Rev-473/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-473/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Z. iz Z., kojeg zastupa I. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. I. d.o.o. Z., zastupanog po Z. H., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 15. travnja 1997. godine, broj: V Gž-1868/97-3 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 1995. godine, broj: Pn-2049/95, u sjednici održanoj dana 7. veljače 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se djelomično prihvaća, djelomično se preinačuju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 15. travnja 1997. godine, broj: V Gž-1868/97- 3 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 1995. godine, broj: Pn-2049/95 tako da se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva iznad iznosa od 200.000,00 kn (za 160.000,00 kn) s pripadajućim zateznim zakonskim kamatama, te se odlučuje o troškovima cijelog postupka tako da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 17.136,00 kn.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

“I. Tuženik G. d.o.o. Z., dužan je tužitelju B.Z. isplatiti svotu od 360.000,00 kn sa zateznim kamatama iz čl. 277. st. 1. ZOO i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, koje teku od 26. 6. 1995. godine do isplate, te mu naknaditi troškove parnice u svoti od 30.600,00 kn, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da u prvom slijedećem broju tjednika G. objavi integralni tekst presude, bez izmijena, skraćivanja i bez komentara pod prijetnjom ovrhe.”

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude budu preinačene i tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva od tuženika kao nakladnika tjednih novina G. naknadu nematerijalne štete prouzročene mu u tom javnom glasilu objavljenim informacijama kojima se vrijeđa njegovo dostojanstvo, čast i ugled.

Raspravljajući i ocijenjujući pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su utvrdili postojanje tuženikove odštetne odgovornosti koja se temelji na odredbama Zakona o javnom priopćavanju – ZJP (“Narodne novine”, broj: 83/96) koji se u ovom slučaju primjenjuje obzirom na odredbu iz čl. 47. kojom je određeno da se odredbe istog zakona o odgovornosti nakladnika za štetu primijenjuju i na slučajeve u kojima do dana stupanja na snagu toga zakona nije donesena pravomoćna presuda, a pobijana drugostupanjska presuda donesena je u vrijeme važenja toga zakona.

Sukladno odredbi iz čl. 22. st. 4. rečenog zakona nematerijalna šteta naknađuje se ispravljanjem netočne informacije, objavljivanjem ispravka informacije i isprikom, te isplatom pravične novčane naknade za pretrpljene bolove i strah, ako jakost i trajanje bolova i straha to opravdavaju, sukladno općim propisima obveznoga prava, s tim da se može osloboditi odgovornosti pod uvjetima propisanim iz čl. 23. istog zakona.

Na temelju sadržaja u obrazloženju prvostupanjske presude citiranih navoda iznesenih u tekstovima objavljenim u brojevima tjednika G. od 1. 1. 1995. godine, 13. 1. 1995. godine, i 24. 2. 1995. godine, sudovi su osnovano zaključili da je objavljenim informacijama grubo i teško povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled tužitelja, jer je tužitelj, koji je u vrijeme objavljivanja informacija bio predsjednik Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prikazan kao nemoralna osoba, nedostojna za obnašanje sudačke dužnosti.

To proizlazi ne samo obzirom na sam sadržaj tekstova, već i obzirom na uredničku obradu, istaknute naslove i objavljivanje fotografija tužitelja.

Tako je u G. od 6. siječnja 1995. godine na naslovnoj stranici objavljena fotografija tužitelja, a u tekstu istaknutom krupnim slogom je navedeno: “tadašnji predsjednik Krivičnog odjela Vrhovnog suda kao sudac Okružnog suda u Zagrebu sudio je u brojnim političkim procesima. Bio je član Sudbenog vijeća koje je D.P. osudilo na četiri godine robije, a

jednakom je pedantnošću u zatvor slao i brojne anonimne Hrvate, navodne suradnike ustaške emigracije.”

Takovi uvredljivi klevetnički navodi ponovljeni su i u G. od 24. veljače 1995. godine.

Posebno grub klevetnički napad na moralni integritet tužitelja kao osobe i suca predstavlja tekst objavljen u G. od 13. siječnja 1995. godine, jer se u tom tekstu kroz riječi S.S. iznosi tvrdnja o tužiteljevoj umiješanosti u otuđenje njezinih nekretnina u vrijeme dok se ista nalazila u pritvoru određenom u kaznenom predmetu u kojem je tužitelj bio predsjednik vijeća. Tvrdnjom istaknutom u tom tekstu da je tužitelj natjerao S.S. da potpiše punomoć za prodaju svog gradilišta tužitelja se prikazuje ne samo kao nemoralnu osobu, već i kao osobu suca sklonog kriminalnim činima i time izaziva kod čitatelja osjećaj prezira i moralne osude.

