Gž-586/2025-3 · Županijski sud u Splitu



Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-586/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Matea Bojanić Kožul, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3456/2019-31 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3456/2019-31 od 23. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 306-238/2007 zaključenog u Rijeci 27. travnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), solemniziranog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod poslovnim brojem Ov-9824/2007 od 27. travnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.994,64 eura zajedno sa zateznim kamatama koje od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate teku kako je pobliže navedeno u toj točki izreke. U točki III. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka: odredba članka 2. Ugovora o kreditu i to u dijelu "… u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.988,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo AlpeAdria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita …"; odredba članka 3. stavka 2. Ugovora o kreditu i to u dijelu "… kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja …" te odredba članka 4. Ugovora o kreditu i to u dijelu "… u kunskoj protuvrijednosti 669,66 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." U točki IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.510,61 eura sa kamatama kako je opisano u toj točki izreke. U točki V. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 2.331,81 eura sa zateznom kamatom koja teče od 23. prosinca 2024. do isplate.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te predlaže žalbu prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima su ugovoreni promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te zahtjev za isplatu s osnove nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženik te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je u članku 2. Ugovora o kreditu ugovoren iznos kredita od 46.988,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan isplate, po svojoj namjeni potrošački,

- da je u članku 3. ugovorena redovna kamatna stopa od 5,25% dekurzivno godišnje, a obračunava se mjesečno se po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-bank d.d. za CHF na dan plaćanja,

- da je u članku 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 669,66 CHF, po srednjem tečaju Hypo AlpeAdria-bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, s rokom dospijeća svakog zadnjeg dana u mjesecu,

- da je u članku 6. ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci ili drugom aktu banke,

- da su jedini poznati parametri početnih uvjeta kredita iznos kredita od 46.988,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, početna kamatna stopa od 5,25%, te početni tečaj na dan isplate kredita 1 CHF=4,493700 kuna,

- da je u periodu otplate kredita banka pet puta mijenjala kamatnu stopu te je ona od 30. travnja 2007. do 31. kolovoza 2007. iznosila 5,25% godišnje, od 31. kolovoza 2007. do 29. veljače 2008. 5,60% godišnje, od 29. veljače 2008. do 30. studenog 2008. 6,50% godišnje, od 30. studenog 2008. do 31. ožujka 2009. 6,80% godišnje, od 31. ožujka 2009. do 30. travnja 2014. 7,30% godišnje,

- da je sud u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj se utvrđuje da je došlo do povreda propisa zaštite potrošača, odnosno da takva odluka ima direktan učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao što je u ovome slučaju,

- da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru koji je zaključen između parničnih stranaka, identične odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnih brojeva Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnih brojeva Revt-249/2019. i Rvt-2221/2018., kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača,

- da tuženik nije dokazao da je bilo pregovaranja o odredbama Ugovora pa tako niti o spornim odredbama već su uvjeti Ugovora predstavljeni kao najpovoljniji, a tužitelju nije pruženo dovoljno elemenata da bi uopće mogao pretpostavljati da će anuitet rasti i elementi koji bi mogli dovesti do toga,

- da je vještak Tomislav Prpić u pisanom nalazu i mišljenju od 23. siječnja 2023. i usmenoj dopuni na ročištu 1. lipnja 2023. dao slijedeći izračun: pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio iznos od 1.994,64 eura; pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 7.510,61 eura; pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio iznos od 66,55 eura.

10. Stoga prvostupanjski sud zaključuje, a s obzirom da tuženik nije dokazao kako utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi bila primjenjiva na konkretan slučaj , kako je odluku u ovom postupku valjalo temeljiti na utvrđenju iz kolektivnog spora da je tuženik povrijedio interese tužitelja kao potrošača te da su odredbe Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu ništetne. Ujedno prihvaća kao osnovan restitucijski zahtjev tužitelja u odnosu na isplatu s osnove preplaćenih iznosa u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnu valutnu klauzulu.

11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Za dodati je kako je u pravcu utvrđivanja prethodno navedenih okolnosti, tuženik predlagao saslušanje svjedoka, ali je od istih odustao, dok je tužitelj u svom iskazu jasno naveo da o odredbama Ugovora nije pregovarao i da mu ih nitko nije posebno rastumačio pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako tuženik nije dokazao da je bilo pregovaranja o odredbama Ugovora pa tako niti o spornim odredbama.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

15. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te kasnije sukladno odredbama članka 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

17. Neutemeljeno žalitelj prigovara da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije dao valjane razloge za odbijanje predloženih dokaza. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja (sredstava) koje obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Stranke su imale jednaku mogućnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, a sud prvog stupnja je stečeno uvjerenje o relevantnim okolnostima potkrijepio uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

18. Osim toga, neosnovano žalitelj ukazuje kako sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

19. Neosnovano tuženik ističe kako sud nije obrazložio zašto smatra da su prigovori tuženika na vještačenje vještaka neutemeljeni jer je sud nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda, dok se na primjedbe tuženika vještak očitovao u svom usmenom obrazloženju. Osim toga, pravilno je sud zaključio kako tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun, već su prigovori načelno pravne naravi i u bitnom predstavljaju stajalište tuženika o spornim činjenicama i osnovanosti zahtjeva, a koje je sud jasno u obrazloženju odluke otklonio.

20. Suprotno stavu tuženika, visinu tužbenog zahtjeva sud je pravilno utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja, imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovnog broja Rev-1172/2018-2 od 1. ožujka 2019. o tome da se primjenjuje kamatna stopa u numerički određenoj visini u vrijeme ugovaranja.

21. Žalbeni prigovor tuženika u svezi prijeboja također je trebalo odbiti jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.). Povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

22. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

23. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

24. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 12. lipnja 2019., tražbina tužitelja u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, kao i u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

25. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

26. Kako je tužitelj zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koje je sud prvog stupnja prihvatio kao korektno i izrađeno u skladu s pravilima struke, koji vještak je otklonio prigovore tuženika, time da ovu ocjenu prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

27. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

28. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) kojom je određeno da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52. stavak 3. Tarife).

29. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova ima ona stranka koja je uspjela u sporu. U konkretnom slučaju je u sporu u cijelosti uspio tužitelj, dok tuženik nema pravo na naknadu troškova postupka pa okolnost da prvostupanjski sud nije odlučio o odbijanju tuženikovog zahtjeva za naknadu troška ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

30. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

31. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 9. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić