Rev-1416/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1416/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. i B. V., oboje iz Z., zastupanih po punomoćniku N. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženice B. J.-V. iz Z., zastupane po punomoćniku I. Z., odvjetniku iz Z., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. siječnja 1999. godine broj Gž-5672/98-3 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. listopada 1997. godine broj P-992/94, u sjednici održanoj dana 12. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se raskine ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između tužitelja i tuženice dana 1. ožujka 1993. godine, a ovjeren kod Općinskog suda u Zagrebu dana 15. ožujka 1993. godine pod brojem R1-714/93.

U toč. II. izreke tužiteljima je naloženo da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 1.969,00 kn u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena, a tuženici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su da se pobijana presuda preinači tako što bi se tužbeni zahtjev usvojio, a podredno da se ona ukine zajedno i sa presudom suda prvog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje. Zatraženi su i troškovi revizije.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutnih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 – dalje ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nisu ostvareni kako istaknuti revizijski razlozi, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tako nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju se upire revizijom, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Suprotno reviziji, sud drugog stupnja nije ovlašten ocjenjivati izvedene dokaze pred prvostupanjskim sudom bez održavanja rasprave pred drugostupanjskim sudom, jer je ocjena dokaza izvedenih pred prvostupanjskim sudom u takvoj situaciji, pridržana samo za taj sud pred kojim su dokazi izvedeni. Sud drugog stupnja nije ovlašten niti na ocjenu novopredloženih dokaza tek u žalbi, ali je ovlašten i dužan ocijeniti žalbene navode koji su od odlučne važnosti, jer u suprotnom čini bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a. Međutim, na tu povredu revizijom se ne upire niti izričito niti sadržajno, a revizijski sud na ovu ne pazi po službenoj dužnosti.

Kada je sud odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom pravilno je primijenio i materijalno pravo.

Naime, tužitelji su u ovome postupku zatražili raskid ugovora o doživotnom uzdražvanju iz razloga neizvršavanja ugovorom preuzetih obveza po tuženici.

S tim u svezi u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno da su stranke zaključile ugovor o doživotnom uzdržavanju 1. ožujka 1993. godine prema kojem se tuženica obvezala doživotno uzdržavati tužitelje, u bolesti ove njegovati i dvoriti, po potrebi im pripremati hranu, održavati im prostorije čistima i slično, te uplaćivati mjesečne rate za otkup stana, podmirivati troškove električne energije, grijanja, plina i slično, a poslije smrti ih po mjesnim običajima sahraniti.

Nadalje je utvrđeno da su tužitelji ugovorili pravo doživotnog stanovanja u stanu, a za uzvrat glede preuzetih obveza uzdržavanja tužitelja, tuženicima ostavljaju stan u vlasništvo nakon njihove smrti.

Utvrđeno je da je tuženica izvršavala ugovorom preuzete obveze prema tužiteljima u opsegu kojemu tužitelji nisu prigovarali i to od zaključenja ugovora do 15. prosinca 1993. godine, kada su tužitelji počeli sa opstruiranjem daljnjeg izvršavanja, da bi tužitelji 4. ožujka 1996. godine otvorili sudski depozit kod istog suda na koji su položili iznose od 2.500,00 kn i 300,00 DEM primljenih s naslova izvršavanja novčanih obveza uzdržavanja od tuženice. Utvrđeno je da između stranaka nije bila ugovorena zajednica života, te da je stoga ispunjenje ugovorom preuzetih obveza, imao oblik jedino mogućeg, u situaciji kada stranke ne žive zajedno, a da tužitelji nisu niti zatražili tijekom trajanja ugovora da izvršavanje, eventualno, zbog nekih promijenjenih okolnosti, poprimi drugi oblik.

Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelji nemaju pravo zahtjevati raskid po čl. 125. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71 i 47/78 – dalje ZN) jer se nisu ostvarile pretpostavke za raskid. Dapače tužitelji su sami skrivili, a odbijanjem primitka uzdržavanja, njegovo daljnje neizvršavanje, zbog čega za njih, u takvoj situaciji, nije pridržano zakonsko pravo raskida po prije navedenoj odredbi ZN- a.

Iz po sudu nađenih utvrđenja, proizlazilo bi, da su tužitelji nakon zaključenja predmetnog ugovora shvatili da su mogli financijski bolje proći, ali se takvo uvjerenje tužitelja ne može podvesti pod one razloge zbog kojih oni traže raskid predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Nadalje, naknadna izmjena okolnosti u odnosu na one pod kojima je predmeti ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen, može, ali suprotno reviziji, upućivati samo na mogućnost tužiteljima na pravo da odnose sa tuženicom prvenstveno iznova urede, a tek onda, za slučaj neuspijeha, eventualno zatraže raskid po čl. 126. ZN. No, postavljeni tužbeni zahjtev i činjenični supstrat za koji je vezan ne upućuje na tu zakonsku odredbu.

Kako su sudovi nižeg stupnja odlučili u okviru zahtjeva tužitelja i razloga iznesenih u zahtjevu, to se revizijskim navodima odluke suda nisu mogle dovesti u sumnju.

Valjalo je zato u svemu reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 12. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.