, koje se u konkretnom slučaju konzumiralo u pravu na predlaganje dokaza o čijem izvođenju je raspravno vijeće, obrazloživši to, odlučilo na način da je ove prijedloge odbilo.

Po utvrđenju ovog Vrhovnog suda, činjenično stanje je potpuno i ispravno utvrđeno, te nije u pravu optuženik, kada tvrdi, da bi ono bilo drugačije utvrđeno da je izveden dokaz saslušanja svjedoka D.K., R.K. i Đ.V. Naime, prvostupanjski sud je, kako je već ranije navedeno, dao razloge zašto ne smatra potrebnim saslušati ove svjedoke, a sa kojom argumentacijom se slaže i ovaj sud. Niti jedan od predloženih svjedoka nije bio očevidac događanja u samoj kući optuženika, a gdje je po utvrđenju prvostupanjskog suda, koje utvrđenje prihvaća i ovaj sud, nastupila povreda oštećenika. Njihova saznanja mogu se odnositi samo na događanje koje je bilo nakon zadobivanja povrede oštećenika, te ispravno zaključuje prvostupanjski sud da su okolnosti, na koje su predloženi ovi svjedoci, utvrđene drugim dokazima i njihovo saslušanje bi očito dovelo do nepotrebnog odugovlačenja kaznenog postupka. Utvrđenja prvostupanjskog suda o načinu i mjestu povređivanja oštećenika temelje se na iskazima samog ošt. S. i svjedoka P., čiji iskazi, unatoč njihovoj alkoholiziranosti, su suglasni, cjeloviti, a time i uvjerljivi, za što je prvostupanjski sud dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Također, nije u pravu niti državni odvjetnik, kada tvrdi, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, time što sud nije prihvatio kvalifikaciju postupanja optuženika iz optužbe, tj. da bi se radilo o kaznenom djelu ubojstvo u pokušaju s eventualnom namjerom. Naime, ispravno prvostupanjski sud, u nedostatku drugih dokaza, postupajući u skladu s načelom "u dvojbi u korist optuženika", postupanje optuženika označava kao počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ. Pri tome valja imati u vidu objektivno utvrđenu lokaciju ozljede oštećenika s jedne strane, dok s druge strane dubina ove povrede takva je, kako je to istakao liječnik vještak, da ne otvara trbušnu šupljinu, a poznata je samo njena širina, kao i obzirom na činjenicu stupnja težine iste, za što je vještak istakao da ta povreda predstavlja običnu tešku tjelesnu ozljedu, očito se radi o okolnostima koje valja procjenjivati u korist optuženika. Stoga i ovaj Vrhovni sud nalazi da je činjenično stanje ispravno utvrđeno, te je u tom dijelu i odbio žalbu državnog odvjetnika.

Međutim, razmatrajući pobijanu presudu u odnosu na žalbeni razlog zbog odluke o kazni, koji posebno ističe kako optuženik tako i državni odvjetnik, u pravu je državni odvjetnik, dok nasuprot tome nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu. Uvažavajući sve odlučne činjenice koje je utvrdio prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o kazni, on je očito znatno precijenio značenje okolnosti koje je utvrdio olakotnim i znatno podcijenio značenje okolnosti koje je utvrdio otegotnim. Naime, uz uvažavanje opisanih olakotnih okolnosti, sud je podcijenio značaj činjenice da je optuženik kao domaćin iskazao naročito visok stupanj agresije i to nakon sukoba sa svjedokom P., i prema oštećeniku koji mu objektivno nije dao nikakvog povoda za tu agresiju. Okolnost što oštećenik ne traži kažnjavanje optuženika i što "ne osjeća mržnju", u situaciji napada na njegov tjelesni integritet takvim sredstvom koje je za saniranje povrede koju je izazvalo zahtijevalo operativni zahvat, u svakom slučaju je takva da se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci ukazuje znatno preblagom. Stoga je ovaj sud, drugačije vrednujući sve okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne optuženiku, pa i one koje se odnose na njegovo zdravstveno stanje, a o čemu je optuženi doprinio dokumentaciju uz izjavljenu žalbu, utvrdio da se, obzirom na stupanj opasnosti takvih kaznenih djela, te samog optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela, svrha kažnjavanja može postići tek osudom na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika i odbijanjem žalbe optuženika u odnosu na odluku o kazni, ovaj Vrhovni sud je i presudio na način kako je naznačeno u samoj izreci presude.

Slijedom izloženog, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, uz primjenu odredbi čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP, presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 12. prosinca 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v. r.

Katica Jelić, v. r.