Pž-3361/2010-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

55. Pž-3361/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Alice Pelicarić, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, suca izvjestitelja te Gorane Aralice Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Š. iz R., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u R., protiv tuženika B. P. iz D., kojeg zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u Z., radi zaštite industrijskog obličja i naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2267/06 od 26. studenoga 2009., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2014.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2267/06 od 26. studenoga 2009. u točkama I., II., III. i IV. njene izreke i sudi:

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I Utvrđuje se da je tuženik B. P. iz D. povrijedio prava podnositelja prijava za zaštitu industrijskog obličja R. Š. iz R., koje su prijave podnesene dana 29. lipnja 2000.g. za proizvode „ukrasna svijeća“, „aparat za topljenje voska“, „stol za završnu obradu“ i „kalup za odljevke“, te dana 21. srpnja 2000.g. za proizvod „ukrasna svijeća“, a koje su prijave usvojene i proizvodi, od strane Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske utvrđeni kao zaštićeni industrijski dizajn tužitelja registriran pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo pod registarskim brojevima D20000 131-1 do D20000 131-23, D20000 105-1 do D20000 105-3, D20000 106-1, D20000 106-2, te D20000 107. II Zabranjuje se tuženiku obavljanje svih radnji kojima se povreda tužiteljevog industrijskog dizajna registriranog pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo pod registarskim brojevima D20000 131- 1 do D20000 131-23, D20000 105-1 do D20000 105-3, D20000 106-1, D20000 106-2, te D20000 107, pod prijetnjom novčane kazne. III Nalaže se tuženiku uklanjanje stanja nastalog izvršenom povredom tužiteljevog industrijskog dizajna registriranog pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo pod registarskim brojevima D20000 131- 1 do D20000 131-23, D20000 105-1 do D20000 105-3, D20000 106-1, D20000 106-2, te D20000 107.

IV Oduzeti će se tuženiku svi proizvodi koji su nastali ili su pribavljeni povredom tužiteljeva industrijskog dizajna registriranog pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo pod registarskim brojevima D20000 131- 1 do D20000 131-23, D20000 105-1 do D20000 105-3, D20000 106-1, D20000-106-2, te D20000 107, te se isti proizvodi imaju ništiti o trošku tuženika.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2267/06 od 26. studenoga 2009. u točkama V. i VI. njene izreke i u tom dijelu se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2267/06 od 26. studenoga 2009. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

III. Ostavlja se prvostupanjskom sudu odlučiti o troškovima ovog žalbenog postupka u svojoj konačnoj odluci.

Obrazloženje

Pobijanim presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2267/06 od 26. studenoga 2009. u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I Utvrđuje se da je tuženik B. P. iz D. povrijedio prava podnositelja prijava za zaštitu industrijskog obličja R. Š. iz R., koje su prijave podnesene dana 29. lipnja 2000.g. za proizvode „ukrasna svijeća“, „aparat za topljenje voska“, „stol za završnu obradu“ i „kalup za odljevke“, te dana 21. srpnja 2000.g. za proizvod „ukrasna svijeća“, a koje su prijave usvojene i proizvodi, od strane Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske utvrđeni kao zaštićeni industrijski dizajn tužitelja registriran pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo pod registarskim brojevima D20000 131-1 do D20000 131-23, D20000 105-1 do D20000 105-3, D20000 106-1, D20000 106-2, te D20000 107. II Zabranjuje se tuženiku obavljanje svih radnji kojima se povreda tužiteljevog industrijskog dizajna registriranog pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo pod registarskim brojevima D20000 131- 1 do D20000 131-23, D20000 105-1 do D20000 105-3, D20000 106-1, D20000 106-2, te D20000 107, pod prijetnjom novčane kazne. III Nalaže se tuženiku uklanjanje stanja nastalog izvršenom povredom tužiteljevog industrijskog dizajna registriranog pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo pod registarskim brojevima D20000 131- 1 do D20000 131-23, D20000 105-1 do D20000 105-3, D20000 106-1, D20000 106-2, te D20000 107.

IV Oduzeti će se tuženiku svi proizvodi koji su nastali ili su pribavljeni povredom tužiteljeva industrijskog dizajna registriranog pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo pod registarskim brojevima D20000 131- 1 do D20000 131-23, D20000 105-1 do D20000 105-3, D20000 106-1, D20000-106-2, te D20000 107, te se isti proizvodi imaju ništiti o trošku tuženika.

V Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročenu štetu u iznosu od 3.150.000,00 kn.

VI Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“.

Pobijanim rješenjem istog broja i datuma odlučeno je da je tužitelj dužan platiti tuženiku troškove postupka u iznosu od 235.975,50 kn.

U obrazloženju sud u bitnome obrazlaže svoju odluku navodeći da se tuženik kao treća osoba u kontekstu čl. 33. Zakona o industrijskom obličju („Narodne novine“ broj 78/99 i 127/99; dalje: ZIO) koristio predmetnim obličjima prije podnošenja tužiteljeve prijave Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, pa da se s te osnove tuženik može pozivati na prava treće osobe na temelju prethodnog korištenja iz čl. 33. ZIO-a.

