I Kž-282/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 282/1993-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Horvatinović mr. Ružice, Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R.M. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 222. st. 1., 3. i 5. KZRH, odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 12. studenog 1992. K-25/91 i rješenja od 26. siječnja 1993. K-25/91, u sjednici održanoj 8. veljače 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P.,

r i j e š i o j e :

I. Uvažava se žalba opt. R.M., ukida se pobijana presuda suda prvog stupnja i predmet ustupa nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uvažava se žalba opt. R.M., ukida se rješenje suda prvog stupnja od 26. siječnja 1993. K-25/91.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašena je krivom opt. R.M. zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz čl. 222. st. 1. i 5. (čl. 215. st. 1. i 5. prečišćenog teksta) KZRH, te je po čl. 222. st. 5. KZRH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Rješenjem predsjednika vijeća suda prvog stupnja, naknadno donesenim na temelju čl. 500. st. 1. i 3. (čl. 487. st. 1. i 3. prečišćenog teksta) ZKP optuženici su oduzeti predmeti nabrojeni u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 13. travnja 1990. br. 02/1/90 i to: 15 komada kišobrana, 49 pari muških čarapa, 8 pari sportskih muških čarapa, 44 komada hula-hup čarapa, jedan komad vune "Moher", 13 komada razne vune i tri komada konca "Goga", s obrazloženjem da nepravomoćnom presudom od 12. studenog 1992. godine nije čeno glede nabrojenih predmeta, te je na temelju odredbe čl. 500. st. 1. i 3. ZKP u odlu

pogledu tih predmeta trebalo odlučiti kao u izreci rješenja.

Protiv navedene presude i rješenja predsjednika vijeća suda prvog stupnja optuženica je podnijela odvojene žalbe, s time da presudu pobija zbog svih osnova iz kojih se može pobijati presuda suda prvog stupnja a rješenje predsjednika vijeća pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi. Predložila je da se pobijana presuda preinači i nju oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a da se pobijano rješenje predsjednika vijeća ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odluku.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženice protiv presude odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja, dok je u odnosu na rješenje predsjednika vijeća suda prvog stupnja predložio da se ukine.

Žalbe su osnovane.

U odnosu na presudu suda prvog stupnja

Prema odredbama čl. 347. st. 4. u svezi s čl. 341. st. 1. i čl. 252. st. 1. toč. 2. ZKP činjenični opis krivičnog djela u presudi u kojoj se optuženik oglašava krivim mora sadržavati, pored činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela i o kojima ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela kao i sve ostale okolnosti koje su potrebne da se inkriminirano krivično djelo što točnije odredi i razlikuje od svakog drugog krivičnog djela.

Sud prvog stupnja nekritički je u cijelosti prihvatio činjenični opis krivičnog djela prema izmijenjenoj optužnici, tako da je izreka presude ostala nerazumljiva i proturječna sama sebi, a postoji i znatna proturječnosti u odnosu na odlučne činjenice između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju nalaza i mišljenja vještaka i samog nalaza i mišljenja vještaka, na što s pravom ukazuje optuženica u svojoj žalbi.

Tako, dok se u prvom dijelu izreke pobijane presude navodi da je optuženica u razdoblju od 1982. godine do mjesec travnja 1990. godine iskoristila svoj položaj u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi, tako što je tijekom više godina stvorila neevidentirani višak robe u iznosu od 2,709.760 HRD, u drugom dijelu izreke iste presude se navodi, uz ostalo, da je optuženica u razdoblju od 1. siječnja 1990. godine do 10. travnja 1990. godine uzela za sebe najmanje 67.763,58 HRD.

Iz ovako sastavljenog činjeničnog opisa djela u izreci pobijane presude nije jasno koje razdoblje zapravo obuhvaća kriminalna djelatnost optuženice, da li od 1982. godine do mjeseca travnja 1990. godine, u kojem je optuženica stvorila neevidentirani višak u navedenom iznosu, ili se radi o razdoblju od 1. siječnja 1990. godine do 10. travnja 1990. godine, u kojem razdoblju je optuženica prisvojila određeni iznos za koji je oglašena krivom a koji iznos kao posebna okolnost je odlučan za pravnu ocjenu njezina djela.

U skladu sa principom "in dubio pro reo" razdoblje od 1982. godine do mjeseca travnja 1990. godine, kako je naznačeno u izreci pobijane presude, treba tumačiti kao razdoblje koje završava sa 1. travnja 1990. godine, pa to razdoblje nikako ne bi moglo obuhvatiti i sve ono razdoblje od 1. siječnja 1990. godine do 10. travnja 1990. godine u kojem je optuženica navodno pribavila određenu protupravnu imovinsku korist, točnije dio tog razdoblja od 1. do 10. travnja 1990. godine za koje je optuženica također oglašen krivom.

S druge pak strane, prema izreci presude proizlazi da je optuženica "tijekom više godina" stvorila neevidentirani višak, dok prema nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka B., koje sud prvog stupnja inače u cijelosti prihvaća, proizlazi da je taj višak ostvaren u razdoblju od 1. siječnja 1990. do 10. travnja 1990. godine (list 794 i

I Kž 282/93

755 spisa).

