Revr-702/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 702/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. N. iz B., zastupane po punomoćniku J. D., odvjetniku iz G., protiv tuženika P. T. d.o.o. D., zastupanog po punomoćnici S. D. odvjetnici iz D., radi nedopuštenosti otkaza, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 23. listopada 2003. godine br. Gž-1161/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru od 28. travnja 2003. godine br. P-180/02, u sjednici održanoj dana 16. prosinca 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljen na neodređeno vrijeme 28. siječnja 1999. godine te naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na njeno radno mjesto i osigurati joj sva prava iz radnog odnosa.

Također je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu plaće kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate po stopi većoj od 15% godišnje od dana 1. srpnja 2002. godine na dosuđene iznose glavnice.

Ujedno je odlučeno da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 12.000,00 kn.

Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je utvrđeno da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu i u kojem je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad dok je prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici plaću i o troškovima postupaka i u tom ukidnom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku na način da se tužbeni zahtjev odbije ili podredno vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Sporno je, je li zakonit izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici odlukom od 14. siječnja 2000. godine.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Iako reviziju izjavljuje i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik u reviziji ne navodi u čemu bi se ogledala bitna povreda odredaba parničnog postupka, pa se taj revizijski razlog ne može ispitati.

Revizijski sud po službenoj dužnosti pazi samo na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 - dalje: ZPP).

Pazeći pak, po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a ovaj revizijski sud nije našao da je ta povreda učinjena.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik tužiteljici odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu otkazao ugovor o radu navodeći kao razlog tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja bi se ogledala u tome što je dopustila da nekim namirnicama istekne rok upotrebe i baš 26 komada mahuna pakovanja 850 g, meso u količini od 11,80 kg uglavnom svinjetine te što 25 artikala uglavnom mesa (govedina) stoji u hladnjači više od godinu i pol i ne može se upotrijebiti iako su se namirnice mogle iskoristiti dok su svježe odnosno bile za upotrebu, te što je takvim neodgovornim odnosom prema radu uzrokovala znatnu materijalnu štetu, kao i što je povjerene poslove neodgovorno obavljala zbog čega je više puta usmeno a jednom i pismeno upozorena,

- da je uzrok neupotrebljivosti mesa dugo stajanje u hladnjači i loše pakovanje zbog čega je neupotrebljivo 11,80 kg uglavnom svinjetine a nije za ljudsku upotrebu 38,65 kg zamrznutog goveđeg mesa s kostima i 25,25 kg svinjskog mesa jer je u hladnjači bilo duže od 18 mjeseci te izgubilo boju, miris i okus,

- da tužiteljica nije odgovorna što se nisu upotrijebile mahune jer ona nije utjecala na sastavljanje jelovnika,

- da tužiteljica nije mogla utjecati na nabavu mesa osim mljevenog mesa,

- da je tužiteljica na poslovima kuharice – spremačice radila prema ugovoru o radu od 28. siječnja 1999. godine,

- da je iz siječnja u veljaču 1999. godine preneseno 214,60 kg i 108 kg junetine koja se nalazila u hladnjači,

- da su tijekom 1999. godine još zaklane dvije svinje i kupljena jedna krava od koje je bilo mesa 220 kg a od svinja 220 kg.

- da je utrošeno mesa u 1999. godini 415,20 kg,

- da nije nadziran rad tužiteljice,

- da se radi o materijalnoj šteti od oko 800,00 kn.

Valjalo je stoga prihvatiti ocjenu nižestupanjskih sudova da povrede obveza iz radnog odnosa koje je učinila tužiteljica nisu tako teške povrede da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 107. st. 1. Zakona o radu “Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 – dalje: ZR).

Naime, utvrđeno je da nema odgovornosti tužiteljice zbog toga što je istekao rok trajanja 26 komada pakovanja mahuna. Za meso koje nije za upotrebu utvrđeno je pak da je bilo propusta na strani tužiteljice oko čuvanja i trošenja mesa, ali da je bilo i objektivnih razloga koji su mogli utjecati na neodgovarajuće trošenje mesa.

Tako je objektivno nabavljeno više mesa nego što je bilo potrebno, a tužiteljica nije utjecala na nabavku mesa osim što je nabavljala mljeveno meso te se tako moglo dogoditi da se troši više novo nabavljenog mesa, a duže ostaje u zamrzivaču ono meso od ranije.

Budući da prilikom veterinarske inspekcije koja je bila početkom siječnja 2000. godine utvrđeno da je 38,65 kg uglavnom govedine s kostima i 25,25 kg svinjetnine neupotrebljivo za ljudsku ishranu jer je u zamrzivaču preko 18 mjeseci proizlazi da je to meso bilo u zamrzivaču već duži period (najmanje sedam mjeseci) prije nego je tužiteljica 28. siječnja 1999. godine bila zadužena s tim mesom. Kod takvog stanja stvari svakako da je od nadležnih kod tuženika bilo za očekivati da o tome vode računa prilikom nabave svježeg mesa u 1999. godini kako bi se potrošilo prvo to meso koje je bilo u hladnjači a što je očito propušteno učiniti, a i trebalo je tužiteljicu upozoriti na potrebu trošenja ranije nabavljenog mesa koje se nalazi u zamrzivaču.

Postoji i objektivni rizik nezadovoljstva radnika kvalitetom pripremljenih obroka kada se oni pripremaju od starog mesa koje je u zamrzivaču već mjesecima, pa i s te strane gledano kod činjenice da ima svježeg mesa više nego dovoljno, teško je reći da je sama tužiteljica trebala na svoju odgovornost tako postupati tj. trošiti staro već mjesecima zamrznuto meso, bez da nema i izričitu podršku uprave tuženika da tako postupi.

Navodi revizije inače se svode na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja.

Revizijom se pak ne može pobijati utvrđeno činjenično stanje jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).

Na temelju pak utvrđenog činjeničnog stanja pravilni su zaključci nižestupanjskih sudova u svezi težine povrede radnih obaveza te slijedom toga i da nisu ispunjeni zakonski razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Radi naprijed navedenog, temeljem čl. 393. ZPP-a koji se primjenjuje temeljem čl. 284. st. 5. ZID ZPP/03 odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. prosinca 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.