Protiv navedene presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud ukine pobijane odluke te predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome navodi kako žalbu tuženika smatra u cijelosti neosnovanom, pa predlaže istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi u cijelosti pobijanu prvostupanjsku presudu i rješenje.

Žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu i rješenje na temelju odredaba iz čl. 365. st. 1. i 2. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08. 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio naprijed navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ali da je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za zaštitu prava intelektualnog vlasništva i naknadu štete na obličju modela za izradu ukrasnih svijeća, stola za završnu obradu i kalupa za svijeće registriranih pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo (dalje: DZIV) pod registarskim brojevima D20000 131-1 do D20000 131-23; D20000 105-1 do D20000 105-3; D20000 106- 1; D20000 106-2 te D20000 107 kao zaštićeno industrijsko obličje tužitelja, na temelju tvrdnji tužitelja da ih tuženik neovlašteno upotrebljava za izradu ukrasnih svijeća.

Prvostupanjski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev nakon što je utvrdio da se tuženik koristio navedenim obličjima prije podnošenja tužiteljevih prijava Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, pri čemu sud nalazi prethodno korištenje u činjenici da se tuženik u razdoblju od 1994.-1996. godine upoznao s načinom proizvodnje ukrasnih svijeća u Š. kod tamošnjeg proizvođača svijeća M. G. te je na podlozi tih saznanja mogao započeti proizvodnju istih u Hrvatskoj. Stoga sud zaključuje da se tuženik može pozivati na pravo treće osobe na temelju prethodnog korištenja iz čl. 33. ZIO-a.

Odredbom čl. 33. st. 1. ZIO-a je bilo propisano da se nositelj prava ne može pozivati na isključiva prava prema trećoj osobi koja se koristila istim obličjem proizvoda ili je obavila uvjerljive pripreme za korištenje istoga obličja proizvoda prije dana podnošenja prijave Zavodu ili stjecanja prava prvenstva, ako je zahtijevano, pod uvjetom da je treća osoba izradila obličje proizvoda bez saznanja o postojanju industrijskog obličja koje u to vrijeme nije bilo dostupno javnosti.

Prema tome, iz citirane odredbe proizlazi da nositelj prava industrijskog obličja nema pravo na zaštitu prema trećim osobama koje su koristile isto obličje prije dana podnošenja prijave, što znači – argumentum a contrario – da pravo na zaštitu postoji od dana podnijete prijave, ali pod daljnjim uvjetom iz tog članka i to, da je treća osoba postupala sa znanjem o postojanju industrijskog obličja koje u to vrijeme nije bilo dostupno javnosti. Dakle, ovom odredbom se štite savjesne treće osobe, a takvima se imaju smatrati one osobe koje u trenutku početka korištenja ili u trenutku obavljanja uvjerljivih priprema za njegovo korištenje, nisu imale saznanja o postojanju industrijskog obličja.

Nije sporno da je tužitelj postao nositeljem prava industrijskog obličja na predmetnim modelima na temelju prijava podnesenih Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo 29. lipnja i 21. srpnja 2000., dok su ranije podnesene prijave iz svibnja i kolovoza 1999. godine bile odbačene zbog formalnih nedostataka. Nadalje, utvrđeno je tijekom postupka, a takvo utvrđenje se žalbom niti ne dovodi u pitanje, da je tužitelj započeo s proizvodnjom predmetnih modela ukrasnih svijeća u siječnju 1999., dok ih je na tržište počeo plasirati nakon podnošenja prve prijave Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo u svibnju 1999., s time da je od lipnja 1999. imao i javne (pred kupcima) prezentacije načina izrade takvih ukrasnih svijeća. Nesporno je da se tuženik telefonskim putem obratio tužitelju u lipnju 1999. i od njega tražio informaciju o materijalima za proizvodnju ukrasnih svijeća kojom prilikom mu je tužitelj rekao da će u slučaju proizvodnje svijeća imati problema (navedeno je tuženik izričito priznao u svojem iskazu). Tužitelj tvrdi da je tuženika u tom telefonskom razgovoru upozorio u tom smislu s obzirom na to da je već podnio prijavu Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo radi zaštite industrijskog obličja ukrasnih svijeća. Također je nesporno da je tuženik registrirao svoj obrt u srpnju 1999., a da od prosinca 1999. u D. ima svoju prodavaonicu ukrasnih svijeća.

