II Kž-259/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 259/15-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Marijana Svedrovića kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Senke Klarić- Baranović kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. A. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženog M. A. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 24. lipnja 2015. broj K-US-27/14 o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 17. srpnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba optuženog M. A. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom su optuženici M. A., D. M. (u odsutnosti), N. K. (u odsutnosti), M. S., D. M. i M. G. proglašeni krivima zbog počinjenja u sastavu zločinačkog udruženja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11), optuženi G. Č. zbog pomaganja u počinjenju u sastavu zločinačkog udruženja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 38. KZ/11, optuženici Ž. K., I. M. i S. Č. zbog počinjenja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11, a optuženi S. Č. i zbog počinjenja kaznenog djela ovjeravanja neistinitog sadržaja iz članka 281. stavka 2. KZ/11, pa su, na temelju navedenih zakonskih odredaba, osuđeni na kazne zatvora, i to optuženi M. A. na kaznu zatvora u trajanju trinaest godina, optuženi D. M. na kaznu zatvora u trajanju devet godina, optuženi N. K. na kaznu zatvora u trajanju jedanaest godina, optuženici G. Č., Ž. K. i S. Č. na kazne zatvora u trajanju po četiri godine, optuženici M. S. i M. G. na kazne zatvora u trajanju po četiri godine i deset mjeseci, optuženi D. M. na kaznu zatvora u trajanju četiri godine i jedanaest mjeseci, a optuženi I. M. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i dva mjeseca, na temelju članka 131. stavka 3.

II Kž 259/15-4

Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), produljen je istražni zatvor protiv optuženog M. A. iz osnove u članku 123. stavku 2. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. A. po branitelju, odvjetniku D. B., bez navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i optuženika pusti na slobodu.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio, a potom valjano obrazložio da je ispunjen zakonski uvjet za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog M. A. iz osnove u članku 123. stavku 2. ZKP/08.

Naime, navedena zakonska odredba izričito propisuje da će se pri izricanju presude uvijek odrediti ili produljiti istražni zatvor protiv okrivljenika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Iz navedenog slijedi da je primjena mjere istražnog zatvora iz citirane osnove obvezna.

Imajući na umu da je u konkretnoj situaciji optuženom M. A. izrečena kazna zatvora u trajanju trinaest godina, sud prvog stupnja bio je obvezan odrediti istražni zatvor protiv njega po navedenoj osnovi.

Optuženik u žalbi ističe da se u istražnom zatvoru nalazi četiri godine i jedanaest mjeseci te tri mjeseca u ekstradicijskom pritvoru, slijedom čega ističe da nisu ispunjene pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora, neovisno o visini izrečene mu kazne zatvora.

Međutim, protivno tim žalbenim navodima, iz podataka u spisu proizlazi da se optuženi M. A. u istražnom zatvoru nalazi od 29. srpnja 2011., a koji mu je, s obzirom na visinu zaprijećene kazne zatvora, sukladno odredbi članka 133. stavka 1. točke 5. ZKP/08, mogao trajati do donošenja prvostupanjske presude najdulje dvije godine. Budući da je u ovom kaznenom predmetu nalogom Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 10. listopada 2011. istraga produljena za još šest mjeseci, to mu je sveukupni rok trajanja istražnog zatvora iz članka 133. stavka 1. ZKP/08 produljen za vrijeme za koje je bila produljena istraga, dakle, za šest mjeseci, kako je to izrijekom propisano odredbom članka 133. stavka 2. ZKP/08, zbog čega je istražni zatvor protiv tog optuženika do donošenja nepravomoćne presude mogao trajati najdulje dvije godine i šest mjeseci. S obzirom na to da je 25. srpnja 2013., dakle, prije isteka roka iz članka 133. stavka 1. točke 5. i stavka 2. ZKP/08, bila donesena prvostupanjska presuda kojom je optuženi M. A. bio proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u svezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju četrnaest godina, ukupno trajanje istražnog zatvora je tom optuženiku po sili zakona produljeno za jednu četvrtinu, odnosno za daljnjih šest mjeseci. Nakon što je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. travnja 2014. broj I Kž-Us-7/14 ukinuta ta prvostupanjska presuda, ukupno trajanje istražnog zatvora ovom je optuženiku po sili zakona, u skladu s odredbom članka 133. stavka 4. ZKP/08, produljeno za još godinu dana. Prema tome, optuženik se ne nalazi u istražnom zatvoru četiri

II Kž 259/15-4

godine i jedanaest mjeseci, a kako se to u žalbi tvrdi, već tri godine, jedanaest mjeseci i osamnaest dana, imajući na umu dan donošenja ove drugostupanjske odluke.

Osim toga, treba istaknuti da prema pravnom stanovištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u ranijim odlukama, lišenje slobode vezano uz trajanje postupka ekstradicije u nekoj stranoj državi ne uračunava se u maksimalno trajanje istražnog zatvora pred domaćim sudom jer se radi o lišenju slobode na temelju kvalitativno različitih osnova. No, takvo lišenje slobode uračunava se u kaznu zatvora u slučaju osuđujuće presude. Stoga žalbenim navodima kojima optuženik upire da nisu ispunjene pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

Slijedom navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 17. srpnja 2015.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

mr. sc. Marijan Svedrović, v.r.