Rev-977/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 977/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice R. V. te II-tužitelja mljt. G. V. i III-tužitelja mljt. M. V., zastupanih po majci i zakonskoj zastupnici R. V., svi iz D., koje zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u V., protiv I-tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Građansko-upravni odjel, i II-tuženika Grada Osijeka, zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-142/06 od 26. travnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1817/04 od 22. studenoga 2005., u sjednici održanoj 14. siječnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se odbija revizija tužitelja kao neosnovana u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev protiv II-tuženika Grada Osijeka te u dijelu u kojem je tužiteljima naloženo naknaditi II-tuženiku troškove parničnog postupka.

r i j e š i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-142/06 od 26. travnja 2007. i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1817/04 od 22. studenoga 2005. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev protiv I-tuženice Republike Hrvatske te u dijelu u kojem je tužiteljima naloženoj naknaditi I- tuženici troškove parničnog postupka i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I/ ODBIJA SE tužba i tužbeni zahtjev tužitelja koji glase:

„Nalaže se I-tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske i Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske Zagreb i II-tuženiku GRADU OSIJEKU da solidarno plate na ime pretrpljene materijalne i nematerijalne štete I-tužiteljici R. V. iz D., …, i to na ime troškova sahrane iznos od 2.500,00 kn, troškova žalobne odjeće iznos od 1.500,00 kn, troškova vjerskog obreda iznos od 700,00 kn, karmina iznos od 5.000,00 kn, troškova podizanja nadgrobnog spomenika iznos od 20.000,00 kn i duševnih boli zbog smrti bliskog srodnika iznos od 220.000,00 kn, te II-tužitelju mlt. G. V. i III-tužitelju mlt. M. V., oba iz D., …, svakom po iznos od 1.500,00 kn i na ime duševnih boli zbog smrti bliskog srodnika oca svakom po 220.000,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana presuđenja pa do isplate, kao i da tužiteljima naknade parnični trošak sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II/ Nalaže se tužiteljima da I-tuženiku na ime parničnog troška isplate iznos od 62.150,00 kn i II-tuženiku iznos od 60.909,60 kn, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora su zahtjevi tužitelja za naknadu štete zbog smrti njihova supruga i oca S. V., koji je smrtno stradao uslijed eksplozije mine.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je sada pok. S. V. smrtno stradao 15. listopada 2000. u kanalu kod naselja S., u neposrednoj blizini pogona poduzeća „O.“ d.d. O. kad je nagazio na protupješačku minu („PROM 1“). Nadalje, utvrđeno je da prilikom radova razminiravanja tijekom prosinca 2002. na tom području nisu pronađena minsko-eksplozivna sredstva, već da se minski sumnjivo polje nalazi na udaljenosti većoj od 1000 m od mjesta predmetnog stradavanja, zbog čega navedeno područje nije bilo podvrgnuto obilježavanju. Također, utvrđeno je da je tijekom Domovinskog rata mjesto S. sa širim okružjem bilo okupirano, a da je Hrvatska vojska je na tom području bila do pada S., tj. do rujna 1991. i da tada nije imala takvu vrstu protupješačkih mina (naprotiv, takve je mine imala JNA ili srpska vojska). Konačno, nije sporno da je vlasnik zemljišta na kojem je došlo do štetnog događaja Grad Osijek.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da ne postoji odgovornost oboje tuženika za predmetnu štetu u smislu odredaba čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO). To, u bitnome, obrazlažu time da I-tuženica Republika Hrvatska nije imatelj opasne stvari (protupješačke mine) i da stoga ne odgovara za štetu u smislu čl. 174. st. 1. ZOO, a u odnosu na II-tuženika Grad Osijek time da isti samom činjenicom što je vlasnik zemljišta ne odgovara za štetu tužiteljima jer za minu nije znao niti je mogao znati.

Izloženo stajalište nižestupanjskih sudova u odnosu na I-tuženicu Republiku Hrvatsku je pogrešno.