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, osnovano žalitelj ističe da je izneseno stajalište prvostupanjskog suda o tuženikovom pravu na temelju prethodnog korištenja neprihvatljivo, budući da se bazira na pogrešnom tumačenju odredbe čl. 33. ZIO-a. Naime, korištenje, odnosno obavljanje uvjerljivih priprema za korištenje u smislu čl. 33. ZIO-a podrazumijeva da je treća osoba prije podnošenja prijave proizvela proizvod za tržište; da ga je upotrijebila u gospodarskoj djelatnosti; da ga je skladištila i nudila u svrhu stavljanja u promet, odnosno da ga je stavila u promet, uvozila, izvozila ili prevozila u gospodarskoj djelatnosti. Prema tome, time što se tuženik prije podnošenja prijave upoznao s načinom izrade ukrasnih svijeća, ne može se smatrati korištenjem obličjem proizvoda ili obavljanjem uvjerljivih priprema za korištenje obličja proizvoda kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Nadalje, u konkretnom slučaju nije ispunjen ni drugi uvjet iz čl. 33. st. 1. ZIO-a, a taj je da je tuženik prije podnošenja prijave izradio obličje proizvoda bez saznanja o postojanju industrijskog obličja koje u to vrijeme nije bilo dostupno javnosti. Iz naprijed utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženik počeo izrađivati ukrasne svijeće sa znanjem o postojanju industrijskog obličja koje je u to vrijeme već bilo učinjeno dostupnim javnosti, budući da je tuženik počeo izrađivati i prodavati ukrasne svijeće tek nakon što je tužitelj takve ukrasne svijeće već stavio u prodaju i javno je pred kupcima prezentirao način izrade takvog modela ukrasnih svijeća, a tuženik je to znao ili je morao znati jer se tuženik obratio tužitelju tražeći informacije o materijalima za proizvodnju ukrasnih svijeća ali mu je tužitelj izričito zabranio pokretanje vlastite proizvodnje zbog podnesene prijave Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo.

Unatoč tome, tuženik je bez suglasnosti tužitelja pokrenuo vlastitu proizvodnju i stavio u prodaju ukrasne svijeće u bitnome identične tužiteljevom zaštićenom industrijskom obličju, čime je povrijedio tužiteljevo isključivo pravo korištenja zaštićenog obličja proizvoda i sprječavanja njegova neovlaštenog korištenja prema trećim osobama u smislu čl. 31. st. 1. i 2. ZIO-a. Ovim potonjim stavkom je propisano da treća osoba ne može bez suglasnosti nositelja industrijskog obličja izrađivati, nuditi, stavljati u promet (na tržište), uvoziti, izvoziti ili rabiti proizvod koji sadržava, čini ili u bitnome oponaša zaštićeno obličje proizvoda niti skladištiti takav proizvod u navedene svrhe.

Pritom se ističe da u konkretnom predmetu nije odlučno to što je tuženik na temelju prijava podnesenih Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo 2007. godine također ishodio registraciju industrijskog dizajna za kalup za odljevak i ukrasne svijeće, budući da je on postao nositeljem industrijskog dizajna za po toj prijavi zaštićeni dizajn tek njegovom registracijom. Također ovaj sud smatra važnim istaknuti kako sud u parnicama radi zaštite industrijskog obličja koji se provode sukladno Zakonu o industrijskom obličju kao u konkretnom slučaju, a za razliku od postupaka koji se vode prema odredbama kasnijeg Zakona o industrijskom dizajnu („Narodne novine“ broj 173/03), nema ovlaštenja preispitivati novost i osobitost obličja, već je u tom pogledu vezan (upravnom) odlukom Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo o priznanju industrijskog obličja. Kako rješenje o priznanju tužiteljevog industrijskog obličja u upravnom postupku nije utvrđeno ništavim (čl. 42. ZIO-a), neosnovani su tuženikovi prigovori glede ocjene kriterija novosti predmetnih industrijskih obličja.

Budući da je tuženik povrijedio tužiteljeva isključiva prava iz čl. 31. st. 1. i 2. ZIO-a, a tuženiku ne pripada pravo na temelju prethodnog korištenja u smislu čl. 33. ZIO-a, valjalo je na temelju čl. 50. st. 1. ZIO-a prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja povrede, zabranu izvršene ili namjeravane povrede industrijskog obličja, uklanjanje stanja nastalog izvršenom povredom uključujući uništenje predmeta kojima se vrši povreda. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti točke I., II., III. i IV. izreke pobijane presude i odlučiti kao u izreci ove presude.

Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda pri tumačenju odredbe čl. 33. st. 1. ZIO-a ostalo neutvrđeno činjenično stanje u pogledu zahtjeva za naknadu štete, niti se odlučne činjenice glede tog zahtjeva mogu utvrditi na temelju dokaza u spisu, valjalo je na temelju čl. 370. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u točki V. njezine izreke i u tom dijelu predmet vratiti na ponovno suđenje pred prvostupanjskim sudom.

Odluke o troškovima postupka iz točke VI. izreke pobijane presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova i onu iz pobijanog rješenja kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 235.975,50 kn, valjalo je također ukinuti iz razloga što odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, a o dijelu glavne stvari (zahtjevu za naknadu štete) za sada još nije konačno odlučeno.

O troškovima ovog žalbenog postupka odlučeno je kao u točki III. izreke ovog rješenja primjenom čl. 166. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu 5. ožujka 2014.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

ALICA PELICARIĆ