Revt-275/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 275/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o., Z., zastupan po punomoćniku A. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika C. L. d.d. B. n. M., zastupan po punomoćniku M. O., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6477/10-11 od 25. svibnja 2012. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru, broj P-21/08 od 9. ožujka 2010. ispravljena rješenjima istog broja od 29. srpnja 2010. i 29. veljače 2012., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete s osnova izgubljene zarade plati 1.188.889,48 kn i s osnova kupljenih a neiskorištenih ležaljki, suncobrana i podmetača iznos od 192.000,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. lipnja 2002. do isplate, te je naloženo tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 562.807,00 kn.

Drugostupanjskom presudom preinačena prvostupanjska presuda te je odbijen tužbeni emu je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak od zahtjev tužitelja, pri č

309.388,05 kn. Ujedno je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 23.905,90 kn kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju, tuženik osporava osnovanost revizijskih navoda, traži naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega se neosnovano ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete za koju navodi da je odgovoran tuženik. Tužitelju je Vijeće … Zadarske županije izdalo koncesijsko odobrenje 20. svibnja 2002. za obavljanje rekreacijsko-komercijalne djelatnosti iznajmljivanja ležaljki i suncobrana, pri čemu je tužitelj u postupku izdavanja tog odobrenja dostavio suglasnost lučke kapetanije Zadar od 13. svibnja 2002. i zaključak Gradskog poglavarstva grada Biograd na Moru od 23. travnja 2002., u kojem je naznačeno da se odobrava obavljanje navedene djelatnosti na plaži u turističkom naselju C. L.. Budući da ga je tuženik 6. srpnja 2002. spriječio da na plažu C. L. donese svoje ležaljke i suncobrane, tužitelj potražuje naknadu štete jer da je onemogućen u obavljanju djelatnosti.

Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, zaključujući da je tužitelju valjanim Koncesijskim odobrenjem, odobreno obavljanje rekreacijsko-komercijalne djelatnosti i to na morskoj obali-plaži u turističkom naselju C. L..

Nasuprot tome, sud drugog stupnja je zaključio da iz predmetnog Koncesijskog odobrenja proizlazi da je tužitelj dobio koncesijsko odobrenje za obavljanje rekreacijsko- komercijalne djelatnosti na pomorskom dobru na području morske obale grada Biograd na Moru i pripadajućeg akvatorija, uz utvrđenje da će Poglavarstvo grada imaocu odobrenja odrediti mikrolokaciju na morskoj obali. Obzirom da Koncesijskim odobrenjem nije određena mikrolokacija na plaži C. L. i da je, nakon što je tužitelj dobio to odobrenje, Poglavarstvo grada Biograda na Moru zaključkom od 28. svibnja 2002. poništilo zaključak od 23. travnja 2002. i odredilo (novu) lokaciju na plaži S. u B. n. M., to sud drugog stupnja odbija tužbeni zahtjev.

Prema Pravilniku o načinu, uvjetima i visini naknade za izdavanje koncesijskih odobrenja ("Narodne novine", broj 51/96, u daljnjem tekstu; Pravilnik) koji je Ministar pomorstva, prometa i veza donio na temelju čl. 32. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 43/96), koncesijsko se odobrenje može izdati za područje unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske, ali i za područje morske obale grada/općine s pripadajućim akvatorijem.

Člankom 11. st. 2. Pravilnika, propisano je da u slučaju obavljanja djelatnosti uvjetovano korištenjem dijela morske obale grada/općine s pripadajućim akvatorijem, čime se djelomično ili potpuno isključuje opća javna uporaba pomorskog dobra (plaže, rekreacijske zone, montažni objekt s tlocrtnom površinom većom od 12 m2 i terase s tlocrtnom površinom većom od 12m2 itd), nosilac djelatnosti dužan je zatražiti od nadležnog tijela izdavanje koncesije na pomorskog dobru u skladu s odredbama Pomorskog zakonika. Člankom 12. Pravilnika, propisano je da su podnositelji zahtjeva za izdavanje odobrenja dužni, uz dokaze navedene u čl. 10. Pravilnika, nadležnom vijeću za koncesije obvezno podnijeti suglasnost poglavarstva grada/općine na čije području pomorskog dobra se djelatnost obavlja te da se u slučaju odbijanja davanja suglasnosti, neće izdati odobrenje.

Člankom 13. st. 1. Pravilnika propisano je da poglavarstvo grada/općine, imaocu odobrenja određuje mikrolokaciju na morskoj obali u skladu s dokumentima prostornog uređenja za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru.

