Rev-700/1993 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-700/1993-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Gordane Matasić-Špoljarić i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz S., protiv tuženika Klinički bolnički centar u S., kojeg zastupa punomoćnik B. J. dipl. pravnik, radi obveze na radnju i poništenje odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 25. rujna 1992. godine, br. Gž-2718/92., u sjednici održanoj dana 22. ožujka 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se djelomično preinačuje presuda Okružnog suda u Splitu od 25. rujna 1992. godine, br. Gž-2718/92. te preinačuje u toč. I. izreke presuda Općinskog suda u Splitu od 2. lipnja 1992. godine, br. P-509/91. i sudi: Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja a koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom izvršenja tužitelja rasporediti na jedno od dva odgovarajuća radna mjesta i to liječnika specijaliste za organizaciju zdravstvene zaštite u znanstvenoj jedinici ili liječnika specijalista socijalne medicine i organizacije zdravstvene zaštite u odjelu zajedničkih medicinskih poslova".

U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Splitu od 2. lipnja 1992. godine, br. P-509/91. suđeno je: "I. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom izvršenja tužitelja rasporediti na jedno od dva odgovarajuća radna mjesta i to liječnika specijaliste za organizaciju zdravstvene zaštite u Znanstvenoj jedinici ili liječnika specijaliste socijalne medicine i organizacije zdravstvene zaštite u Odjelu zajedničkih medicinskih poslova.

II. Poništava se Odluka PKO "KBC F. S. pravni prednik KBC S. S. br. 147-01- 6655/1-90 od 27. 11. 1990.g."

Presudom Okružnog suda u Splitu od 25. rujna 1992. godine, br. Gž-2718/92. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena. Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog svih revizijskih razloga propisanih čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP, te predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižih sudova ukine te da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, a podredno, da sud pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/2. i 112/99. – dalje ZPP) na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

U odgovoru tužitelja na reviziju tuženika tužitelj je pobijao osnovanost navoda revizije i predložio da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. st. 1. ZPP, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da sud drugog stupnja nije ocijenio sve pravno odlučne žalbene navode jer iz obrazloženja pobijane odluke suda drugog stupnja proizlazi upravo suprotno.

Zbog navedenih razloga u ovoj se pravnoj stvari nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da su odlukom Skupštine općine Split dana 12. srpnja 1990. godine uvedene privremene mjere društvene zaštite samoupravnih prava društvenog vlasništva prema KBC F. S. (dalje: Odluka),

- da je prema čl. 1. Odluke tužitelj smijenjen s dužnosti inokosnog poslovodnog organa zdravstvene radne organizacije KBC F. S., a sva prava i dužnosti inokosnog poslovodnog organa tuženika da je preuzeo privremeni kolegijalni organ od 6 članova,

- da je po izvršenom smjenjivanju sa radnog mjesta ravnatelja KBC F. S. tužitelj upućen na godišnji odmor 21. kolovoza 1990. godine, te da nakon što se tužitelj vratio s godišnjeg odmora nije raspoređen ni na jedno radno mjesto,

- da je tužitelj podnio tuženiku molbu za raspoređivanje na jedno od dva odgovarajuća mjesta koja su bila upražnjena, da na molbu nije dobio odgovor, te da je 5. rujna 1990. godine, podnio zahtjev za zaštitu prava,

- da je između tuženika i Republičkog fonda za zdravstvo Republike Hrvatske zaključen dana 29. listopada 1990. godine ugovor temeljem kojeg se Republički fond obvezao da će za tužitelja donijeti rješenje o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme i to na radno mjesto člana liječničke komisije s danom 9. studenoga 1990. godine odnosno kad odluka postane konačna,

- da je tuženik temeljem navedenog ugovora donio rješenje o raspoređivanju od 29.

