Legislator Case Law & Legislation
Kžm-10/2009-5 AI generated

Criminal appeal dismissed; court upholds acquittal due to insufficient evidence and application of in dubio pro reo principle.

Case Number Kžm-10/2009-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal and confirmed the first-instance acquittal of the defendant. The defendant had been acquitted three times previously for alleged sexual offenses against a child and exposure to pornography, with the prosecutor arguing the lower court erred in fact-finding. The court found the evidence insufficient, noting the victim's drawings did not prove abuse, the defendant's negative medical test ruled out infection, and the alleged video viewing was unproven, thus applying the principle of 'in dubio pro reo' to uphold the acquittal.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 3. st. 2. ZKP-a; Čl. 123. st. 1. ZKP-a; Čl. 387. ZKP-a; Čl. 354. toč. 3. ZKP-a: In criminal proceedings, when evidence is insufficient to establish guilt beyond reasonable doubt, the court must apply the principle of in dubio pro reo and acquit the defendant, thereby dismissing the prosecutor's appeal.

Keywords

AI generated
in dubio pro reo insufficient evidence sexual abuse of child criminal appeal acquittal confirmation standard of proof prosecutor appeal

Cited Legislation

AI generated
Čl. 3. st. 2. ZKP-a
F., doista se ne može sa potrebnim stupnjem izvjesnosti zaključiti da je optuženik počinitelj terećenih kaznenih djela, u kojoj situaciji je sud, sukladno čl. 3. st. 2. ZKP-a, dužan primijeniti načelo „in dubio pro reo“ tj.
Čl. 123. st. 1. ZKP-a
Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a, optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava.
Čl. 387. ZKP-a
Kako državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, trebalo je njegovu žalbu kao neosnovanu odbiti i, na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
Čl. 354. toč. 3. ZKP-a
Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođen je od optužbe opt.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 10/09-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. F. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. Kaznenog zakona i dr. (NN 110/97, 129/00 i 51/01 - u daljnjem tekstu: KZ), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. veljače 2009. br. KZM-1/09, u sjednici održanoj dana 11. studenog 2010., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmine Dolmagić i optuženika osobno uz braniteljicu D. V., odvjetnicu iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođen je od optužbe opt. D. F. da bi počinio kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 1. i 3. KZ-a, te kazneno djelo upoznavanja djeteta s pornografijom iz čl. 197. st. 1. KZ-a, činjenično i pravno opisanih u izreci te presude.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a, optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je optuženik po svojoj braniteljici D. V., odvjetnici iz Z., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se žalba odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmina Dolmagić, koja je ponovila navode pismenog prijedloga, te optuženik osobno uz braniteljicu D. V., koja je ostala kod navoda odgovora na žalbu.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Uvodno treba reći da je optuženik sada po treći puta oslobođen od optužbe zbog inkriminiranih kaznenih djela. Najprije je presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Kzm-7/06 od 10. srpnja 2006. g. ukinuta rješenjem ovog Vrhovnog suda br. Kžm-42/06 od 22. studenog 2006. g. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeće. U drugom navratu Županijski sud u Zagrebu je ponovno oslobodio optuženika svojom presudom br. Kzm-23/06 od 17. svibnja 2007. g., a ista je ukinuta rješenjem ovog Vrhovnog suda br. Kžm-58/07 od 15. siječnja 2009. g. zbog počinjene apsolutne bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer sudsko vijeće prvostupanjskog suda nije bilo propisno sastavljeno.

U ponovljenom, trećem suđenju, prvostupanjski je sud izveo sve raspoložive dokaze te je zaključio da terećenje oštećenice ne predstavlja vjerodostojan dokaz temeljem kojeg se može donijeti osuđujuća presuda pa je primjenom načela „in dubio pro reo“ optuženika oslobodio od optužbe.

Međutim, državni odvjetnik smatra da u postupku nije dokazana teza obrane o „revanšizmu“ majke oštećenice, svjedoka J. F. koja bi, zbog prestanka bračne zajednice s optuženikom i sklapanja njegovog novog braka, zlonamjerno utjecala na njihovu zajedničku kćer ošt. A. F. da tereti oca za inkriminirane radnje spolne zlostave. Ocjenjuje se da je iskaz oštećenice uvjerljiv i konzistentan te potvrđen drugim dokazima, a okolnost što se stručne osobe koje su opservirale oštećenicu nisu mogle izjasniti o vjerodostojnosti njezinog iskaza, po mišljenju žalitelja, ne obezvrjeđuje ono što je oštećenica povjerila svjedoku V. S., a što i vještak psihijatar dr. D. K. H. smatra autentičnim. Stoga državni odvjetnik smatra da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim te da postoji dovoljno dokaza koji opravdavaju osudu optuženika za oba terećena kaznena djela.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da su sve činjenice u postupku potpuno i pravilno utvrđene, a iskaz oštećenice pravilno valoriziran kako sam za sebe, tako poglavito u kontekstu mišljenja stručnih osoba, koje su prije i u tijeku postupka procjenjivali ličnost oštećenice vezano za kredibilitet njezinog svjedočenja.