Iz Koncesijskog odobrenja Vijeća za koncesije Zadarske županije klasa:342-01/02- 01/269, ur broj 2198-11-02-3 od 20. svibnja 2002. (list 9 spisa), vidljivo je da je tužitelj dobio koncesijsko odobrenje za obavljanje rekreacijsko-komercijalne djelatnosti na pomorskom dobru na području morske obale grada Biograda na Moru i pripadajućeg akvatorija, uz utvrđenje da će Poglavarstvo grada imaocu koncesijskog odobrenja odrediti mikrolokaciju na morskoj obali, u skladu s čl. 13. Pravilnika.

Uzevši u obzir navedene odredbe Pravilnika te predmetno Koncesijsko odobrenje, prema ocjeni ovog revizijskog suda, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da Vijeće za koncesije nije odredilo mikrolokaciju na kojoj se tužitelju daje koncesijsko odobrenje, već je ostavljeno da to učini Poglavarstvo grada Biograda na Moru, u skladu sa čl. 13. Pravilnika.

To je i u skladu sa čl. 13. Pravilnika, iz kojeg jasno proizlazi da se tužitelju tek kad postane imalac odobrenja, nadležno poglavarstvo grada/općine određuje mikrolokaciju na morskoj obali u skladu s dokumentima prostornog uređenja za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru. Upravo je zato i u Koncesijskom odobrenju naznačeno da će poglavarstvo grada imaocu koncesijskog odobrenja odrediti mikrolokaciju.

Zato nisu osnovani revidentovi navodi da to nije smisao čl. 13. Pravilnika i da Vijeće za koncesije u tom slučaju ne bi moglo dati odobrenje ako mu nije poznata mikrolokacija i da ono ne bi uopće znalo o čemu treba odlučivati. Naime, kao što je iz samog Koncesijskog odobrenja vidljivo, vijeće je tužitelju dalo odobrenje za obavljanje djelatnosti za području grada Biograda na Moru. Vijeće je odobrenje moglo izdati jer je tužitelj (između ostalog) dostavio suglasnost poglavarstva utemeljeno na dokumentima prostornog uređenja, što nastavno znači da poglavarstvo u skladu sa čl. 13. Pravilnika, naknadno određuje mikrolokaciju koja se nalazi na području (dostavljenog) dokumenta o prostornom uređenju.

Upravo zbog navedenog, neosnovano revident ističe da zaključak suda drugog stupnja nije pravilan i da je obrazloženje pobijane odluke nejasno i kontradiktorno.

Pored navedenog, potrebno je istaknuti da sud u parničnom postupku nema ovlast preispitivati pravilnost odluke sadržane u rješenju upravnog tijela (tako i ovaj sud u odluci Rev 1730/81 od 27. siječnja 1982.). To znači da, kad je Poglavarstvo grada Biograda na Moru svojim zaključkom od 28. svibnja 2002. poništilo svoj zaključak od 23. travnja 2002. u dijelu kojim je tužitelju dana suglasnost za obavljanje djelatnosti na plaži C. L. i odredilo novu lokaciju na plaži S. u B. n. M., tad sud u ovom postupku neće ispitivati pravilnost zaključka od 23. travnja 2002., odnosno upravnog akta kojim je određena mikrolokacija na kojoj tužitelj ima pravo obavljati svoju djelatnost. To tim više što, ni u Koncesijskom odobrenju mikrolokacija nije određena.

Dakle, obzirom da je upravnim aktom (zaključkom Poglavarstva) određena mikrolokacija na kojoj tužitelj može obavljati svoju djelatnost, a da istovremeno drugi upravni akt (koncesijsko odobrenje) mikrolokaciju ne određuje, već upućuje da će je odrediti poglavarstvo grada, tad je za sud mjerodavno ono što je Poglavarstvo odredilo u svom zaključku. Stoga je pravilna ocjena suda drugog stupnja da je tužitelj imao pravo obavljati svoju djelatnost na plaži S. koju lokacija mu je određena i da nema pravo na naknadu štete jer djelatnost nije obavljao na plaži C. L..

Tužitelj se u reviziji neosnovano poziva na pravomoćnost Koncesijskog odobrenja jer njime nije određena mikrolokacija, već je naznačeno da će poglavarstvo grada mikrolokaciju naknadno odrediti. Stoga nije točan niti revizijski navod da je grad Biograd na Moru svojim naknadnim odlukama stavio izvan snage koncesijsko odobrenje.

Uzevši u obzir sve navedeno, prema ocjeni ovog revizijskog suda, daljnja pitanja u smislu mora li se na temelju koncesijskog odobrenja sklapati poseban ugovor o koncesiji, kao i pitanje nalaza i mišljenja vještaka u pogledu visine štete, za razrješenje ovog spora nisu relevantna, pa stoga ni revizijski navodi koji se odnose na ta pitanja nisu relevantni.

Obzirom da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.

U skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP-a, tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice.

U Zagrebu, 25. ožujka 2014.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.