Pž-5219/2012-5 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

90. Pž-5219/12-5

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Ivici Omaziću, u pravnoj stvari ovrhovoditelja F. J., Z., kojeg zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik u Z., protiv ovršenika J. Š., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u O. društvu S. & Š. d.o.o. u Z., radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine u iznosu od 44.467,60 kn, odlučujući o ovršenikovoj žalbi protiv rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-244/12 od 27. siječnja 2012., 30. listopada 2013.

r i j e š i o j e

Uvažava se ovršenikova žalba i ukida rješenje o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-244/12 od 27. siječnja 2012. te predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Trgovački sud u Zagrebu (dalje: prvostupanjski sud) odredio je ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3273/10 od 19. travnja 2011., a radi naplate parničnih troškova i troškova ovršnog postupka sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Rješenje o ovrsi ne sadrži obrazloženje sukladno odredbi čl. 37. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 88/05 i 67/08; dalje: OZ).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio ovršenik. U bitnome navodi da rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno te da se stoga nije mogla provesti ovrha na novčanim sredstvima ovršenika. U prijedlogu nije naznačen osobni identifikacijski broj ovrhovoditelja te je stoga trebalo prijedlog za ovrhu odbaciti ili pozvati ovrhovoditelja na ispravak. Navodi da je u rješenju o ovrsi određeno da se zaplijenjeni novac prenese na račun punomoćnika, a u identičnoj pravnoj stvari prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-424/12 takav je prijedlog odbačen. Ovrha se provodi na računu obrta ovršenika, premda ovršna isprava ne glasi na ovršenika kao nositelja obrta.

Ovršenikova žalba je osnovana.

Ispitavši pobijano rješenje na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2. te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP) u vezi s člankom 19. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 88/05 i 67/08) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je utvrdio da je rješenje nepravilno i nezakonito.

Uvidom u spis predmeta ovaj sud je utvrdio da je ovrhovoditelj podneskom od 13. siječnja 2012. podnio prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika na temelju ovršne isprave. Uz prijedlog za ovrhu ovrhovoditelj je dostavio ovršnu ispravu. Uz prijedlog ovrhovoditelj nije dostavio specijalnu punomoć. Uvidom u spis parničnog predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu sud je utvrdio da istom prileži opća, a ne specijalna punomoć za punomoćnika ovrhovoditelja (list 26. spisa poslovni broj P-3273/10).

Osnovani su navodi ovršenika iz žalbe da je prijedlog za ovrhu trebalo odbaciti.

Naime, ovrhovoditelj ne može predlagati ovrhu na način da se zaplijenjeni novčani iznos prenese na račun ovrhovoditeljeva punomoćnika. Prema odredbi članka 180. stavak 1. Ovršnog zakona ovrha na novčanoj tražbini koja po (…) računima kod banaka pripada ovršeniku, određuje se tako što se rješenjem o ovrsi nalaže banci da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati ovrhovoditelju, odnosno da se prema odredbi članka 208. stavak 2. Ovršnog zakona novčani iznos za koji je određena ovrha prenese ovrhovoditelju. Prema odredbi članka 180. stavak 2. Ovršnog zakona u rješenju o ovrsi odredit će se broj računa ovršenika s kojeg treba obaviti isplatu te broj računa ovrhovoditelja na koji isplatu treba obaviti, ili drugi način obavljanja isplate.

Budući da se rješenje o ovrsi izdaje na temelju ovrhovoditeljeva prijedloga za ovrhu, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je ovrhovoditelj dužan u prijedlogu za ovrhu naznačiti broj svog računa na koji treba prenijeti novčani iznos za koji je određena ovrha (od strane banke zaplijenjeni novčani iznos ovršenika). Iznimno, prema odredbi članka 180. stavak 2. Ovršnog zakona sud u rješenju o ovrsi može odrediti da se ovrhovoditelju, umjesto na njegov račun, „na drugi način obavi isplata“. Međutim, to sukladno odredbi članka 208. stavak 1. Ovršnog zakona, a koja je lex specialis u odnosu na ovrhu na novčanoj tražbini pravne osobe po računu kod banke znači da sud rješenjem o ovrsi može odrediti samo da se novčani iznos za koji je određena ovrha prenese ovrhovoditelju, a to se može učiniti tako da se zaplijenjeni novčani iznos ovršenika ovrhovoditelju prenese ili na njegov račun na koji treba obaviti isplatu ili na neki drugi način obavljanja isplate (na primjer, osobno „na ruke“ ovrhovoditeljevu zastupniku po zakonu ili na primjer, na račun suda ako je ovrhovoditelj stečajna masa bivšeg stečajnog dužnika pa stoga nema računa otvorenog kod banke). Međutim, ta se sredstva, neovisno od načina obavljanja isplate moraju prenijeti isključivo ovrhovoditelju. Ovo iz razloga jer niti odredbom članka 208. stavak 1. Ovršnog zakona niti odredbom članka 216. u vezi s člankom 180. stavkom 2. Ovršnog zakona nije propisana mogućnost da se zaplijenjena novčana sredstva ovršenika mogu umjesto ovrhovoditelju prenijeti na neke druge osobe (u konkretnom slučaju, na ovrhovoditeljeva punomoćnika).

Sud u ovršnom postupku na temelju punomoći koja je priložena spisu, nikako ne može dozvoliti ovrhu na način da se zaplijenjeni novčani iznos prenese izravno na račun ovrhovoditeljeva punomoćnika. Ovo iz razloga jer je u konkretnom predmetu ovrhovoditelj vjerovnik potraživanja određenog ovršnom ispravom te on može kao opunomoćitelj ovlastiti određenu osobu kao punomoćnika da u ovršnom postupku naplaćuje dosuđene troškove samo u njegovo (opunomoćiteljevo) ime i za njegov (opunomoćiteljev) račun.

Odredbom članka 95. stavak 1. točka 3. ZPP-a propisano je da punomoćnik stranke na temelju punomoći izdane odvjetniku može od protivne stranke primiti (samo) dosuđene troškove. Prema tome, ako sama protivna stranka to želi dobrovoljno učiniti ona može, umjesto svom protivniku, njegovom punomoćniku - odvjetniku isplatiti troškove koje je dužna isplatiti sukladno ovršnoj ispravi, a odvjetnik je ovlašten taj trošak primiti. Međutim, ako stranka koja je dužna protivnoj stranci podmiriti određene parnične troškove to dobrovoljno ne želi učiniti, odvjetnik stranke koja ima pravo na parnični trošak (zbog toga što nije vjerovnik tog potraživanja) ne može u ovršnom postupku zahtijevati da taj trošak naplati u ovršnom postupku u svoje ime i za svoj račun.

Slijedom navedenog, budući da nisu bile ispunjene procesnopravne pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi, prvostupanjsko rješenje o ovrsi trebalo je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak u skladu s odredbama članak 380. točka 3. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a, sve u vezi s odredbom članka 19. stavak 1. Ovršnog zakona.

U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će donijeti pravilnu i zakonitu odluku u povodu ovrhovoditeljevog prijedloga za ovrhu, imajući u vidu odredbu članka 35. Ovršnog zakona.

U Zagrebu 30. listopada 2013.

SUDAC

IVICA OMAZIĆ, v.r.