11. 1990. godine br. 147-02-03-5919-1/90 tužitelja u Republički fond zdravstvenog osiguranja počev od 8. studenoga 1990. godine s tim da radni odnos tužitelja kod tuženika prestaje sa 8. 11. 1990. godine,

- da je tužitelj na navedeno rješenje izjavio pravovremenu žalbu koja je odbijena odlukom tuženika od 27. studenoga 1990. godine, te je potvrđena odluka tuženika o raspoređivanju tužitelja u Republički fond zdravstva i prestanak radnog odnosa kod tuženika,

- da je navedena Odluka dostavljena tužitelju, te 5. prosinca 1990. godine s time da je tužitelj podnio prijedlog Osnovnom sudu udruženog rada za poništenje odluke o rasporedu na drugo radno mjesto, te odluke o prestanku radnog odnosa na ročištu 20. prosinca 1990. godine,

- da je tuženik na dan 13. srpnja 1990. godine imao upražnjena radna mjesta i to liječnika specijaliste socijalne medicine organizacije zdravstvene zaštite na odjelu zajedničkih medicinskih funkcija i radno mjesto liječnika specijaliste za organizaciju zdravstvene zaštite,

- da je tuženik 19. listopada 1990. godine donio Odluku kojom ukida sva radna mjesta koja su utvrđena Pravilnicima o unutarnjoj organizaciji a koja nisu popunjena,

- da u općem aktu tuženika koji je važio u vrijeme donošenja odluke o preuzimanju tuženika u radni odnos u Fond nisu bili propisani uvjeti za preuzimanje radnika na rad u drugu organizaciju izuzev u slučaju prestanka potrebe za radom radnika.

Prije svega valja na navode revizije da je tužba tužitelja nepravovremena odgovoriti da taj prigovor revidenta nije osnovan. Tužitelj je osporavanu Odluku tuženika primio 5. 12. 1990. godine, a prijedlog Osnovnom sudu udruženog rada radnik je podnio 20. 12. 1990. godine.

Prema čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91. – dalje ZOPRO), radnik koji nije zadovoljan konačnom Odlukom nadležnog organa u organizaciji ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred sudom. Pravilno je pravno stajalište nižih sudova da rok za zaštitu prava pred sudom počinje teći tek od idućeg dana od dana izvršene dostave osporavane Odluke i da se u rok ne uračunava onaj dan kada je radniku izvršena dostava osporavane odluke. Računajući na taj način rok za sudsku zaštitu niži su sudovi pravilno ocijenili da je tužiteljeva tužba pravovremena. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je tužitelj zahtijevao da sud naloži tuženiku da tužitelja rasporedi na jedno od dva točno u izreci prvostupanjske presude označena radna mjesta niži su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

Ovo iz razloga što, u slučaju kada je radno mjesto koje kao odgovarajuće radno mjesto navodi u tužbenom zahtjevu tužitelj ukinuto ne postoji pravna mogućnost da se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva naloži poslodavcu da rasporedi tužitelja kao radnika na radno mjesto koje je ukinuto, dakle, kojeg više nema u sistematizaciji radnih mjesta. Zbog navedenog kada tužitelj traži da ga se rasporedi na jedno od ukinutih radnih mjesta takav tužbeni zahtjev nije osnovan. Kako su niži sudovi prihvatili tužbeni zahtjev to je primjenom čl. 395. st. 1. ZPP revizija tuženika u tom dijelu prihvaćena i pobijane presude u tom dijelu preinačene tako da je tužbeni zahtjev tužitelja za raspored na određeno radno mjesto odbijen kao neosnovan. Pritom valja još navesti da u slučaju kada radnik ima pravo na raspored na odgovarajuće radno mjesto da je pravo poslodavca da u situaciji kad postoji više "odgovarajućih radnih mjesta" sam odluči o tome na koje će odgovarajuće radno mjesto radnika rasporediti te ne predstoji pravo radnika da pravo na raspored na odgovarajuće radno mjesto uvjetuje rasporednom na točno određeno radno mjesto na kojem nije obavljao radne zadatke prije donošenja osporavane Odluke.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži da sud poništi Odluku PKO KBC F. od 27. 11. 1990. godine, br. 147-01-6655/1-90 niži sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili navedenu Odluku nezakonitom.

