Rev-242/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-242/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja J. C. iz K. V., koga zastupa punomoćnik J. C., odvjetnik iz S. P., protiv tuženika Javno poduzeće "Hrvatske šume", Uprava šuma Slav. Požega, koga zastupa K. D., radi isplate razlike osobnog dohotka, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slav. Požegi od 3. listopada 1991. br. Gž- 1143/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slav. Požegi od 27. svibnja 1991. br. P-84/91, u sjednici održanoj dana 2. travnja 1992,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom je naloženo tuženici da plati tužitelju razliku osobnog dohotka od siječnja 1987. do rujna 1990. pobliže opisanu u izreci prvostepene presude, sa zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 15.840 HRD.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje drugostepenom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, koji zakon je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koji, u ostalom, revidentica nije pobliže ni naznačila niti obrazložila.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je rješenjem Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (SIZ-e MIORH) od 19. prosinca 1986. (u vrijeme kada je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženice) tužitelju priznato pravo na zaposlenje na poslovima u okviru svoje stručne spreme na kojima ne diže teže terete, zbog neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti (list 18);

- da je suprotno tom rješenju odlukom Komisije tuženice za radne odnose tužitelj raspoređen na poslove i radne zadatke šumskog radnika - sjekača (list 10) tj. na poslove koji uz ostalo iziskuju i dizanje težih tereta;

- da je tužitelj te poslove i radne zadatke u utuženom razdoblju i obavljao;

- da tuženica nije isplaćivala osobni dohodak tužitelju prema vrijednosti od 6.720 bodova koliko mu je kao šumskom radniku sjekaču trebala isplatiti, već u manjem iznosu;

- da razlika između osobnog dohotka koji je u utuženom razdoblju tužitelj primio i osobnog dohotka koji je kao radnik - sjekač trebao primiti, predstavlja (na štetu tužitelja) upravo utuženu odnosno dosuđenu svotu.

Navedene okolnosti opravdavaju zaključak sudova o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu utužene razlike osobnog dohotka, pa protivni revizijski navodi nemaju opravdanje.

Pitanje načina nastanka invalidnosti odnosno stanja neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti kod tužitelja nije od odlučnog značaja, jer je unatoč svog prava da bude raspoređen na lakše poslove i radne zadatke, radio kao šumski radnik - sjekač.

Uzroci nastanka stanja u kojem se našao tužitelj, nisu konačno od odlučnog značaja ni za pravo tužitelja da prema čl. 49. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine" br. 26/83 u slijedu izmjena i dopuna) - dalje ZOMIO - bude raspoređen na druge odgovarajuće (lakše) poslove odnosno radne zadatke sa odgovarajućom novčanom naknadom.

I obveza radne organizacije (tuženice) da primi na rad osiguranika spomenute SIZ-e (tužitelja) koja proizlazi iz čl. 53. st. 1. ZOMIO nastaje samim time što je radnik - osiguranik (tužitelj) bio sa njom u radnom odnosu prije neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti, dakle, i bez obzira na to kako je do toga u konkretnom slučaju došlo.

Nije, prema tome, u pravu revidentica kad smatra da je trebalo ispitati način nastanka tjelesnog oštećenja tužitelja.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393.

ZPP, revizija tuženice odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 2. travnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorde Bjegović v.r.