Rev-1482/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1482/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. R. iz B., koga zastupaju odvjetnici M. i D. G., protiv tuženika S. o. d.d., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 10. travnja 1992. godine, br. Gž 235/92, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sinju od 10. travnja 1991. godine, br. P 61/90, u sjednici održanoj dana 31. svibnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Okružnog suda u Splitu od 10. travnja 1992. godine, br. Gž 235/92 i presuda Općinskog suda u Sinju od 10. travnja 1991. godine, br. P 61/90, i sudi:

Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 317,00 kn (tristosedamnaest kuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče na iznos od 0,1 kn od 20. siječnja 1988. godine do isplate, a na iznos od 316,9 kn od 10. travnja 1991. godine do isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 35,00 kn (tridesetpet kuna), sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime naknade štete za uništeno vozilo iznos od 234.378 tadašnjih dinara zajedno s kamatama i parničnim troškom, te na ime naknade za prijevoz oštećenog vozila iznos od 128,80 tadašnjih dinara, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom svoga zahtjeva.

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi i parnični trošak.

Sud drugog stupnja djelomično je preinačio presudu suda prvoga stupnja i obvezao tuženika da plati tužitelju ukupno iznos od 220.366,80 HRD zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio.

Protiv dijela presude suda drugoga stupnja kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u vrijednosti spašenih dijelova, tj. u iznosu od 96.599 tadašnjih dinara, tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije. Traži trošak postupka revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je u štetnom događaju na tužiteljevu vozilu nastala totalna šteta.

U ovom stadiju postupka ostalo je sporno da li tužitelju pripada od osiguratelja kod koga se osigurao vlasnik vozila čijim pogonom je nastala konkretna šteta, tj. od tuženika, naknadu u vrijednosti spašenih dijelova.

Sud prvog stupnja je zauzeo pravno stajalište da tužitelju ta naknada pripada, te mu ju je i dosudio, dok je naprotiv sud drugoga stupnja mišljenja da tuženik nije u obvezi preuzeti spašene dijelove, pa da prema tome nije ni u obvezi platiti naknadu za njih, te je u tom dijelu preinačio presudu suda prvoga stupnja.

Pravno stajalište suda drugoga stupnja nije pravilno.

U konkretnom slučaju tužitelj svoj otštetni zahtjev temelji na obveznom osiguranju vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama, pa je taj zahtjev osnovan, te tuženik odgovara tužitelju za cjelokupnu štetu koju je po odredbi čl. 57. tada važećega Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (“Službeni list”, broj 24/76) izravno zatražio od tuženika kao štetnikova osiguravatelja.

Kao što je već prije spomenuto, u dosadašnjem postupku je utvrđeno da se radilo o totalnoj šteti, a tužitelj da je stavio spašene djelove svog automobila na raspolaganje tuženiku.

Tužitelj, naime, nije dužan zadržati spašene dijelove radi uračunavanja u otštetu, već on ima pravo od štetnika tražiti novčanu naknadu koja će mu omogućiti da nabavi drugo vozilo u onakvom stanju u kakvom se nalazilo njegovo u času štetnog događaja.

Stoga je sud drugoga stupnja utoliko pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je zato reviziju kao osnovanu trebalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP).

U dosadašnjem postupku je utvrđeno da vrijednost spašenih dijelova iznosi 96,00 kn (96.599 HRD), a šteta na vozilu 226,00 kn (226.238 HRD), od čega treba odbiti 6,00 kn (6.000 HRD) koliko je plaćena akontacija za naknadu štete i tome dodati 0,1 kn (128,80 HRD) koliko iznose troškovi vuče vozila s mjesta nezgode, tako da tužitelju pripada ukupno naknada od 317,00 kn (316.965,80 HRD).

Tužitelju pripada zatezna kamata na naknadu nenovčane materijalne štete koja je dosuđena u novcu prema cijenama u vrijeme presuđenja od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je određena visina naknade.

Kako je tužitelj troškove vuče vozila imao prije donošenja sudske odluke, to kamate na taj iznos (0,1 kn odnosno 128,80 HRD) teku od štetnog događaja.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 31. svibnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.