I Kž-98/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 98/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Katice Jelić i Neve Šibl, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. P. zbog kaznenog djela iz čl 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 21. st. 1. i 2. OKZRH, odlučujući o žalbi županijskog državnog odvjetnika u Zadru, podnijete protiv presude Županijskog suda u Zadru od 6. srpnja 1995. godine br. K- 33/92, u sjednici održanoj dana 19. svibnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantliku,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru, temeljem čl. 340. st. 1. toč. 3. ZKP/93, oslobodio je optužbe opt. P.P. da bi u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv života i tijela - poticanjem na ubojstvo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 21. st. 1. i 2. OKZRH.

Troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda prvog stupnja.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet dostavi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP, u pisanom podnesku od 9. veljače 1996. godine br. KTŽ-192/96 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati. Žalba je neosnovana.

Iako se državni odvjetnik uvodno u žalbi žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja žalbe proizlazi da se u stvari žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer osporava pravilnost ocjene provedenih dokaza po sudu prvog stupnja, tvrdeći neutemeljenim zaključak suda prvog stupnja da provedeni dokazi nisu dostatni sigurnim utvrditi da je optuženik počinio kazneno djelo iz optužnice.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da iskazi svjedoka D.T., Đ.K. i Ante P. takovi su dokazi temeljem kojih se može nedvojbenim utvrditi da je optuženik počinio kazneno djelo iz optužnice, te nije u pravu kada tvrdi da proturječja u iskazima tih svjedoka sasma su

I Kž 98/1996-3

nebitna za vjerodostojnost tih iskaza.

Suprotno žalbi ovaj sud ukazuje: prema stanju dokaza u spisu suda prvog stupnja iskazi svjedoka D.T., Đ.K. i A.P. jedini su dokazi, koji su bili na raspolaganju sudu prvog stupnja, temeljem kojih je mogao utvrditi je li optuženik počinio kazneno djelo iz optužnice ili nema dokaza da je počinio to kazneno djelo. U tom slučaju, ovaj sud ocjenjuje nužnim istaknuti, da bi se donijela osuđujuća presuda samo na iskazima određenih svjedoka (čije iskaze nije moguće na jedan objektiviziran način provjeriti), onda ti iskazi moraju biti od početka pa do kraja postupka, kako svaki za sebe tako i međusobno, dosljedni i neproturječni, odnosno u takovu suglasju da ne daju bilo kakove mogućnosti za dvojbu u njihovu vjerodostojnost. Samo u tom slučaju su to dokazi takove kvalitete na kojima je moguće utemeljiti osuđujuću presudu.

U ovome slučaju, nedosljednosti u iskazima svjedoka D.T., Đ.K. i A.P. i međusobna nesuglasja tih iskaza na činjenice i okolnosti (osobito o vremenu navodno izvršene radnje poticanja na ubojstvo), koja je sud prvog stupnja utvrdio i određeno naznačio u obrazloženju pobijane presude (str. 8. odlomci četvrti, peti i

takovog

šesti i str. 9. odlomak prvi, pa ih nije nužno ponavljati i u ovoj presudi, a nisu osporena ni žalbom), su značenja da i po ocjeni ovog suda već time dvojbena je vjerodostojnost istih kao dokaza da bi se na istima mogla utemeljiti osuđujuća presuda u ovom kazneno-pravnom slučaju.

Ovo tim prije imajući u vidu da iz okolnosti slučaja (s obzirom na međusobne odnose s jedne strane optuženika i s druge strane naznačenih svjedoka) nedvojbeno je da te nedosljednosti u iskazima svjedoka i njihova međusobna nesuglasja tijekom postupka očito nisu rezultat želje tih svjedoka pomoći optuženiku u ovom postupku da se ne utvrdi njegova krivnja.

Osim toga, nema dvojbe da za ishod ovoga kazneno-pravnog slučaja najbitnijim se ukazuje iskaz svjedoka D.T..

Stoji činjenica da je taj svjedok u istrazi određeno istaknuo da je optuženik poticao ga na ubojstvo oštećenika Đ.K., ali činjenice utvrđene nakon davanja tog iskaza u istrazi dovode u ozbiljnu sumnju vjerodostojnost njegova iskaza danog u istrazi.

Naime, osim gore već istaknutog s tim u svezi, treba istaknuti da u spisu prileži i pisana izjava D.T. od 23. svibnja 1995. godine (list spisa br. 68.-72.), koju je sud prvog stupnja pročitao na raspravi tijekom postupka, iz koje izjave proizlazi da on poriče u cjelini točnost njegova iskaza prethodno danog u istrazi kod suda prvog stupnja, navodeći za to razloge. Kada se s tim u svezi ima u vidu i iskaz oštećenika Đ.K., dan na glavnoj raspravi 6. srpnja 1995. godine (list spisa br. 78), koji okolnosno upućuje na pisanu izjavu svjedoka D.T., onda se i po ocjeni ovoga suda doista dovodi u ozbiljnu dvojbu vjerodostojnost iskaza svjedoka D.T. danog u istrazi kod suda prvog stupnja, radi čega i ne može biti podoban dokaz na kojem bi se mogla utemeljiti osuđujuća presuda i krivnja optuženika.

Ovom prigodom treba istaknuti da način na koji je pribavljena istaknuta pisana izjava svjedoka D.T. (data je pred odvjetnikom i ovjerena kod javnog bilježnika u drugim državama) postupovno ne bi bila prihvatljiva u slučaju da se na istoj treba temeljiti krivnja optuženika, ali u ovom slučaju se mogla koristiti u cilju dovođenja u dvojbu prethodno danog iskaza od strane svjedoka D.T..

Slijedom svega do sada istaknutog, ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi u bitnome pravilno izložio iskaze ispitanih svjedoka, dao je pravilnu ocjenu tih i drugih dokaza i temeljem istih pravilno je utvrdio bitne činjenice na temelju kojih je i pravilno zaključio da ti dokazi nisu takovi i nisu dostatni da bi se na temelju istih mogla nedvojbeno utvrditi krivnja optuženika za kazneno djelo poticanja na ubojstvo, za koje djelo se optužuje.

Stoga je neosnovana žalba državnog odvjetnika kada, suprotno istaknutom, tvrdi da je nepravilna

I Kž 98/1996-3

ocjena provedenih dokaza, koju je dao sud prvog stupnja, time da je pogrešno utvrdio bitne činjenice temeljem kojih da je onda i nepravilno zaključio da provedeni dokazi nisu dostatni za utvrditi krivnju optuženika za kazneno djelo iz optužnice.

Budući se osuđujuća presuda može temeljiti samo na nedvojbenim dokazima i nedvojbeno utvrđenim činjenicama na temelju takovih dokaza, a čega u ovom kazneno-pravnom slučaju nema iz razloga gore istaknutih, onda je sud prvog stupnja pravilno, temeljem čl. 340. st. 1. toč. 3. ZKP, pobijanom presudom oslobodio optuženika od optužbe za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 21. st. 1. i 2. OKZRH, za koje je bio optužen.

Stoga, iz svih iznesenih razloga i trebalo je žalbu državnog odvjetnika odbiti i temeljem čl. 387 ZKP/97 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. svibnja 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r.

Milan Gudelj v.r.