Revr-714/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 714/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. iz D., koju zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u O., protiv tuženika B. d.d. D., radi poništenja otkaza i sklapanja ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 18. travnja 2002., poslovni broj Gž-1083/02 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru od 7. studenog 2001., poslovni broj P-827/98, u sjednici vijeća održanoj dana 13. ožujka 2007.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice te se ukidaju presuda Županijskog suda u Osijeku od 18. travnja. 2002., poslovni broj Gž-1083/02 i presuda Općinskog suda u Belom Manastiru od 7. studenog. 2001., poslovni broj P-827/98 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je odlučeno:

"O d b i j a s e tužiteljica M. C. iz D., s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Proglašava se ništavnim otkaz odluke o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme, od 22. srpnja 1998. godine, te se tuženik obvezuje ponuditi tužiteljici sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, i vratiti je na poslove koje je obavljala, te joj priznati sva prava iz radnog odnosa, i poslovnog rada.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove."

Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu ili preinače.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

U ovom predmetu nižestupanjski sudovi temelje odluku na zaključku da tuženik nije pravni sljednik poslodavca tužiteljice koji je donio pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu i ocjenjuje da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom sporu.

Međutim, u postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica do 22. 7. 1998. godine bila u radnom odnosu kod tzv. B. –. H. mesna industrija d.o.o.,

- da je postupanje tuženika u vremenskom razdoblju kad je donesena pobijana odluka bilo u cilju ostvarenja Programa reintegracije društava sa područja pod upravom UNTAES-a u sustav Republike Hrvatske,

- da je uprava tuženika, u smislu odredbe čl. 40. svog Statuta, na sjednici održanoj dana 16. lipnja 1997. donijela zaključak kojim se pod. toč. 1. u prijelaznom razdoblju do okvirno 1. kolovoza 1997. – odnosno do donošenja sistematizacije radnih mjesta u B. d.d. D. i sklapanja ugovora o radu, imenuju koordinatori uprave za pogone i sektore, a koji su, u smislu toč. 2. istog Zaključka, bili obvezatni, sukladno naputcima i prema nalozima uprave B. d.d. D. obavljati potrebne kontakte i osigurati funkcioniranje i rad pogona sektora UNTAES područja u prijelaznom razdoblju,

- da se taj Zaključak odnosio i na pogon u kojem je u radnom odnosu bila tužiteljica,

- da je pobijana odluka o otkazu tužiteljici potpisana upravo od koordinatora kojeg je imenovao tuženik.

U smislu odredaba čl. 126. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu, radnik koji smatra da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa može pod pretpostavkama i u rokovima predviđenim odredbama tog Zakona zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred sudom. Ako radnik smatra da je to pravo povrijeđeno odlukom tada se takav zahtjev može podnijeti protiv osobe koja je donijela tu odluku.

U konkretnom slučaju odluku o otkazu od 22. srpnja 1998. potpisao je po ovlaštenju uprave tuženika Z. F. koji je imenovan koordinatorom u pogonu u kojem je radila tužiteljica. Zbog toga je odluka koja se pobija predmetnim tužbenim zahtjevom odluka tuženika, pa je i tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu. Pri tome nije od značaja što je u uvodu odluke o otkazu navedeno da se donosi i temeljem „akata poduzeća B. H. d.o.o.“, jer je utvrđeno da je tuženik u postupku mirne reintegracije Baranje preuzeo svu imovinu, pogone koji su mi pripadali prije okupacije među kojima i pogon u kojem je radila tužiteljica, a što jasno proizlazi iz zaključka od 19. lipnja 1997. koji je odnio tuženik i potpisao predsjednik uprave tuženika. Tuženik nije preuzeo upravljanje trgovačkim društvom (pravnom osobom) koja je poslovala na okupiranom području, već je preuzeo svoje pogone kako je to navedeno u zaključku. Tužitelj nije izgubio pravo pobijati odluku o otkazu samo zbog toga što je žalbu (zahtjev za zaštitu prava) naslovio na „B. H.“, kako to smatraju nižestupanjski sudovi, jer ga nije uputio nekoj drugoj pravnoj osobi koja bi bila različita od tuženika, - već je uputio to upravo tuženiku (pogonu koji je sastavni dio tuženika i koji je bio označen u odluci).

U obrazloženju odluke o otkazu je navedeno da je prestala potreba za radom tužiteljice iz razloga gospodarske, tehničke i organizacijske prirode, odnosno potpune devastacije poduzeća i bitno smanjenog obujma proizvodnje. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da tuženik nije pasivno legitimiran nižestupanjski sudovi nisu ni ispitivali niti ocjenjivali je li postojao opravdan razlog za otkaz kako je to navedeno u odluci ili nije.

Dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu ispitivali niti ocjenjivali činjenice u navedenom pravcu i činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

U ponovno postupku bit će potrebno postupiti u smislu naprijed navedenog i utvrditi relevantne činjenice te ocijeniti da li su u konkretnom slučaju postojali opravdani razlozi za donošenje odluke o otkazu, pa će tek tada sud biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

U Zagrebu, 13. ožujka 2007.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.