Supreme Court dismisses appeal for damages as plaintiff voluntarily posted bail and received it back.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal seeking damages for the security and bail he voluntarily posted to secure release from detention. The lower courts correctly found that since the plaintiff received his funds back after his criminal charges were dropped, no legal liability existed for the state. The court ruled that without a statutory basis for state liability in this specific voluntary scenario, the claim for compensation was unfounded.
Legislator headnote
AI generatedčl. 393. ZPP; čl. 154. ZOO; čl. 531. ZKP; The court held that a plaintiff who voluntarily posts bail and subsequently receives it back cannot claim damages from the state unless specific statutory conditions for state liability are met.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2373/1994-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivana Mikšića, Tome Gložinića i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.Š. iz Z., V. …, zastupanog po D.R., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22. veljače 1994. godine br. Gž 8843/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 1993. godine br. Pn 302/93, u sjednici održanoj 4. prosinca 1996. godine
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 1993. godine br. Pn 302/93 suđeno je:
Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Tuženica je dužna isplatiti tužitelju 46,878.153 HRD sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 9. 6. 1993. godine do isplate uz naknadu parničnog troška, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."
Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu 22. veljače 1994. godine br. Gž 8843/93-2 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 1993. godine br. Pn 302/93.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i predložio da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.
Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP), na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a premda je revizija izjavljena i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ne govori se o kojoj bi se bitnoj povredi radilo.
Nije, međutim, osnovan niti revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer su i po ocjeni ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili u cijelosti zahtjev tužitelja da mu tuženi plati utuženu naknadu štete.
U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je rješenjem Okružnog suda u Zagrebu protiv tužitelja raspisana potjernica, da je po osnovi potjernice tužitelj pritvoren 14. 12. 1981. godine, a zadržan u pritvoru do 17. 12. 1981. godine, te da je pritvor ukinut rješenjem Okružnog suda u Zagrebu nakon što je tužitelj položio jamstvo od 100.000 tadašnjih dinara, kao i garanciju da neće pobjeći do okončanja krivičnog postupka i ujedno i polog kod istog suda u iznosu od 280.000 tadašnjih dinara kao sigurnost za obeštećenje oštećenima, da je presudom Općinskog suda u Zagrebu od 13. 12. 1984. godine tužitelj proglašen krivim radi krivičnog djela protiv privrede, pa da je povodom žalbe tužitelja ta odluka preinačena i tužitelj oslobođen optužbe, koja je presuda postala pravomoćna 15. 10. 1985. godine, a rješenjem od 31. 7. 1986. godine ukinuto jamstvo i naloženo računovodstvo Okružnog suda u Zagrebu da vrati tužitelju iznose položene na ime jamstva i pologa, te novac vraćen 11. 9. 1986. godine.
Na temelju tih činjeničnih utvrđenja i po ocjeni ovog revizijskog suda pravilan je zaključak nižih sudova da je zahtjev tužitelja kojim traži naknadu štete od tužene neosnovan.
Ovo zbog toga što ne postoji odgovornost na strani tužene za naknadu štete tužitelju zbog polaganja na ime jamstva iznosa od 100.000 tadašnjih dinara i 280.000 dinara na ime pologa.
Naime, u ovom slučaju se ne radi o naknadi štete po odredbi čl. 531. Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92), već bi tužena odgovarala po općim pravilima za naknadu štete, a što nadalje znači da bi tužena odgovarala tužitelju za štetu kada bi postojale zakonske pretpostavke za naknadu štete.
Dakle, tužitelj je trebao tijekom postupka dokazati da za naknadu štete postoje opće pretpostavke iz čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje: ZOO), a to u prvostupanjskom postupku nije utvrđeno.
Naprotiv iz činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj jamstvo i polog dao dobrovoljno da bi ishodio rješenje o ukidanju pritvora, budući da davanje jamstva nije zakonska obveza nego dobra volja onoga tko želi da se oslobodi pritvora, prije nego dokaže da je neosnovano pritvoren odnosno optužen. Tužitelj je iznos koji je dao u zakonom predviđenom roku primio natrag, jer je presuda Okružnog suda u Zagrebu Kž 473/85 od 15. 10. 1985. kojom je tužitelj oslobođen od optužbe postala istog dana pravomoćna, a tužitelj je postavio zahtjev za povrat pologa i jamstvo da je 23. 5. 1986. godine, te rješenjem od 31. 7. 1986. u predmetu Ko 1313/82 ukinuto jamstvo i naloženo računovodstvu Okružnog suda u Zagrebu da vrati tužitelju iznose položene na ime jamstva i pologa i novac je vraćen 11. 6. 1986. godine, pa proizlazi da je postupljeno u smislu čl. 179. st. 2. ZKP, jer je položena novčana svota vraćena tužitelju.
U odgovoru na revizijske prigovore o tome da tužitelj ima manjak u svojoj imovini, valja reći da šteta može i stvarno postojati, ali da bi za nju odgovarala tužena potrebno je da je njen pravni osnov predviđen u zakonu, jer su pravni osnovi odgovornosti ograničeni propisima.
Iz navedenih razloga reviziju tužitelja valjalo je odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 4. prosinca 1996.
Predsjednik vijeća:
Miljenka Vraničar, v.r.