Rev-2342/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2342/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Miljenke Vraničar, Branka Zmajevića i Milana Gudelja kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.B. iz R., protiv tuženika Doma zdravlja iz R. koga zastupa N.Š., radi činidbe i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 16. veljače 1994. broj Gž-1779/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 23. rujna 1993. broj P-3007/92, u sjednici održanoj dana 22. kolovoza 1996.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci od 16. veljače 1994. broj Gž-1779/93 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 23. rujna 1993. broj P-3007/92 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud obveže tuženika da mu izvrši zuboprotetske radove, te zahtjev da mu tuženik plati iznos od 4.020 DEM.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Tužitelj je nezadovoljan stomatološkim i protetičkim radovima što su mu izvodili liječnici tuženika uputio svoj zahtjev protiv njega za izvođenje zubno-protetskih radova i platež 4.020 DEM.

Sudovi nižega stupnja su primijenjujući odredbu čl. 34. i 35. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 12/91) ocijenili tužiteljevu tužbu preuranjenom, jer on kao osiguranik zdravstvene zaštite koji je smatrao da mu ta zaštita nije pružena u skladu s odredbama spomenutog zakona imao je pravo prigovora organizaciji zdravstva odnosno Republičkom fondu, tek za slučaj da nije zadovoljan rješenjem i poduzetnim mjerama ima pravo na zaštitu pred nadležnim sudom, a kako tužitelj nije prije spomenuti prigovor uputio organizaciji zdravstva odnosno Republičkom fondu, ti sudovi su njegov zahtjev ocijenili preuranjenim.

U vrijeme donošenja presude suda prvoga stupnja bio je na snazi Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 75/93), koji zakon u čl. 26. predviđa da građanin ima pravo neposredno ili pismenim putem zatražiti od ravnatelja zdravstvene ustanove odnosno privatnog zdravstvenog djelatnika zaštitu svojih prava s obzirom na kakvoću, sadržaj, vrstu zdravstvene usluge koja mu se pruža. St. 2. toga članka predviđa da ravnatelj odnosno privatni zdravstveni djelatnik je dužan bez odlaganja postupiti po prigovoru i o poduzetim mjerama pismeno obavijestiti građanina najkasnije u roku 3 dana, te st. 3. predviđa za slučaj da građanin nije zadovoljan poduzetim mjerama zaštitu svojih prava može tražiti kod nadležne komore, ministra zdravstva, odnosno kod nadležnog suda.

U konkretnom sporu sud prvog stupnja je utvrdio da se tužitelj nezadovoljan uslugama koje je dobio u stomatološkoj ambulanti tuženika obratio ravnatelju tuženika, koji ga je uputio da potrebne zubno- protetske radove obavi kod privatnog djelatnika.

Također je taj sud utvrdio da se je tužitelj obratio dvama privatnim djelatnicima koji mu nisu pružili potrebnu zdravstvenu uslugu.

Kako tužitelj na opisani način nije mogao dobiti potrebnu zdravstvenu uslugu, to je on po odredbi st. 3. čl. 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju (NN 75/93), a koji zakon treba primijeniti u konkretnom sporu, mogao zatražiti zaštitu svojih prava kod nadležne komore ministra zdravstva ili kod nadležnog suda.

Sud prvog stupnja je utvrdio da u to vrijeme još nisu bile formirane zdravstvene komore.

Prema tome tužitelju je preostalo tražiti zaštitu svojih prava kod ministra zdravstva odnosno kod nadležnog suda. Tužitelj je takovu zaštitu kod nadležnog suda upravo i tražio.

Po mišljenju ovoga suda, naime, on nije bio obavezan prethodno tražiti zaštitu kod prije spomenutih dviju ustanova tj. nadležne komore i Ministarstva zdravstva da bi tek nakon toga imao pravo obratiti se sudu, već je po prije spomenutoj zakonskoj odredbi (st. 3. čl. 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju "Narodne novine", broj 75/93) imao pravo izabrati da li će se obratiti kojoj od prije navedenih ustanova odnosno nadležnom sudu.

Prema tome njegov zahtjev, koji je on uputio sudu nije preuranjen, pa su stoga sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo kad su taj zahtjev takvim ocijenili, a kako je zbog pogrešne primjene materijalnog prava i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, to nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je reviziju tužitelja kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U ponovljenom postupku taj sud će nakon što utvrdi sve odlučne činjenice u ovom sporu o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 22. kolovoza 1996.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.