Odluka o uvođenju privremenih mjera društvene zaštite … od 12. srpnja 1990. godine, obvezuje pravne subjekte samo u onom dijelu u kojim je u izreci odluke odlučeno o radno pravnom položaju tužitelja, privremenom kolegijalnom organu i dr. kako je to navedeno u toč. I. (1 – 4), toč. II., III., Iv., V., VI., VII., VIII., IX.

U izreci navedene odluke nema statuirane zabrane rasporeda tužitelja na odgovarajuće radno mjesto u KBC F.".

Pritom valja navesti da iz Zakona o privremenim mjerama društvene zaštite samoupravnih prava i društvenog vlasništva (čl. 4.), te iz čl. 606. Zakona o udruženom radu ili drugih odredbi Zakona o udruženom radu proizlazi da je u okviru ovlaštenja iz navedenih odredbi Skupština društveno političke zajednice mogla smijeniti tužitelja kao inokosnog poslovodnog organa no u ovaj sud ne nalazi pravnu osnovu po kojoj bi navedeno tijelo moglo odlučiti i o rasporedu tužitelja nakon tužiteljevog smjenjivanja s radnog mjesta inokosnog poslovodnog organa.

Zbog navedenog navod u obrazloženju odluke: "obavezno vodi računa o iznalaženju za njega odgovarajućeg radnog mjesta u oblasti zdravstva grada" ne može se pravno smatrati izricanjem zabrane da se tužitelja rasporedi na odgovarajuće radno mjesto prema stručnoj spremi određene vrste zanimanja kod tuženika kako je to pogrešno protumačio tuženik. Odredbom čl. 13. ZOPRO-a propisano je da ako poslovodni organ nakon proteka vremena za koje je izabran ne bude ponovno biran odnosno koji bude razriješen prije proteka vremena na koje je izabran raspoređuje se na radno mjesto koje odgovara njegovom stupnju stručne spreme određene vrste zanimanja, znanja i sposobnostima. Navedenu odredbu, po ocijeni ovog suda, obzirom da se ista nalazi u zakonu koji je općeg karaktera, treba tumačiti tako da se pod pojmom razrješenja prije vremena podrazumijeva ne samo razrješenje u smislu čl. 493. ZUR-a, već i smjenjivanje u smislu čl. 606. ZUR-a jer i kod smjenjivaja kao i razrješenja funkcija poslovodnog organa prestaje prije proteka vremena na koje je izabran. Zbog navedenog razloga ovaj sud smatra da nakon smjenjivanja tužitelj ima pravo na raspored na drugo radno mjesto u smislu čl. 13. ZOPRO-a, jer samom odlukom o smjenjivanju s funkcije ne prestaje radni odnos radniku koji je obavljao funkciju poslovodnog organa već mu prestaje samo funkcija poslovodnog organa. Odbijanje tužbenog zahtjeva iz toč. I. izreke prvostupanjske presude nije od utjecaja na pravo tužitelja iz čl. 13. ZOPRO-a.

Niži su sudovi utvrdili da Pravilnik o osnovnim pravima iz radnog odnosa KBC F. S. od 2 mjeseca 1990. godine koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme donošenja odluke o preuzimanju tužitelja na rad kod Fonda i o prestanku tužiteljevog radnog odnosa kod tuženika sadrži uvjete za pravo na raspored kod drugog poslodavca u slučaju rješavanja viška radnika po čl. 25. Zakona o radnim odnosima, (u slučaju radnika za čijim je radom trajno prestala potreba), a o takvom se slučaju u ovoj pravnoj stvari ne radi, niti je tuženik vodio postupak u smislu čl. 20. do 25. Zakona o radnim odnosima, pa nije ni utvrdio da je za tužiteljevim radom prestala potreba.

Uostalom razlog za donošenje odluke o rasporedu tužitelja u Fond zdravstvenog osiguranja i zdravstva RH vidljiv je i iz ugovora između tuženika iz spomenutog fonda od 29. listopada 1990. godine, gdje nema ni riječi o razlozima "racionalizacije", kao razlogu za odluku o rasporedu tužitelja.

S obzirom da se u ovom dijelu nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizijski razlozi koje revident navodi u reviziji, to je u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužitelja za poništenja odluke (toč. II. izreke prvostupanjske presude) revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 22. ožujka 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.