Revr-43/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. R. iz Z., zastupane po punomoćniku B. D., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. H. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj Gž-9740/94 od 14. studenog 1995., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-834/91 od 1. ožujka 1994., u sjednici održanoj 24. veljače 2009.,
Legislator headnote
AI generatedRevr-43/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) ovaj je revizijski sud utvrdio da u donošenju pobijane presude nisu ostvareni revizijski razlozi na koje se upućuje revizijom, kao niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Full text
Broj: Revr 43/09-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. R. iz Z., zastupane po punomoćniku B. D., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. H. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj Gž-9740/94 od 14. studenog 1995., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-834/91 od 1. ožujka 1994., u sjednici održanoj 24. veljače 2009.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od tadašnjih 23,664.000 HRD, sa kamatama tekućim od 1. ožujka 1994. do isplate, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 1,508.750 HRD, u roku od 15 dana.
Ujedno je istom odlukom odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 52,336.000 HRD, te sa zahtjevom za isplatu kamata u razdoblju od 6. ožujka 1989. do 28. veljače 1994.
Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, pa se poziva na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, a tužiteljici naložilo snositi parnični trošak tuženiku, zajedno sa troškom revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) ovaj je revizijski sud utvrdio da u donošenju pobijane presude nisu ostvareni revizijski razlozi na koje se upućuje revizijom, kao niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Suprotno reviziji, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer presuda sadrži razloge, oni su jasni, nema proturječja zbog čega se ona može ispitati.
Kada se u reviziji tuženik poziva na povredu odredbe iz čl. 7. i čl. 338. st. 4. ZPP, tada u navodima svoje revizije upire na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, no to nije dopušteni revizijski razlog, sukladno odredbi iz čl. 385. st. 3. ZPP, pa se ovaj revizijski sud ne može baviti ispitivanjem utvrđenog činjeničnog stanja.
Suprotno reviziji, i materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je sud našao tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u skladištu gotove robe, na radnim zadacima raspoređivanja robe sa vješalice na kotačima, na fiksnu vješalicu.
Utvrđeno je da je 6. ožujka 1989. tužiteljica prolaskom kroz navedeno skladište udarila glavom u željezni držač fiksne vješalice, čija se donja strana nalazi u visini očiju tužiteljice, pri čemu je zadobila teške tjelesne ozljede. Utvrđeno je da se uzduž navedenog skladišta nalaze željezne vješalice pričvršćene na zi, sa osam željeznih držača čija se donja strana nalazi u visini očiju radnika koji se tuda kreću.
Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da predmetni željezni držači fiksne vješalice, koji su postavljeni u visini očiju radnika, predstavljaju opasnu stvar.
Zato su sudovi pravilno odlučili o postojanju odgovornosti tuženika za spornu štetu.
Tuženik kao poslodavac, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 19/83 i 17/86 – dalje ZZR), za štetu uzrokovanu ozljedom na radu odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava.
Prema odredbi čl. 177. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje ZOO), koja odredba predstavlja opći propis obveznog prava o odgovornosti za štetu po načelu objektivne odgovornosti, imatelj stvari oslobađa se od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Suprotno reviziji, tuženik u postupku nije dokazao da željezni držač fiksne vješalice nije bio uzrokom štete, a niti da je na strani tužiteljice bilo propusta u obavljanju predmetnog posla raspoređivanja robe sa vješalice na kotačima, na fiksnu vješalicu.
Stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u pitanje po osnovi odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužiteljici u cijelosti.
Tužiteljica je u ovoj nezgodi na radu zadobila teške tjelesne ozljede koje su njezinu životnu i radnu sposobnost smanjile za 10%, a trpjela je i fizičke boli od jakog intenziteta do lakog, kao i duševne boli zbog pretrpljenog straha.
Slijedom toga, a imajući u vidu intenzitet i trajanje boli, posljedice kojima će tužiteljica biti izložena u svojem budućem životu i radu, te duševnoj boli zbog pretrpljenog straha, nižestupanjski je sud pravilno, primjenom odredbe iz čl. 200. ZOO, dosudio tužiteljici s naslova pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti 12.000,00 kn, s naslova pretrpljenog straha 4.000,00 kn i s naslova pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 5.000,00 kn.
Isto je tako sud pravilno dosudio tužiteljici materijalnu štetu, pozivom na odredbu iz čl. 183. st. 3. ZOO, kada je tužiteljici s naslova troškova tuđe pomoći i njege dosudio iznos od 2.664,00 kn.
Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti i tako u svemu odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 24. veljače 2009.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.