I Kž-291/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-291/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Ane Garačić, Milana Gudelja i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. Đ., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. rujna 1999. godine broj K-61/98, u sjednici održanoj 9. lipnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. B.Đ. za kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH zbog kojeg je proglašen krivim presudom suda prvog stupnja temeljem čl. 34. st. 1. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.

Odbija se kao neosnovana žalba opt. B.Đ., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. B.Đ. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH opisanog u izreci te presude i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Temeljem čl. 60. OKZRH optuženom je izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženom izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženi se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači u pravnoj oznaci i optuženi proglasi krivim za kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti te mu se izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, predložio je, da se žalba državnog odvjetnika uvaži dok da se žalba optuženog odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok žalba optuženog nije osnovana.

Navodima svoje žalbe optuženik ne dovodi u sumnju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, a o tom utvrđenju činjeničnog stanja nisu niti izostala utvrđenja nekih odlučnih činjenica koje bi se trebale utvrditi radi pravilne primjene zakona.

Optuženi smatra da iz kontinuiteta njegovih radnji kritične zgode se nikako ne može izvesti zaključak o namjeri optuženika da liši života oštećenu. Niti jedan dokaz izveden u postupku ne ukazuju na to da bi optuženi stvorio odluku da liši života svoju suprugu. Dogodilo se to u trenucima zabave, plesa i dobrog rasploženja u kojem je sudjelovala jednako i pok. oštećena kao i optuženi. Svi izvedeni dokazi, tvrdi optuženik, ukazuju da je optuženi izražavajući euforiju nekontroliranim pucanjem iz pištolja doveo do neželjenih posljedica. Slijed događaja je takav da upućuje na to da se radilo o nehatnom prouzrokovanju smrti.

Protivno navodima žalbe sud prvog stupnja pravilno prije svega ne prihvaća navode optuženog vezane za pištolj - oružje kojim je djelo počinjeno. Doista je obrana optuženog da je želio policiji vratiti nabijen pištolj neuvjerljiva. Nadalje ukazuje sud da je optuženi u vrijeme događaja bio u pijanom stanju (1,74 gr/kg alkohla) što je uvjetovalo smanjene sposobnosti optuženog da shvati svoje postupke i da njima upravlja do nivoa smanjene ubrojivosti ali ne i bitno smanjene (nalaz vještaka psihijatra).

Obzirom na tu smanjenu ubrojivost, s pravom sud utvrđuje da se obrana optuženog, da je zbog utjecaja alkohola nije znao uopće gdje se nalazi, te da je misleći da je na svadbi, odlučio da puca, ne može prihvatiti. Naime, smanjena ubrojivost je posve na području ubrojivosti, radi se samo o tome da je optuženi trebao uložiti veći napor da pravilno usmjeri svoje ponašanje.

Opis čina pucanja iz pištolja, kako ga prikazuje optuženik, osnovano sud nalazi da je u suprotnosti sa nalazom vještaka sudske medicine i vještaka za balistiku.

Oštećena je zadobila jednu prostrijelnu i jednu ustrijelnu ozljedu trupa, a u času ozljeđivanja bila je prednjim dijelom tijela okrenuta ustima cijevi oružja iz kojeg je pucano (liječnik sudske medicine). Prvi projektil pogodio je oštećenu kada je bila udaljena od usta cijevi tek 20 cm, a drugi sa udaljenosti sa od oko 80 cm a optuženi i oštećena bili su u stojećem stavu. Vještaci su doista, kako to pravilno utvrđuje sud, svojim nalazima isključili da je do povređivanja došlo na način kako ga opisuje optuženik (sjedeći položaj, između oštećene i njega nalazi se stol).

Obzirom na strijelne kanale, te utvrđene pozicije optuženog i oštećenog, optuženi posve sigurno nije pucao tako da je prilikom ispaljenja hitaca dizao ruku u vis, već je dva hica ispalio u oštećenu iz neposredne blizine i to u prednji dio tijela. Pravilno sud pri tome utvrđuje da je pucao u nju sa ciljem da je usmrti.

Točno je da motiv djela je ostao nerazjašnjen, ali kod namjernih ubojstava motiv može biti različit i u pravilu kao i u konkretnom slučaju nije sastavni dio zakonskog opisa djela već bi on bio samo važna okolnost pri odmjeravanju kazne.

Sud je pri utvrđenju ubrojivosti optuženog cijenio nalaz vještaka psihijatra, koji je prilikom davanja svoga mišljenja imao u vidu činjenicu da je optuženi prema obrani popio veću količinu alkohola nakon apstinencije, pa je to imalo značaja u mišljenju vještaka glede ubrojivosti optuženika u vrijeme izvršenja djela.

Prema tome, optuženi nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. ZKP ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženog.

Državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog odluke suda o kazni dok žalba optuženog nije osnovana.

Prilikom odmjeravanja kazne sud prvog stupnja cijenio je optuženom kao olakotno, da se radi o osobi zrele životne dobi, do sada neosuđivanoj, on je zaposlen i imade jedno maloljetno dijete, dok mu je kao otegotne uzeo u obzir činjenicu da oštećenica ničim nije doprinijela da do počinjenja ovog kaznenog djela dođe.

Optuženi smatra da je kazna prestrogo odmjerena jer sud prvog stupnja nije dovoljno cijenio olakotne okolnosti koje su se stekle na strani okrivljenog, a to je, prije svega činjenica da se nalazi u alkoholiziranom stanju, nekontroliranom i euforičnom raspoloženju, te da članovi obitelji nisu iskazili zainteresiranost za njegovo kazneno gonjenje, niti su postavili imovinsko-pravni zahtjev. Okolnost da oštečena ničim nije doprinijela kaznenom djelu ne se može cijeniti kao otegotna okolnost. U pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi navodi da je optuženom izrečena preblaga kazna jer doista utvrđene olakotne okolnosti, nisu takve prirode, da bi obzirom na težinu počinjenog kaznenog djela ubojstva, mogle opravdati izricanje ovako blage kazne u trajanju od sedam godina. Zaposlenost optuženog nema značaja za odmjeravanja kazne a kako se već cijeni kao olakotna okolnost onda treba cijeniti da je i oštećena bila zaposlena i kao takva prodavala robu na tržnicama, te da je bila majka petero djece, koju je u velikoj mjeri ona uzdržavala. Osnovano državni odvjetnik smatra da sud nije dovoljno cijenio jakost ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra, pa ovaj sud drugog stupnja smatra da kazna zatvora u trajanju od devet godina u konkretnom slučaju primjerena društvenoj opasnosti djela i ličnosti optuženog i da će ta kazna ostvariti svrhu kažnjavanja.

Zbog svega navedenog trebalo je temeljem čl. 387. i čl. 390. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. lipnja 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Neva Šibl, v.r.