Naime, prema odredbi čl. 69. Ustava Republike Hrvatske svatko ima pravo na zdrav život, a država osigurava pravo građana na zdrav okoliš, te je dužna u okviru svojih ovlasti osobitu skrb posvetiti zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Ta odredba upućuje na to da je država dužna voditi brigu o tome da okoliš bude bezopasan i zdrav za ljude.

Ljudski okoliš može biti zagađen i raznim eksplozivnim napravama zaostalim nakon rata, pa je država - tuženica Republika Hrvatska ta koja je u jednom razumnom roku trebala osigurati da se sva područja za koja je utvrđeno da su minirana, odnosno za koja se sumnja da su minirana, obilježe kako građani ne bi zalazili u ta područja i izlagali se opasnosti.

To su joj nalagale i zakonske odredbe Zakona o razminiranju (NN 19/96, 86/98 i 64/00), jer prema odredbi čl. 2. citiranog zakona poslovi razminiranja su poslovi od značaja za sigurnost Republike Hrvatske te zaštitu okoliša i zdravlja ljudi, a razminiranje se provodi putem Plana razminiranja kojeg donosi Vlada Republike Hrvatske (čl. 3. citiranog Zakona), a sredstva za provođenje plana se osiguravaju u državnom proračunu (čl. 4.). Okolnost što država poslove razminiranja ustupa pravnim osobama nije od značenja za odgovornost države za propuste u svezi zaštite okoliša, jer je država dužna obavljati inspekcijski nadzor nad radom pravnih osoba kojima je povjereno razminiranje (čl. 19. do 22. Zakona o razminiranju).

U konkretnom slučaju I-tuženica to nije učinila (iz dosad utvrđenih činjenica proizlazi da je pok. S. V. nastradao na području koje nije bilo obilježeno znacima opasnosti od mina), pa je stoga riječ o njezinom propustu u zaštiti okoliša i zdravlja ljudi. Stoga I-tuženica Republika Hrvatska odgovara u smislu čl. 154. ZOO za nastalu štetu.

Zbog rečenog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili tijekom postupka istaknute prigovore I-tuženice (ratna šteta, isključiva krivnja pok. prednika tužitelja), niti su se bavili osnovanošću i visinom svakog pojedinog zahtjeva za naknadu nematerijalne i materijalne štete, a upravo o tim okolnostima ovisi donošenje pravilne i zakonite odluke u odnosu na I-tuženicu Republiku Hrvatsku.

Valjalo je stoga primjenom odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP) prihvatiti reviziju tužitelja, te ukinuti obje nižestupanjske presude u odnosu na I-tuženicu Republiku Hrvatsku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Neosnovano revidenti pobijaju odluku nižestupanjskih sudova u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev protiv II-tuženika Grada Osijeka.

Suprotno revizijskim navodima obje nižestupanjske presude u tom dijelu sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu u suprotnosti sa stanjem spisa i izvedenim dokazima. Stoga nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

U okviru tog revizijskog razloga revidenti ustvari osporavaju pravilnost činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova. Međutim, u smislu odredbe čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušteni revizijski razlog, pa stoga navodi revidenata u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da sama činjenica što je II-tuženik Grad Osijek vlasnik zemljišta na kojem je oštećenik stradao ne dovodi do njegove odštetne odgovornosti u smislu čl. 173. i 174. ZOO. Pored toga, valja imati na umu da II-tuženik prema utvrđenju sudova nije znao niti je mogao znati za postavljenu minsko-eksplozivnu napravu na njegovu zemljištu, a niti su tužitelji tijekom dosadašnjeg postupka ukazivali na nevršenje (propuštanje) neke radnje od strane II-tuženika koju je on kao vlasnik zemljišta bio dužan poduzeti u okviru uobičajenih vlasničkih prava i obveza. Prema tome, ne postoji pravna osnova po kojoj bi II-tuženik Grad Osijek bio odgovoran za nastanak štete, pa stoga suprotni revizijski navodi nisu osnovani.

Nije, dakle, ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Također, odluka o obvezi naknade parničnog troška II-tuženiku sasvim je jasna i može se ispitati, a temelji se na pravilnoj primjeni odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

Stoga je reviziju tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. siječnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.