Rev-1182/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1182/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz O., zastupanog po punomoćniku B. P., dipl. pravniku sindikata H., O., protiv tuženika HŽ Vuča vlakova O., zastupan po punomoćnici R. P., dipl. pravnici, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog

suda

u

Osijeku

broj

Gž-16/99 od 04. veljače 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-1047/97 od 26. listopada 1998. godine, ispravljena rješenjem tog suda od 26. studenog 1998. godine, u sjednici održanoj dana 25. rujna 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika o otkazu ugovora o radu broj 1527 od 27. listopada 1997. godine, kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito teško povrede obveze iz radnog odnosa, s danom uručenja odluke, kao nezakonite, a ujedno je odbijen i tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da tužitelju uspostavi kontinuitet radnog odnosa od dana tako nezakonitog prestanka radnog odnosa, pa sve do povratka na rad, te da s njim zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme sukladno stručnoj spremi tužitelja i vrsti zanimanja, pod uvjetima pod kojima je tužitelj imao zaključen ugovor o radu prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu kao i da mu naknadi prouzročenu materijalnu štetu s osnova izgubljene plaće od dana nezakonitog prestanka, pa do povratka na rad, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući istu na svakomjesečno dospjeće pojedinačnog obročnog davanja i to od 15. u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate, te mu naknaditi prouzročeni parnični trošak, sve to u roku od 8 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlog da revizijski sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja prvostupanjski sud je u smislu odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP) dostavio na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po služenoj dužnosti, a nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 09. listopada 1997. godine, obavljajući poslove strojovođe na putničkom vlaku broj 6001 počinio težu povredu obveze iz radnog odnosa tako što je propustio zaustaviti vlak u stajalištu P. iako je prema knjižici voznog reda broj 4, sukladno odredbama čl. 16. Pravilnika tuženika broj 243. i čl. 93. Pravilnika tuženika broj 2 to bio dužan učiniti, provezavši vlak kroz stajalište brzinom od 100 km/h, propustivši promatrati put vožnje vlaka (popunjavao putni list za vrijeme vožnje), čime je doveo u opasnost živote ljudi, te ugrozio materijalna dobra.

Također je nesporno među strankama da je ovlaštena osoba tuženika odluku o otkazu ugovora o radu donijela 27. listopada 1997. godine.

Utvrđeno je da je tužitelj učestalo kršio svoje radne obveze zbog čega je pismeno upozoravan dana 25. lipnja 1996. godine, dana 21. studenog 1995. godine, dana 18. studenog 1996. godine i dana 03. prosinca 1996. godine, a sukladno odredbi čl. 110. Zakona o radu na posljedice takvog odnosa prema radnim obvezama.

Sporno je u revizijskom stadiju postupka da li je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena u roku od 15 dana od saznanja za činjenice na kojoj se izvanredni otkaz temelji, odnosno da li je ta odluka u skladu s čl. 107. st. 2. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95 u daljnjem tekstu ZR).

Po ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, utvrdivši da je tuženik zakonito postupio donoseći odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tj. u skladu s čl. 107. st. 2. ZR.

Naime, odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena je 27. listopada 1997. godine, a donio ju je šef “Jedinice HŽ. ” (u kojoj Jedinici je tužitelj bio zaposlen) M.O. i to kao ovlaštena i odgovorna osoba prema punomoći Uprave HŽ-a od 21. studenog 1995. godine, temeljem koje je upravo šef te Jedinice ovlašten donositi odluke iz područja radnih odnosa.

Iz utvrđenja sudova proizlazi da je šef “Jedinice HŽ ” saznao za učinjenu povredu 13. listopada 1997. godine (list 12 – 13 spisa), a odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio je 27. listopada 1997. godine, dakle u roku iz čl. 107. st. 2. ZR.

Suprotno revizijskim navodima rok od 15 dana, iz čl. 107. st. 2. ZR, u kojem se može izvanredno otkazati ugovor o radu jest subjektivne naravi i uzima se od saznanja osobe ovlaštene za donošenje takve odluke, pri čemu to saznanje ne mora biti neposredno, već se može izvesti iz saznanja osobe koja je zbog voditeljskih ovlaštenja dužna ovlaštenu osobu izvijestiti o činjenicama koje su razlog za otkaz.

Stoga nije u pravu revident kad tvrdi da je u pitanju objektivan rok od 15 dana, koji se utvrđuje za pravnu osobu, a ne za odgovornu, odnosno ovlaštenu osobu u pravnoj osobi.

U konkretnom slučaju proizlazi iz utvrđenja sudova, da je osoba koja ima takva ovlaštenja M.O. šef Jedinice “HŽ ” u kojoj Jedinici je tužitelj kao “strojovođa” bio zaposlen za kojeg je nepobitno utvrđeno da je kao ovlaštena osoba za učinjenu povredu radne obveze saznao 13. listopada 1997. godine (list 12 – 13 spisa) te da je stoga odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio (27.10.1997. godine) u zakonskom roku (čl. 107. st. 2. ZR).

Suprotno revizijskim navodima, u ovoj pravnoj stvari nije odlučno eventualno ranije saznanje za učinjenu povredu “tehničkog osoblja” tuženika koje je ovlašteno po svom sadržaju poslova obavljati i poduzimati sve organizacijsko tehničke mjere u situacijama takvog izvanrednog događaja (kontrola brzinomjernih uređaja, alkotestiranje radnika).

Zbog navedenih je razloga ovaj sud suglasan s ocjenom nižestupanjskih sudova da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena sukladno čl. 107. st. 1. i 2. ZR, pri čemu se nije ostvario razlog iz čl. 145. toč. 11. ZR zbog kojeg bi odluka bila nevažeća.

Kako se nije ostvario istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a nije se ostvarila bi bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu primjenom čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 25. rujna 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.