Osporavajući postojanje svoje odštetne odgovornosti tuženik u reviziji ponavlja prigovore koje je isticao u postupku pred prvostupanjskim sudom, pozivajući se na razloge za oslobođenje od odgovornosti iz čl. 23. st. 1. toč. 2., 3. i 6. ZJP, jer da tekst objavljen u obliku intervjua predstavlja autorizirani intervju, da informacija koja se tiče tužiteljevog sudjelovanja u “brojnim političkim procesima”, obzirom da su navedena tri takva postupka i da je to “više nego dovoljno za određenje da je netko sudjelovao u suđenju u brojnim takvim procesima”, istinito, te da se sporne informacije odnose na vrijednosne sudove autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i da su date u dobroj vjeri.

Ekskulpirajući prigovor iz čl. 23. st. 1. toč. 2. ZJP ostvaren je ako je informacija kojom je šteta učinjena autorizirani intervju.

Prema odredbi iz čl. 2. st. 8. ZJP autorizacija je odobrenje za objavljivanje dano u pisanom obliku ili u usmenom obliku ako postoji tonski zapis o autorizaciji.

U postupku je utvrđeno da sporni intervju nije tonski sniman, da S.S. nije niti vidjela ono što je novinar zapisivao prilikom razgovora s njom, te da od nje autorizacija nije niti tražena. Dakle, utvrđeno je da navedene zakonom propisane pretpostavke autorizacije nisu ostvarene.

Međutim, tuženikova odštetna odgovornost postojala bi i u slučaju da se radi o autoriziranom intervju obzirom na odredbu iz čl. 23. st. 3. ZJP kojom je određena da u slučaju ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika javnog glasila, ako nisu postupali u dobroj vjeri.

Naime, ne može postojati dobra vjera u postupanju nakladnika i glavnog urednika kada se objavljuje intervju u kojem se u odnosu na neku osobu iznose tvrdnje u čiju istinitost je bilo opravdano posumnjati i za koje se utvrdi da predstavljaju grubi klevetnički napad, a da prije objavljivanja intervjua nije vršena provjera istinitosti tih tvrdnji.

U konkretnom slučaju ne samo da nije postojala dobra vjera nakladnika i glavnog urednika, već je nedvojbeno postojanje njihove namjere grubo povrijediti čast, dostojanstvo i ugled tužitelja, a što je nedvojbeno bila i jedina svrha objavljivanja spornog intervjua koji

predstavlja samo nastavak informacijom objavljenom u prethodnom broju G. započetog napada na čast i profesionalni ugled tužitelja.

Revizijska tvrdnja da se navodi u udarnom naslovu da je tužitelj natjerao S.S. da potpiše punomoć za prodaju svoga gradilišta temelje na istinitim činjenicama, uz proizvoljno tumačenje smisla i sadržaja informacije, u biti se iskazuje upornost u ponavljanju iznesene klevetničke i uvredljive tvrdnje da je tužitelj kao sudac prinudio stranku da nešto učini na svoju štetu.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao predsjednik vijeća u kaznenom postupku protiv S.S., u vrijeme dok se ista nalazila u pritvoru, na zahtjev njezinog branitelja istoj omogućio, a što je bio i dužan, da se u njegovoj nazočnosti izvrši ovjera njezina potpisa na punomoći kojom je ovlastila svoga supruga za realizaciju usmene pogodbe o prodaji nekretnina u suvlasništvu S. i I.S. koja je, kao i plaćanje kapare u visini 1/3 prodajne cijene, uslijedila tri mjeseca prije nego je tužitelju predmet dodijeljen u rad. Obzirom na izloženo nedvojbena je neistinitost, uvredljivost i zlonamjernost u naslovu spornog intervjua iznesena tvrdnja da je tužitelj natjerao S.S. da potpiše punomoć za prodaju svojih nekretnina.

U odnosu na sporne tekstove u kojima je iznesena tvrdnja da se tužitelj teško kompromitirao suđenjem u brojnim političkim procesima, uz navođenje dva takva predmeta, a obzirom na utvrđene činjenice da je u tim predmetima tužitelj sudio korektno i lege artis, te da je u razdoblju od 1967. do 1990. godine u Hrvatskoj provedeno više od 1.200 političkih procesa, sud je osnovano zaključio da se radi o neutemeljenim grubo diflamirajućim navodima o sudačkoj djelatnosti tužitelja.

