I Kž-552/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 552/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana, Žarka Dundovića, Senke Klarić- Baranović i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Janković kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. R. V. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 196. st. 3. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama opt. R. V., opt. I. M., opt. D. L. i opt. M. Đ., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 29. ožujka 2010. broj K- 15/00, u sjednici održanoj 9. studenog 2010. u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Inke Jurišić,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. R. V., opt. I. M., opt. D. L. i opt. M. Đ. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. R. V., opt. I. M., opt. D. L. i opt. M. Đ. proglašeni su krivima i to opt. R. V. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 3. OKZRH, opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude za koje je temeljem citirane zakonske odredbe uz primjenu čl. 38. st. 1. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, opt. I. M. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 3. OKZRH opisanog pod toč. 2. izreke pobijane presude za koje je temeljem citirane zakonske odredbe uz primjenu čl. 38. st. 1. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca, opt. M. Đ. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 3. OKZRH opisanog pod toč. 4. izreke pobijane presude za koje je temeljem citirane zakonske odredbe uz primjenu čl. 38. st. 1. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca, te opt. D. L. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH opisanog u toč. 3. izreke pobijane presude za koje je temeljem citirane zakonske odredbe uz primjenu čl. 38. st. 1. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH osuđena na kaznu zatvora u trajanju pet mjeseci.

Temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH, opt. R. V. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i pritvaranja od 6. rujna 1996. do 1. travnja 1997., opt. I. M. 5. rujan

I Kž 552/10-5

1996., opt. M. Đ. vrijeme od 10. do 11. listopada 1996., a opt. D. L. od 13. rujna 1996. do 7. veljače 1997.

Temeljem čl. 79. i čl. 80. OKZRH, od opt. I. M. je oduzeto 730,00 kn, a temeljem čl. 79. i 80. OKZRH te čl. 466. ZKP-a opt. R. V. je obvezan na ime imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima platiti 40.000,00 kn, opt. I. M. 45.000,00 kn, opt. M. Đ. 3.000,00 kn, a opt. D. L. 1.500,00 kn.

Temeljem čl. 122. ZKP-a optuženici su djelomično oslobođeni plaćanja troškova kaznenog postupka s obvezom plaćanja paušalne svote i to opt. R. V. i opt. D. L. u iznosu 1.000,00 kn, a opt. M. Đ. i opt. I. M. u iznosu 1.500,00 kn.

Protiv ove presude žalbu su podnijeli opt. R. V., opt. I. M., opt. D. L. i opt. M. Đ..

Opt. R. V. podnio je dvije žalbe. Jednu putem branitelja D. G., odvjetnika iz N.. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi sa prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Drugu žalbu opt. R. V. je podnio sam i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i osloboditi ga od kaznene odgovornosti. Imajući u vidu sadržaj ovih dviju žalbi one će se razmatrati kao jedinstvena žalba opt. R. V.

Opt. I. M. je podnio žalbu putem branitelja M. K., odvjetnika iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, mjeri sigurnosti i oduzimanju imovinske koristi, sa prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Opt. D. L., putem braniteljice I. K., odvjetnice iz D., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (uz naznaku da se žali „iz svih žalbenih razloga“) sa prijedlogom optuženicu osloboditi od optužbe odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. M. Đ., putem braniteljice S. M., odvjetnice iz D., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji sa prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno pobijanu presudu preinačiti i optuženiku izreći blažu sankciju.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbe optuženika kao neosnovane odbiti, u čemu je na sjednici vijeća ustrajala i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

I Kž 552/10-5

O sjednici drugostupanjskog vijeća uredno je obaviješten branitelj opt. R. V., odvjetnik D. G. jer je to zahtijevao (čl. 374. ZKP-a) ali sjednici nije nazočio. Žalbe su neosnovane.

Suprotno žalbenim navodima opt. R. V. i opt. M. Đ., u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Suprotno daljnjim tvrdnjama ovih žalitelja te suprotno žalbenoj tvrdnji opt. I. M. kako „…nigdje nije utvrđeno da je opt. M. kriv…“ sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi zaključak da su optuženici počinili kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

U činjeničnom opisu vrijeme počinjenja odnosnih kaznenih djela doista nije označeno sasvim precizno, međutim označena vremenska komponenta sa „… točno neutvrđenog dana početkom 1995. … točno neutvrđenog dana mjeseca listopada 1995. …točno neutvrđenog dana početkom 1996. … “ na zadovoljavajući način precizira kada je to došlo da ostvarenja kaznenih djela, uslijed čega nije točna žalbena tvrdnja opt. R. V. kako je ovakav činjenični opis „apsolutno nepodoban za utvrđivanje relevantnih činjenica“.

Nije u pravu opt. D. L. kada tvrdi da je iskaz svjedoka R. M. nezakonit jer je doveden istražnom sucu „… istog dana iz policije…“. Naime, činjenica što je svjedok R. M. iskazivao pred djelatnicima policije a potom je bio ispitan u svojstvu svjedoka pred istražnim sucem (list 74-75 spisa) nije i ne može biti razlogom da se takav njegov svjedočki iskaz smatra nezakonitim. On je pred istražnim sucem logično i detaljno iskazivao a zapisnik o ispitivanju i potpisao, pa nema baš nikakvih pokazatelja temeljem kojih bi se moglo zaključiti da postoji bilo koji od zakonom propisanih razloga da se takav njegov iskaz tretira nezakonitim dokazom.