U ponovljenim suđenjima činjenična građa nije dopunjena u pravcu koji podupire optužbu, već zapravo suprotno, što je dodatno produbilo sumnju o tome govori li oštećenica istinu ili je njezino terećenje rezultat brojnih utjecaja sa strane. Pri tome se najprije misli na informacije dobivene iz novinskog članka u časopisu „A.“ kojeg je još u lipnju 2003. g., dakle, prije početka kaznenog postupka, inicirala njezina majka J. F., a potom i sadržaje vođenih brojnih intervjua sa stručnim osobama, posljedicom čega i psihijatrijski vještak prof. dr. D. K. H. zaključuje da su „sva događanja, ispitivanja i informacije koje je dobila od 2003. g. djelovali modificirajuće na njezino ponašanje i iskaz“.

Naime, oštećenica je u vrijeme događaja bila stara svega sedam godina, a ispitana je pred sudom u dobi od deset godina putem videolinka u nazočnosti stručne osobe – defektologa mr. sc. M. G. Iako je oštećenica dosljedna u tvrdnji da ju je otac, prilikom posjeta u njegovoj kući tijekom vikenda, višekratno „dirao po cicama i pipici“ te je „morala gledati porniće“, u svemu ostalom ona protekom vremena mijenja i nadograđuje svoj iskaz što kod suda, ali i stručnih osoba, izaziva sumnju u vjerodostojnost svega što je izjavila. Tako prvostupanjski sud s pravom uočava da je oštećenica nekonzistentna u pitanju vremena događaja (prije početka škole, u prvom polugodištu prvog razreda, u prvom polugodištu drugog razreda), a izričito tvrdi da ju je otac prestao dirati nakon što je došla „teta S.“. Međutim, druga supruga otpuženika, svjedok S. F., nesporno se u optuženikovu kuću doselila već u veljači 2002. g., pa je prethodni navod o tome da je seksualna zlostava trajala sve do početka 2003. g. očito kontradiktorna. Nadalje, važno je reći da je oštećenica po prvi puta u istrazi, dakle protekom dvije godine od događaja, izjavila i da joj je optuženik „gurao pimpeka u pipicu“, iako je prethodno bila višekratno opservirana od strane stručnih osoba kojima to nije rekla. Isto tako, oštećenica tvrdi da ju je otac neprimjereno dirao dok ju je kupao, a s druge strane svi ukućani, svjedoci S., I. i M. F., što potvrđuje i optuženik, iskazuju da je oštećenicu uvijek kupala njezina baka M. F. a ponekad i S. F., dok optuženik nikad ili samo jednom. Jednako proizlazi i iz iskaza svjedoka I. F., mlađe sestre oštećenice, koja je prilikom opservacije u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež potvrdila da je nju i oštećenicu uvijek kupala baka. Pri tome je važno reći da iskaz svjedoka I. F. uopće ne potvrđuje iskaz oštećenice, jer ona nema nikakvih saznanja o inkriminiranom ponašanju optuženika iako je boravila u njegovoj kući zajedno s oštećenicom. Konačno, nije nevažno reći da je ošt. A. F. tijekom obrade u stručnim ustanovama, osim oca, navodila i druge osobe kao spolne zlostavljače pa tako svoga djeda, nekog J. (o kojem piše u dnevniku) te I. iz Z.

Što se tiče mišljenja stručnih osoba te obavljenih psihijatrijskih i psihologijskih vještačenja oštećenice, treba reći da sve stručne osobe izražavaju određeni stupanj dvojbe u pitanju govori li oštećenica u skladu s realitetom. Tako psihijatar dr. Lj. D. i psiholog mr. sc. B. P. iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Z., koji su prvi obavili intervju i pregled oštećenice, zaključuju da ona nije dosljedna u opisivanju događaja, posljedicom čega se ne mogu očitovati da li je oštećenica uistinu doživjela sve ono o čemu govori, a slučaj ocjenjuju kontroverznim i delikatnim. Slično proizlazi i iz iskaza dr. sc. Z. B. P. iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Z. koja navodi da je oštećenica, iako u početku nedosljedna i kontradiktorna, u nastavku dosljedno tvrdila da ju je otac „dirao po cicama i pipici te je gledala porno filmove“, ali istovremeno naglašava da je oštećenica iskazivala bez emocija i čiti da li govori istinu.

stereotipno zbog čega je bilo teško zaklju

U tijeku postupka provedeno je psihijatrijsko vještačenje oštećenice po vještaku psihijatru dr. M. M. koja u svom nalazu i mišljenju zaključuje da se zbog šturosti, nedosljednosti, izostanka adekvatne emocionalne pratnje te velikog proteka vremena u kojem su provedena brojna ispitivanja oštećenice, ne može sa sigurnošću donijeti zaključak da bi ona bila žrtvom seksualnog zlostavljanja od strane oca, a vještakinja je ostala u sumnji da li je iskaz oštećenice vjerodostojan. Slično proizlazi i iz ponovljenog vještačenja oštećenice koje je provedeno multidisciplinarno od strane psihijatra, psihologa i defektologa. Prof. dr. D. K. H. u svom nalazu i mišljenju navodi da je iskaz oštećenice potpuno nekonzistentan i kontaminiran podacima koje je ona dobila u prethodnom periodu, pa bez obzira što je oštećenica sposobna razlikovati istinu od laži, uočava se da o kritičnom događaju iskazuje bez odgovarajuće emocionalne pratnje dajući poželjne i očekivane odgovore pa u ukupnosti ostavlja dojam „profesionalnog svjedoka ili pacijenta“. Zaključno, niti to vještačenje nije moglo potvrditi da je iskaz oštećenice u skladu s realitetom i proživljenim iskustvom.

