I Kž-158/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-158/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optužene podnesene protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. veljače 1997. godine, br. K-54/95, u sjednici održanoj 25. siječnja 2000. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragana Novosela,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. M. B., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. M. B. djelom zbog kojeg je tom presudom proglašena krivom, počinila kazneno djelo razbojništva u pokušaju iz čl. 218. st. 1. KZ uvezi s čl. 33. st. 1. KZ.

II. Uslijed odluke pod toč. I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženice, preinačuje se presuda suda prvog stupnja i u odluci o kazni te se opt. M. B., na temelju čl. 218. st. 1. KZ, u vezi s čl. 57. st. 2. toč. 3. izriče kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci i po čl. 67. st. 1. KZ primjenjuje uvjetna osuda tako da se izvršenje kazne zatvora odgađa za vrijeme od 3 (tri) godine pod uvjetom da u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

III. U ostalom dijelu žalba opt. M. B. odbija se kao neosnovana i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. M. B. proglašena je krivom i osuđena zbog kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz čl. 127. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH, koje je činjenično opisano u njezinoj izreci. Za to djelo izrečena joj je uvjetna osuda uz utvrđenje kazne zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ako optužena za vrijeme od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju odredbe čl. 60. st. 1., 3. i 4. OKZRH optuženoj je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja alkoholičara na slobodi, koja može trajati najdulje dvije godine te na temelju odredbe čl. 64. st. 1. OKZRH oduzimanje predmeta dječjeg pištolja za rakete i bočica spreja za koje je određeno da će se uništiti.

Na temelju odredbe čl. 90. st. 4. ZKP/93 optužena je u cijelosti oslobođena dužnosti nadoknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude optuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se oslobodi od optužbe.

Iako optuženica u uvodu žalbe navodi da presudu suda prvog stupnja pobija i zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, ona te žalbene osnove ne obrazlaže. Ne navodi niti jednu od apsolutno bitnih postupovnih povreda propisanih i taksativno nabrojenih u odredbi čl. 354. st. 1. toč. 1. do 11. ZKP, a isto tako ne iznosi u čemu bi se sastojala povreda kaznenog zakona.

Međutim, ovaj Vrhovni sud kao drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 366. st. 1. ZKP/93 po službenoj dužnosti ispitao prvostupanjsku presudu u pogledu postojanja apsolutno bitnih postupovnih povreda iz toč. 1. citiranog članka kao i u pogledu povrede kaznenog zakona iz toč. 2. istog članka, pa je ustanovio da sud prvog stupnja u prvostupanjskom postupku i u donošenju presude nije počinio navedene povrede.

Prema tome, zbog rečenih žalbenih prigovora žalba nije osnovana.

No, žaliteljica nije u pravu ni kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Protivno stajalištu žaliteljice, ispravno je utvrđenje suda prvog stupnja da su dječji pištolj i sprej bili podobni predmeti za izvršenje kaznenog djela, koje je žaliteljica upotrijebila pri pokušaju počinjenja kaznenog djela.

Za ovakav zaključak sud prvog stupnja je iznio razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja.

Naime, ocjenom iskaza svjedokinja I. H., M. N., N. V. i E. M., koje su sve potvrdile način postupanja optuženice, koji je značio njezinu prijetnju da će neposredno napasti na njihov život i tijelo, sud prvog stupnja je pravilno zaključio kada je u činjenju optuženice utvrdio postojanje bitnih obilježja kaznenog djela za koje je proglašena krivom. Tako, nedvojbeno proizlazi da je prodavačica trgovine I. u …, I. H. ozbiljno shvatila prijetnju optuženice, koja je, ušavši u trgovinu pokazala trgovkinji pištolj u torbi te zatražila ključeve trgovine i sav novac, a kada je trgovkinja u prvom trenutku odbila da to učini, optuženica je ponovila prijetnju da će upotrijebiti pištolj, ali od daljnjeg postupanja je odustala, jer je upravo tada u trgovinu ušao mladić (svjedok M. Š.) kojega je trgovkinja zadržavala u trgovini bojeći se prijetnje optuženice. U biti istovrsno postupanje optuženica je poduzela i prema trgovkinjama u drugim dućanima. U trgovini R. u … optuženica je sprejem zaprijetila trgovkinji M. N., a kada je ona telefonski htjela pozvati pomoć, optuženica joj je prišla i pištoljem naredila da spusti slušalicu, dok je u tom zbivanju druga prodavateljica N. V. uspjela izaći iz trgovine. Isto tako i u trgovini D. u … optuženica je sprejem zaprijetila trgovkinji E. M..

