Revr-1318/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1318/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz B., zastupanog po punomoćnici I. D., dipl. iur., pravna zastupnica Ureda SSSH Sisačko-moslavačke županije, protiv tuženika H. d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik A. Š. M., odvjetnik iz Odvjetničkog ureda R. & Š. M. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-866/10 od 29. travnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-1822/09 od 1. prosinca 2009., u sjednici održanoj19. ožujka 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos 148.403,10 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 1. prosinca 2003. do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda i odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda, reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik či nižestupanjske presude ili da ih ukine i predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preina

predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

Revizija tuženika je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 12/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ovoga Zakona.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Glede revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revident, osim navoda u uvodu revizije kojim se poziva na taj revizijski razlog, ne navodi određeno u čemu bi se sastojala ta povreda, pa u odnosu taj revizijski razlog ovaj sud nije ispitivao nižestupanjske presude.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike otpremnine koja mu pripada po Kolektivnom ugovoru tuženika u iznosu 148.403,10 kn.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tuženik 28. veljače 2003. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog organizacijskih razloga, time da mu ugovor o radu prestaje 31. kolovoza 2003.,

- da su sporazumom o načinu isplate otpremnine od 9. srpnja 2003.,

- da je odlukom tuženika o isplati naknade u vidu otpremnine od 9. srpnja 2003. tužitelju određena isplata otpremnine za 38 godine rada u neto iznosu 70.000,00 kn, te da je taj iznos tužitelju isplaćen,

- da je u vrijeme donošenja odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju te sklapanja sporazuma stranaka o isplati otpremnine bio na snazi Kolektivni ugovor od 12. veljače 2003. (dalje: KU/03) kojim je reguliran način isplate otpremnine u slučaju otkaza ugovora o radu bez krivnje radnika odnosno poslovno uvjetovanim otkazom, a prema kojem tužitelju pripada pravo na povoljniju otpremninu.

Iz tih utvrđenja pravilno su sudovi zaključili da tužitelju pripada pravo na isplatu otpremnine u skladu s odredbama KU/03, kao povoljnijem pravu.

Naime, pravo na otpremninu ima u smislu odredbe čl. 118. st. 1. sada čl. 125. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR) radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu, pa prije otkaza ugovora o radu to pravo na otpremninu nema. Tražbina po osnovi otpremnine ne može ni dospjeti prije nego je otkazan ugovor o radu. Pitanje kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine radniku treba prosuđivati po općim pravilima obveznog prava, tj. prema odredbi čl. 314. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), koji se u ovom slučaju primjenjuje, a to znači da radnik nakon što mu je otkazan ugovor o radu može zahtijevati odmah ispunjenje obveze od strane poslodavca, odnosno istekom roka ako je određen.

Dospjelost sama po sebi nije odlučna za pitanje valjanosti odricanja radnika od prava na otpremninu. Moguće je i odricanje od tražbine koja još nije dospjela, ako ona postoji. Nije međutim moguće odricanje od prava kojeg još nema (koje nije nastalo). Određena osoba može se odreći nečega što ima (što joj pripada), a ne nečega što nema (što joj ne pripada). Budući je nastanak prava na otpremninu u smislu čl. 125. ZR vezano uz otkaz ugovor o radu, ono ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti za naplatu tražbina koja još nije ni nastala), pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu jer tog prava još nema, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka.

Odricanje od prava na otpremninu treba, međutim, razlikovati od ugovaranja visine otpremnine. Sporazum poslodavca i radnika o visini otpremnine predstavlja sporazum kojim se uređuje jedno od pitanja iz radnog odnosa, a koje može biti uređeno samim ugovorom o radu ili posebnim sporazumom (kao u ovom slučaju). Radnik i poslodavac mogu ugovoriti otpremninu s tim da ugovoreni iznos otpremnine ne smije biti manji od onog propisanog odredbom čl. 125. st. 2. ZR.

Ugovaranje otpremnine nije odricanje od prava na otpremninu, pa ni od dijela otpremnine, ali prema odredbi čl. 7.a ZR, ako je neko pravo iz radnog odnosa uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako zakonom nije drukčije određeno. Budući je u konkretnom slučaju pravo na otpremninu uređeno Kolektivnim ugovorom tuženika (čl. 126.) povoljnije za tužitelja u odnosu na sporazum između njega i tuženika, pravilno je drugostupanjski sud dosudio tužitelju i razliku otpremnine koju mu tuženik još nije isplatio, a na koju ima pravo temeljem Kolektivnog ugovora.

Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelju pripada pravo na otpremninu jedne prosječne bruto plaće isplaćene po radniku tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu – 12. rujna 2003. (a ne tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu), budući da radniku ugovor o radu nije prestao sve dok traje otkazni rok, tako da se uzimaju u obzir plaće isplaćene radniku za vrijeme trajanja otkaznog roka prilikom obračuna te otpremnine.

Slijedom navedenog, u ovom konkretnom slučaju, na temelju naprijed navedenih utvrđenja, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva određenog na iznos 148.403,10 kn, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 7.a i čl. 125. ZR u vezi čl. 126. KU/03).

Na temelju čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. ožujka 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.