Iz izloženog, dakle, proizlazi da niti stručne osobe koje su educirane za ispitivanje i obradu seksualno zlostavljane djece nisu mogle odgovoriti na pitanje da li oštećenica govori iz proživljenog iskustva ili pod utjecajem zainteresiranih osoba odnosno, ne radi li se o saznanjima koje je oštećenica dobila putem medija, filmova i slično.

Uz navedeno treba spomenuti i iskaze svjedoka R. M. D. i L. P., uposlenika Centra za socijalnu skrb Z., Ured M., koje su u okviru svog posla kontaktirale s oštećenicom i njezinom majkom, a obje su stekle dojam da oštećenica ne govori istinu, da ima bujnu maštu, te da govori naučeni tekst, jer sadržaj nije bio emocionalno popraćen mimikom lica, a tako niti ponašanjem oštećenice. Nadalje, svjedoci I. B., psiholog i J. F., također uposlenice Centra za socijalnu skrb koje su nazočile nadziranim kontaktima između optuženika i oštećenice (o čemu su sastavile bilješke priložene u spisu), govore o svom dojmu da se oštećenica i njezina sestra I. F. nisu htjele družiti niti kontaktirati s optuženikom, imitirajući ono što su vidjele od majke, pa su zaključile da majka ima utjecaj na ponašanje svojih kćeri koje preuzimaju njezin stav što se tiče otpora prema optuženiku.

Konačno, prvobitna indikacija na moguću seksualnu zlostavu od strane oca temeljila se na spolnoj zaraženosti oštećenice bakterijom Chlamydia trachomatis, međutim, ista je otklonjena činjenicom da je bakterijski nalaz spolovila optuženika bio negativan. Infekcija tom bakterijom utvrđena je, međutim, kod majke oštećenice J. F., a ginekološki vještak dr. B. S. ostavio je relanom mogućnost da je do zaraze oštećenice moglo doći prilikom korištenja zajedničkih ručnika i kupaonskog pribora, jer spomenuta bakterija ostaje infektivna do 90 sati u mokrom ručniku, a u vodi čak dva do tri dana. Stoga je infekcija oštećenice ocjenjena „slučajnim nalazom“, pa niti državni odvjetnik tu činjenicu više ne spominje u žalbi, već sada ističe da je kod oštećenice konstatirano crvenilo vulve za koju, međutim, vještak navodi da je moguća posljedica raznih uzroka pa tako i manjka higijenskih navika.

Što se tiče dnevnika oštećenice na kojeg upire žalba treba reći da crteži, doduše, upućuju na seksualizirano razmišljanje oštećenice, što ne mora nužno biti posljedica bilo kakve spolne zlostave u toj dobi. S druge strane, tekstualni podaci ne upućuju na optuženika kao zlostavljača, a zabilješka oštećenice „zlagala sam sve, … uništila sam mamu, uništila sam baku, uništila sam ujnu, uništila sam uju, uništila sam dedu, uništila sam cijelu obitelj, to me nagovorio tata…“, a posebno „J. puno te volim, J. nemoj me zaboraviti, J. volim te“, prije govore u prilog obrane, negoli optužbe.

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 197. st. 1. KZ-a, treba reći da u postupku nije dokazano niti da bi optuženik prisiljavao oštećenicu da s njim zajedno gleda porno filmove na video uređaju, jer je svjedok V. S. izjavila da joj je oštećenica rekla kako „porniće“ gleda s tatom, tetom S. i dedom, pa kada se to poveže s iskazima svjedoka S., I. i M. F., kao i

ći video aparat uopće nije postojao obranom optuženika koji suglasno tvrde da u njihovoj ku

sve do 2005. g., očito je da se niti u tom dijelu iskaz oštećenice ne može sa sigurnošću prihvatiti istinitim.

Slijedom svega naprijed navedenog, bez obzira na posredne iskaze svjedoka V. S. i majke oštećenice J. F., doista se ne može sa potrebnim stupnjem izvjesnosti zaključiti da je optuženik počinitelj terećenih kaznenih djela, u kojoj situaciji je sud, sukladno čl. 3. st. 2. ZKP-a, dužan primijeniti načelo „in dubio pro reo“ tj. presuditi na način koji je povoljniji za optuženika, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud.

Kako državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, trebalo je njegovu žalbu kao neosnovanu odbiti i, na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. studenog 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.