S obzirom da su događaji djela nastali u tri trgovine na sličan, ali, ipak, ne na potpuno jednak način, razumljivo je da su trgovkinje o događajima iskazivale na način kako se u kojoj trgovini odigrao. Zato se, po prirodi stvari, njihovi iskazi o događajima razlikuju, pa nije utemeljena žalbena tvrdnja kako su njihovi iskazi kontradiktorni i da se zapravo nije radilo o prijetnji, nastojeći djelo prikazati kao šalu. Bez obzira što je optuženica u sva tri slučaja ostala u fazi pokušaja, a imajući u vidu izloženi način njezinog postupanja, ne može se prihvatiti njezina žalbena tvrdnja, kako su svjedokinje bile svjesne da im od nje ne prijeti nikakva opasnost, iako su svaka od njih na svoj način pokušale optuženicu odvratiti od počinjenja djela. Opisano postupanje oštećenica (svjedokinja), u kojem su one pored ostalog pozivale i u pomoć ni u kojem slučaju ne može isključiti ostvarenje kaznenog djela i kaznene odgovornosti.

Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja kada je utvrdio da je optuženica počinila kazneno djelo, koje joj se stavlja na teret, jer su njezinu prijetnju oštećenice doživjele i shvatile ozbiljno, a nisu mogle znati da optuženica prijetnju ostvaruje dječjim pištoljem i običnim sprejem, pa je i zaključni prigovor žalbe, kako se u ovom slučaju radi

O nepodobnom pokušaju, bez ikakvog osnova.

Prema tome, činjenično stanje je pravilno utvrđeno pa stoga žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Budući da žaliteljica u uvodu žalbe navodi i žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne navodi u čemu se to očituje, ne iznoseći koja činjenica nije utvrđena i koji dokazi bi se trebali još izvesti, navedena žalbena osnova je općenita i kao takva se ne može ocijeniti.

Djelatnost optuženice trebalo je podvesti pod zakonski opis čl. 218. st. 1. KZ, jer je ova odredba, s obzirom na propisanu kaznu, blaža od dosadašnje odredbe čl. 127. st. 1. KZRH, a u vezi s tim i optuženici po tom propisu izreći kaznenu sankciju, kao što je to navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

Premda optuženica u uvodu žalbe navodi i prigovor glede odluke o kazni, koji ničim ne obrazlaže, ovaj Vrhovni sud kao drugostupanjski sud, postupajući u skladu s odredbom čl. 369. ZKP793, po službenoj dužnosti ispitao je prvostupanjsku presudu i zbog odluke o kazni. Naime, prema navedenoj odredbi žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Ovaj Vrhovni sud, ispitujući prvostupanjsku presudu u navedenom pravcu ustanovio je da je optuženici izrečena uvjetna osuda kao primjerena kazna za počinjeno djelo. Sud prvog stupnja je ispravno uzeo u obzir i pravilno ocijenio olakotne okolnosti koje utječu na visinu kazne, dok otegotnih okolnosti nije utvrdio. Utvrđene olakotne okolnosti: neosuđivanost, obiteljske prilike (udovica i majka dvoje djece od kojih je jedno maloljetno), teško financijsko stanje, narušeno zdravstveno stanje, smanjena uračunljivost, priznanje djela i izraženo žaljenje su zaista takve okolnosti koje po stajalištu ovog Vrhovnog suda opravdavaju izricanje kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci i primjenu uvjetne osude s rokom kušnje od tri godine.

Iz navedenih razloga presuđeno je, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 25. siječnja 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Milan Gudelj, v.r.