Rev-989/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 989/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. H. iz J., zastupanog po T. F., odvjetniku u O., protiv I-tužene Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku i II-tuženika Đ. K. iz V., zastupanog po I. J. odvjetniku u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 05. lipnja 2003. br. Gž-1987/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 08. travnja 2002. br. P-1376/00, u sjednici održanoj dana 09. lipnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku od 08. travnja 2002. br. P- 1376/00 odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom radi naknade štete u iznosu od 250.000,00 kn za vozilo marke "BMW" tip 525 TDS, a tužitelj obvezan naknaditi troškove parničnog postupka I-tuženiku u iznosu od 15.400,00 kn a II-tuženiku u iznosu od 20.048,00 kn. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku od 05. lipnja 2003. br. Gž- 1987/02 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u nejasnim i proturječnim razlozima, pa presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, dok revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u stajalištu nižestupanjskih sudova da II-tuženik nije prekoračio opseg ovlasti iz punomoći, smatrajući suprotno: da tuženik nije imao ovlaštenje zastupati tužitelja u carinskom postupku, niti je carinarnica smjela voditi postupak po zahtjevu punomoćnika, jer II-tuženik kao punomoćnik nije uložio u spis punomoć o zastupanju.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP), dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je naknada štete za osobno vozilo marke "BMW" tip 525 TDS kojeg je tužitelj kao hrvatski branitelj uvezao 31. prosinca 1997. temeljem uvozne carinske deklaracije br. …, bez plaćanja carine i poreza na promet, temeljem odredbe čl. 39. st. 3. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (“Narodne novine” br. 108/96 i 94/01), a zatim 07. ožujka 2000. ovlastio II-tuženika pisanom punomoći: "zbog korištenja, prodaje, prijepisa i svega vezanog za automobil "BMW" tip 525 TDS broj šasije: … i broj motora: …".

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da je II-tužitelj temeljem valjane punomoći prodao predmetno vozilo trećoj osobi pisanim kupoprodajnim ugovorom 02. svibnja 2000., ali kako nije mogao izvršiti prijenos prava vlasništva, podnio je Carinarnici Osijek zahtjev za plaćanjem carine, koja je rješenjem od 24. svibnja 2000. obvezala tužitelja na plaćanje carine u iznosu od 56.465,66 kn, a koji iznos je platio II-tuženik 25. svibnja 2000. i time omogućio prijenos prava vlasništva s tužitelja na kupca.

Neosnovani su revizijski navodi da je cijeli postupak prodaje i carinjenja predmetnog vozila proveden nezakonito, koju nezakonitost revident nalazi u činjenici da II-tuženik nije imao ovlasti podnošenja zahtjeva za plaćanje carine, niti je Carinska uprava Osijek bila ovlaštena voditi carinski postupak.

Suprotno stajalištu revidenta proizlazi iz valjane punomoći tužitelja od 07. ožujka 2000., kojom tužitelj ovlašćuje Đ. K. za zastupanje u postupku "…pred tijelima državne uprave zbog korištenja, prodaje, prijepisa i svega vezanog za automobil "BMW" 525 TDS…" slijedom čega je punomoćnik (II-tuženik) bio ovlašten poduzimati sve mjere neophodne za realizaciju prodaje i prijenosa automobila tužitelja, kako pravilno ocjenjuju nižestupanjski sudovi.

Na takvu ocjenu ne utječe činjenica što je tužitelj 24. svibnja 2000. obavijestio II- tuženika o opozivu punomoći, jer je prije tog datuma automobil već bio prodan (02. svibnja 2000. godine), te podnijet zahtjev za carinjenjem istog vozila (11. svibnja 2000. godine) i donijeto rješenje o naplati carine (24. svibnja 2000. godine). Pravilna je stoga ocjena nižestupanjskih sudova da naknadni opoziv punomoći nema utjecaja na prethodno provedene radnje ovlaštenika zastupanja, kako prema osobi koja je sklopila ugovor s ovlaštenim punomoćnikom, tako ni prema državnom tijelu koje je obavilo posao carinjenja (čl. 93. st. 1. ZOO-a). Svemu tome valja dodati da bi tužitelj morao platiti carinu i da punomoćnik nije podnio zahtjev za carinjenje, jer je sporno vozilo, za koje je prema odredbi čl. 39. st. 7. Zakona o pravima hrvatskih branitelja morao platiti carinu i porez na promet ukoliko ga otuđi prije isteka roka od pet godina od dana nabave, a koji rok nije protekao, jer je tužitelj vozilo uvezao 31. prosinca 1997., a prodao 02. svibnja 2000. godine.

Neosnovano revident ističe da je 25. svibnja 2000. nezakonitim radnjama I. i II. tuženika izvršen prijenos automobila s tužitelja na novog vlasnika, dakle nakon opoziva punomoći 24. svibnja 2000, jer je ovjerom potpisa na ugovoru o kupoprodaji vozila 02. svibnja 2000. prodaja temeljem valjane punomoći izvršena, tako da za naknadni prijenos prava vlasništva s tužitelja na novog vlasnika ni tužitelj ni njegov punomoćnik više nisu mogli utjecati, a isto su tako sve radnje u svezi carinjenja vozila obavljene prije opoziva punomoći.

Stoga nisu ostvarene pretpostavke propisane odredbom čl. 93. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO) o naknadi štete tužitelju, niti u postupanju tuženih postoji protupravnost, kao temeljna pretpostavka za ostvarivanje prava na naknadu štete.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, kao ni bitnih povreda odredaba parničnog postupka, koje revident nalazi u proturječnim i nejasnim razlozima pobijanih presuda, a nisu ostvareni ni revizijski razlozi na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a, glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 09. lipnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.