Rev-x-1073/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1073/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz B., kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. d.d. Z., kojega zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & partneri, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1631/11-3 od 12. veljače 2015., kojim je preinačena odluka o trošku postupka sadržana u presudi i rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-9961/03-43 od 17. svibnja 2010. dana 30. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 1631/11-3 od 12. veljače 2015. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Općinski građanski sud u Zagrebu je rješenjem sadržanim u presudi poslovni broj Pn- 9961/03-43 od 17. svibnja 2010. naložio tuženiku E. d.d. Z. naknaditi tužitelju B. K. iz B. parnične troškove u iznosu od 9.902,75 kuna sa zateznim kamatama.

Rješenjem tog suda poslovni broj Pn-9961/03-43 od 17. svibnja 2010. naloženo je tužitelju B. K. iz B. naknaditi tuženiku E. d.d. Z. parnične troškove u iznosu od 33.443,70 kuna.

Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj Gž-1631/11-3 od 12. veljače 2015. preinačio odluku o parničnim troškovima sadržanu u prvostupanjskoj presudi i rješenju te je riješio:

"I. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana te se preinačuje rješenje sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-9961/03-43 od 17. svibnja 2010. u dijelu u kojem zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 9.902,75 kuna do iznosa od 12.093,75 kuna (za iznos od 2.191,00 kuna), i za navedeno rješava:

'Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 2.191,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2010., pa do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to sve u roku od 15 dana.'

II. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana te se preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-9961/03-43 od 17. svibnja 2010. u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 33.443,70 kuna te se rješava:

'Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 33.443,70 kuna.'"

Protiv drugostupanjskog rješenja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku u kojoj je navedeno da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a da je da su pitanja važna zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u više svojih odluka koje su pojedinačno navedene u reviziji, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Revident je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijano rješenje na način da naloži tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 33.443,70 kuna, a podredno da ukine nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tužitelj je odgovorio na reviziju te je predložio odbaciti reviziju kao nedopuštenu, a podredno odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija je nedopuštena.

Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP).

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Upravo odredbe ZPP o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Također treba imati na umu i odredbu čl.190. ZPP prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak.

Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka ( čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: „Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

Također je i Vrhovni sud je na sjednici građanskog odjela održanoj 16. studenog 2015. te u više svojih odluka ( npr. Rev.-1353/11 od 17. studenog 2015. i Rev-2005/12 od 17. studenog 2015.) zauzeo pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

Stoga je valjalo odbaciti reviziju protiv rješenja o parničnim troškovima kao nedopuštenu.

Zagreb, 30. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.