Rev-2291/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2291/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložnića, Damira Mratovića, Davorke Lukanović-Ivanišević i Stanka Jesenkovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P.

V. iz K., koju zastupa R. D.D., odvjetnica u K., protiv tuženika Ž. R. iz K., koga zastupa A. K., odvjetnik u O., radi nadoknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 14. lipnja 2000. godine broj Gž-389/00 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ozlju od 10. studenog 1999. godine broj P- 85/99, u sjednici održanoj dana 25. rujna 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Ž. R. platež tužiteljici P. V. na ime nadoknade štete,

- u protuvrijednosti od 3.850,00 DEM (slovima: tritisućeosamstopedeset njemačkih maraka) u kunama prema srednjem tečaju NBH, na dan 31.12.1991. godine sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.12.1991. godine pa do isplate po stopi utvrđenoj prema čl. 277. Zakona o obveznim odnosima,

- u protuvrijednosti od 4.200,00 DEM (slovima: četiritisućedvijesto njemačkih maraka) u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan 31.12.1992. godine sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.12.1992. godine pa do dana isplate po stopi utvrđenoj prema čl. 277. Zakona o obveznim odnosima,

- u protuvrijednosti od 4.200,00 DEM (slovima: četiritisućedvijesto njemačkih maraka) u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan 31.12.1993. godine sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.12.1993. godine pa do dana isplate po stopi utvrđenoj prema čl. 277. Zakona o obveznim odnosima,

- u protuvrijednosti od 4.200,00 DEM (slovima: četiritisućedvijesto njemačkih maraka) u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan 31.12.1994. godine sa zakonskom zateznom kamatom utvrđenom prema čl. 277. Zakona o obveznim odnosima za razdoblje od 31.3.1994. godine, a od 1.4.1994. godine do 30.6.1994. godine u visini 30% godišnje, a od 1.7. do 31.12.1994. godine u visini 22% godišnje pa do dana isplate,

- u protuvrijednosti od 4.200,00 DEM (slovima: četiritisućedvijesto njemačkih maraka) u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan 31.12.1995. godine sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 22% godišnje tekućom od 31.12.1995. godine pa do dana isplate,

- u protuvrijednosti od 3.500,00 DEM (slovima: tritisućepetsto njemačkih maraka) u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan 31.10.1996. godine sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 22% godišnje za razdoblje do 7.5.1996. godine, a od 8.5.1996. godine do 10.9.1996. godine u visini od 24% godišnje, a od 11.9.1996. godine pa do 31.10.1996. godine u visini od 18% godišnje pa do dana isplate, kao i platež parničnih troškova u iznosu od 3.938,07 kn, sve u roku od 15 dana.

II. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija."

Odlučujući o žalbama obiju stranaka sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja tako da je odbio tužiteljicu s tužbenim zahtjevom za nadoknadu štete, s tim da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači tako da se prihvati njen tužbeni zahtjev, odnosno da se obje nižestupanjske presudu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Pobijana presuda nije nerazumljiva i u njoj nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koju revidentica, prema sadržaju svoje revizije, posebno ističe.

Revidentica ističe da je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, budući je sudio potpuno drugačije u rješenju od 5. svibnja 1999. godine broj Gž-176/99.

Ove tvrdnje nisu točne, no kad bi drugostupanjski sud i sudio u pobijanoj presudi suprotno uputi iz svog ukidnog rješenja broj Gž-176/99 ne bi učinio binu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 377. st. 1. ZPP, koja se opisno ističe u reviziji, jer prema odredbi čl. 300. st. 4. ZPP sud u daljnjem tijeku parnice nije vezan za svoje prijašnje rješenje o ukidanju ranije prvostupanjske presude.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica temeljem kupoprodajnog ugovora od 28. lipnja 1988. godine, s aneksom tom ugovoru od 25. svibnja 1989. godine kupila od DO G. Č. u objektu autobusno stajalište u O. poslovni prostor površine 32,50 m[2] sa namjenom K. č. i da je tužiteljica stupila u posjed tog poslovnog prostora 9. studenog 1990. godine;

- da je tuženik nasilno ušao u taj poslovni prostor u siječnju 1991. godine i zamijenio bravu, te ga držao do 19. studenog 1996. godine, kada ga je predao tužiteljici povodom opomene njene punomoćnice;

- da je tužiteljica namjeravala pored kemijske čistionice koju je imala u K. otvoriti jednu i u O.;

- da je dana 27. studenog 1991. godine čistionica u K., odnosno kuća u kojoj se čistionica nalazila bila uništena aktiviranjem podmetnute eksplozivne naprave od strane NN osobe, odnosno više njih;

- da je tužiteljica vodila protiv tuženika parnicu zbog smetanja posjeda kojom je u cijelosti uspjela temeljem rješenja prvostupanjskog suda od 26. lipnja 1991. godine koje je postalo pravomoćno 29. studenog 1991. godine;

- da sama tužiteljica na ročištu glavne rasprave od 10. studenog 1999. godine izjavljuje da nakon što joj je od tuženika predan poslovni prostor 19. studenog 1996. godine, taj poslovni prostor stoji prazan, jer u njemu nastoji ostvariti obrt nakon dobivanja kredita za obnovu;

- da istu tvrdnju tužiteljica ponavlja i u svom vlastoručnom podnesku (list 53) u kojem, pored ostalog, navodi: Lokal u O., namijenjen kemijskoj čistionici, ja ne mogu iznajmiti nikome, jer čeka kredit. Kada bude odobren kredit, banka će uplatiti opremu u Italiji i ja ću je odmah dopremiti u O.. Zato lokal mora biti slobodan. Kada bi ga ja nekome iznajmila ne bi imala kuda dopremiti opremu iz Italije. Još gore bi bilo kada bi ti ljudi preko noći morali naputiti moj lokal."

Sud drugog stupnja pravilno je zaključio da tužiteljica nije dokazala da je u vrijeme kad je tuženik držao njen poslovni prostor pretrpjela kakvu štetu, jer ga nije koristila za svoje potrebe niti ga je dala u zakup najmanje tri godine od kada ga je držala u posjedu. Osim toga, tužiteljica je uspjela protiv tuženika u parnici zbog smetanja posjeda "čistionice" u O. i odluka o tome je postala pravomoćna 29. studenog 1991. godine pa je tužiteljica nakon toga u ovršnom postupku mogla tražiti predaju u posjed. Vlasnička tužba nije tome bila nikakva zapreka, jer je tužitelj ovu tužbu podnio tek 1. veljače 1995. godine, te je njegov tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, dok je pravomoćno prihvaćen protutužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je upravo ona vlasnica poslovnog prostora o kojem je ovdje riječ.

Konačno, prvobitna namjera tužiteljice je bila da pored kemijske čistionice u K. otvori i kemijsku čistionicu u O.. Tek nakon toga je počela isticati da je strojeve čistionice namjeravala preseliti iz K. u O., u čemu da je spriječena ulaskom tuženika u lokal.

Prema tome, drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za nadoknadu štete.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 25. rujna 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.