Očito je svrha tih navoda bila prikazati tužitelja kao nečasnog suca koji je svoju sudačku karijeru stvarao u bivšem političkom sustavu sudeći u kaznenim predmetima koji

ku podobnost suca. Na to

nisu zahtijevali stručnost, objektivnost i moralnost, već politič

izravno ukazuje sadržaj teksta objavljenog u G. od 24. 2. 1995. godine u kojem se ističe tvrdnja da su tužitelj i još dva suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijeli u bivšem režimu više političkih presuda nego svi ostali hrvatski suci zajedno, uz isticanje pitanja autora zašto je prilikom imenovanja sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske u krug čestitih i stručnih sudaca ušao i tužitelj.

Obzirom na naprijed rečenu utvrđenu činjenicu da je tužitelj sudio u svega dva kaznena predmeta političke naravi, te utvrđenih činjenica da tužitelj u bivšem političkom sustavu nije bio član SK, da je imenovan za suca Vrhovnog suda sa 30 godina sudačkog staža i 53 godine života, iznesena tvrdnja autora o teškoj kompromitiranosti tužitelja ne može imati značenje informacije dane u dobroj vjeri, a ne može niti predstavljati vrijednosni sud autora čije bi objavljivanje bilo u javnom interesu.

Stoga je neosnovano pozivanje revidenta na ekskulpirajući prigovor iz čl. 23. st. 1. toč. 3. ZJP.

Slijedom navedenog proizlazi da je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je utvrđena osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.

U reviziji se neosnovano ističe da je u odnosu na utvrđenje odštetne odgovornosti ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine”, broj: 53/91 i dr.), jer da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji se tiču ekskulpirajućih prigovora, a osim toga da o tim prigovorima prvostupanjski sud nije niti mogao voditi računa jer u vrijeme donošenja prvostupanjske presude ZJP nije bio na snazi.

Prvostupanjski sud je pitanje odgovornosti za štetu raspravio uz primjenu bivšeg Zakona o javnom informiranju – ZJI (“Narodne novine”, broj: 22/92), te je utvrdio i raspravio sve činjenice koje su od značaja za ocjenu pitanja osnovanosti ekskulpirajućih prigovora koje je tuženik u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom isticao i glede tih prigovora prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude dao jasne i iscrpne razloge.

U žalbi protiv prvostupanjske presude tuženik je osporavao pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, a glede ocjene prvostupanjskog suda o nepostojanju razloga za oslobođenje od odgovornosti nije se niti izjašnjavao, pa je neistinita revizijska tvrdnja o tome da je drugostupanjski sud propustio ocijeniti odlučne žalbene navode tuženika u tom pravcu.

Budući je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice bitne za ocjenu ekskulpirajućih prigovora u skladu s Zakonom o javnom priopćavanju, ti materijalno-pravni prigovori mogli su biti ocijenjeni uz primjenu tog zakona kako u postupku pred drugostupanjskim sudom, tako i u ovom revizijskom postupku.

U odnosu na odluku sudova o visini dosuđene novčane naknade u reviziji se osnovano ističe da je naknada dosuđena u neprimjereno visokom iznosu od 360.000,00 kn. Sukladno odredbi iz čl. 22. st. 7. ZJP pri odlučivanju o visini naknade nematerijalne štete sud će voditi računa o stupnju odgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenog dobra, jakosti pretrpljene boli ili straha, cilju koji se naknadom želi postići, naknadi, odnosno broju slušatelja ili gledatelja na području koje svojim programom pokriva radijska ili televizijska postaja koja je objavila informaciju u kojem je šteta učinjena, nastojanju nakladnika da drugim sredstvima naknadi učinjenu štetu, te drugim okolnostima slučaja, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.

Imajući u vidu navedene kriterije, te uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno činjenice da su objavljenim informacijama teško povrijeđeni čast, dostojanstvo i profesionalni ugled tužitelja kao suca, da se radilo o kontinuiranom objavljivanju informacija čija je svrha bila prikazati tužitelja kao nemoralnog, nestručnog i bezobzirnog suca, da su objavljene informacije odjeknule i u inozemstvu među hrvatskim iseljenicima, a vodeći računa da se dosuđenom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom, ovaj revizijski sud nalazi da primjereni iznos novčane naknade predstavlja iznos od 200.000,00 kn.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, koja se ističe u reviziji, a budući ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, te da je djelomično ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene

materijalnog prava, pa je stoga sukladno odredbi iz čl. 395. st. 1. ZPP-a uz djelomično prihvaćanje revizije, nižestupanjske presude valjalo preinačiti i odbiti dio odštetnog zahtjeva za iznos od 160.000,00 kn.

Odluka o troškovima cijelog postupka temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu, 7. veljače 2001.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.