Izloženim nedostacima u pobijanoj presudi suda prvog stupnja ostvarene su bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, pa je radi uklanjanja tih nepravilnosti trebalo uvažiti žalbu optuženice i ukinuti pobijanu presudu, a kako je na temelju čl. 19. Zakona o izmjenama Krivičnog zakona Republike Hrvatske, koji je stupio na snagu 8. siječnja 1993. godine ("Narodne novine" br. 91/92) došlo do izmjene kvalifikacije djela a time i do izmjene stvarne nadležnosti suda, predmet je u smislu čl. 25. citiranog zakona trebalo ustupiti nadležnom općinskom sudu na ponovno suđenje.

Kako je pobijana presuda ukinuta zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, nije ocjenjivao žalbene prigovore zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što će međutim imati u vidu sud prvog stupnja u ponovnom suđenju, pri čemu će naročito uzeti u obzir onaj dio nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka B.I., prema kome je "izvršenim pregledom na trakama kase I, II i III utvrđeno da su na njima ukucani veći iznosi od pojedinačnih cijena roba koje su bile na odjelu 306 a i svote su veće od uobičajenih iznosa kupljene robe pojedinih kupaca, ali vještačenjem se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da li se ukucani iznosi od ukupno 62.499,50 HRD odnose na uplaćeni ostvareni utržak sa registar kase 4." (list 756 spisa).

Stoga će u ponovljenom suđenju sud prvog stupnja provesti sve potrebne dokaze i tako utvrditi činjenice što su od važnosti za donošenje zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu, kako one koje terete optuženicu, tako i one koje joj idu u korist, te će pažljivijom primjenom propisa iz čl. 347. st. 4. i dr. ZKP, na koje je ukazano u osvrtu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku, koju je dužan će presude, pored objektivnih elemenata krivičnog obrazložiti, a u slučaju donošenja osuđuju

djela treba utvrditi i subjektivni odnos optuženice prema djelu, tj. njezin umišljaj koji obuhvaća svijest o zloupotrebi položaja i o tome da se tom zloupotrebom pribavlja protupravna imovinska korist.

U odnosu na rješenje predsjednika vijeća suda prvog stupnja

Rješenjem predsjednika vijeća suda prvog stupnja od 26. siječnja 1993. K-25/91 donesenim na temelju čl. 500. st. 1. i 3. ZKP od optuženice su oduzeti predmeti pobliže označeni i navedeni u izreci tog rješenja, uz obrazloženje da u presudi kojom je optuženica oglašena krivom o tim predmetima nije odlučeno.

Prije svega, rješenje o oduzimanju predmeta koji se po krivičnom zakonu moraju oduzeti, što ovdje nije slučaj, po st. 3. čl. 487. (raniji čl. 500.) ZKP može donijeti samo vijeće iz čl. 21. st. 6. (raniji čl. 23. st. 6.) ZKP, a ne i predsjednik vijeća suda prvog stupnja koji prema st. 5. čl. 21. ZKP odlučuje samo u slučajevima koji su u zakonu izričito predviđeni, kao što je u čl. 90. st. 4. (raniji čl. 98. st. 4.) ZKP, čl. 128. st. 1. (raniji čl. 136. st. 1.) ZKP, čl. 348. st. 1. (raniji čl. 358. st. 1.) ZKP i dr., pa prema tome pobijano rješenje nije mogao donijeti predsjednik vijeća.

S druge pak strane odredbama čl. 487. (raniji čl. 500.) ZKP predviđena je jedna posebna procesna mjera - različita od sigurnosne mjere oduzimanja predmeta iz čl. 64. (raniji čl. 69.) OKZRH.

I Kž 282/93

Naime, dok se primjenom sigurnosne mjere iz čl. 64. OKZRH mogu oduzeti predmeti koji su upotrijebljeni ili bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela, rješenje o oduzimanju predmeta u smislu odredbe čl. 487. ZKP može se donijeti samo kad su ostvarena dva uvjeta i to: a) da se radi o predmetima koji se po krivičnom zakonu moraju oduzeti i b) da to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala.

Donošenje rješenja o oduzimanju predmeta u smislu odredbe ovog članka je obavezno, za razliku od izricanja sigurnosne mjere iz čl. 64. OKZRH, koje je u pravilu fakultativno.

Naime, obavezno oduzimanje predmeta, na temelju čl. 487. ZKP, dolazi u obzir samo ako je krivičnim zakonom uz kriv. djelo propisano obavezno oduzimanje predmeta, što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj. Prema tome, ako takve odredbe nema, kao što je ovdje slučaj, onda se oduzimanje izriče samo osuđujućom presudom, naravno ako su ispunjeni zakonski uvjeti, a ne, dakle i rješenjem temeljem čl. 487. ZKP. Kad je, dakle, oduzimanje predmeta predviđeno kao obavezno, onda ono mora biti izvršeno bilo presudom kojom se optuženik oglašava krivim, bilo na osnovu odredaba čl. 487. ZKP.

Iz svega navedenog slijedi da predsjednik vijeća nije imao zakonska ovlaštenja da u ovom slučaju posebnim rješenjem, na temelju čl. 487. ZKP, oduzme navedene predmete, pa je, stoga, pobijano rješenje trebalo ukinuti.

Zbog svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

U Zagrebu, 8. veljače 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica

Klepac)