Nisu u pravu opt. R. V., opt. I. M. i opt. D. L. kada se žale zbog povrede kaznenog zakona. Opt. I. M. i opt. D. L. ne navode koju povredu kaznenog zakona imaju u vidu tek se iz sadržaja njihovih žalbi može zaključiti kako smatraju da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatraju da u njihovim postupcima nema svih obilježja kaznenih djela za koja su proglašeni krivima i pri tome pobijaju valjanost utvrđenog činjeničnog stanja ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje su optuženici i osuđeni, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

Nije u pravu opt. R. V. kada tvrdi da je došlo do povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 3. ZKP-a jer je opt. R. V. presudom Općinskog suda u Dubrovniku već bio pravomoćno proglašen krivim što je „…određenom broju osoba prodao marihuanu tijekom 1995. …“. Žalitelj ne dvoji da se radi o drugom događaju i drugačijem kaznenom djelu. Naime u kaznenom predmetu Općinskog suda u Dubrovniku br. K-42/96 (list 757-779 spisa) ovaj optuženik nije ni proglašen krivim da se udružio radi neovlaštene prodaje opojne droge. On je proglašen krivim samo zbog neposredne prodaje marihuane i to zbog prodaje drugim osobama nego je slučaj u ovom kaznenom predmetu gdje mu nije niti stavljena na teret

I Kž 552/10-5

neposredna prodaja. Zato nije točna žalbena tvrdnja da je stvar pravomoćno presuđena i da bi se radilo o povredi kaznenog zakona.

Suprotno žalbenim navodima opt. R. V., opt. I. M., opt. D. L. i opt. M. Đ., činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

Opt. R. V., osporavajući utvrđeno činjenično stanje, tvrdi u žalbi da se radi o konstrukciji djelatnika policije po principu „ako dokaza nema, mi ćemo ih stvoriti“, pri čemu zanemaruje da je optuženikova obrana opovrgnuta logičnim i životnim iskazima opt. I. M. i opt. M. Đ.. Tako opt. I. M. tijekom istrage i na raspravama (osim na posljednjoj) dosljedno iskazuje kako je opojnu drogu dobivao od opt. R. V. i da ju je potom prodavao, iskazujući o načinu i vremenu dogovora te preuzimanju droge i podijeli novca na jednake dijelove. Iz pročitanog iskaza sad pokojnog opt. D. O. također proizlazi da je opt. I. M. njegov najbolji prijatelj i da je preko njega upoznao opt. R. V., i kako mu je opt. M. pričao da prodaje heroin i marihuanu na način da mu prethodno opt. V. predaje drogu a on je prodaje i dobiveni novac dijele na jednake dijelove. Opt. M. Đ. je pred istražnim sucem jasno iskazao kako mu je opt. R. V. predložio prodaju heroina na što je on pristao i po prethodnom dogovoru, nakon što je prodao 15 „pizzeva“ heroina, dao 1.000,00 kn opt. V. a 500,00 kuna zadržao za sebe.

Sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako su opt. R. V. i opt. M. Đ. dobri prijatelji od djetinjstva, međusobno su se družili i nisu bili u svađi, pa nije logično da bi opt. Đ. bezrazložno teretio svog prijatelja opt. V. i „napakirao“ mu kazneno djelo koje ovaj nije počinio. Međutim, osim što opt. R. V. terete i opt. I. M. i opt. M. Đ., njihovi se iskazi logički uklapaju u ne i navedeni iskaz sada pok. D. O. Pored navedenog, izuzetno veliki broj svjedoka potvrđuju da su drogu kupovali od opt. I. M. i opt. M. Đ.. Opt. I. M. je detaljno iskazivao na kojem mjestu se sastajao s opt. R. V. radi preuzimanja droge, te o količinama droge koju je preuzimao od opt. V., o osobama kojima je drogu prodavao, vrstama i količinama droge koju je prodavao te mjestima na kojima se nalazio s opt. V. radi podjele novca dobivenog prodajom droge. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio vjerodostojnom i obranu opt. M. Đ. pred istražnim sucem kada je naglasio da opt. R. V. poznaje dugo vremena i da mu je on predložio prodaju heroina i podjelu novca na način da mu ostane oko jedna trećina zarade na što je pristao i drogu prodavao, o čemu su iskazivali brojni svjedoci.

Opt. I. M. i opt. M. Đ. pokušavaju opravdati naknadne izmjene svojih iskaza danih pred istražnim sucem, tvrdnjama da su u istrazi iskazivali pod utjecajem policije. Međutim, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, takva se izmijenjena obrana ne može prihvatiti. Ona je neuvjerljiva, jer su pred istražnim sucem iskazivali suglasno i logično o brojnim detaljima, kada policajaca nije bilo i kada nisu mogli utjecati na davanje iskaza, što znači da su tada istinito iskazivali a nakon proteka vremena je došlo do umjetno stvorenih konstrukcija radi izbjegavanja i umanjenja kaznenopravne odgovornosti.

Imajući u vidu navedeno, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja kako se opt. R. V. udružio sa opt. I. M. odnosno sa opt. M. Đ., na način da je opt. V. na ilegalnom narko tržištu nabavljao drogu i predavao je ili opt. I. M. ili opt. M. Đ., koji su ju potom prodavali brojnim konzumentima a dobiveni novac dijelili. Kod ovih optuženika je bila vidljiva odluka da

I Kž 552/10-5

zajedno ostvare kazneno djelo. Opt. I. M. zajedno s opt. R. V., a opt. M. Đ. zajedno s opt. R. V. su bili nositelji odluke o djelu i o tome da se djelo zajednički počini. Riječ je o zajedničkom planu počinjenja kaznenog djela, o svijesti i volji zajedničkog izvršenja djela, o svjesnoj i voljnoj kooperaciji temeljenoj na zajedničkoj odluci o djelu i njegovom počinjenju. Uslijed toga je i zarada bila dijeljena na način da je opt. I. M. s opt. R. V. zaradu dijelio po pola, a opt. M. Đ. na način da je 1/3 zarade ostala njemu a 2/3 je predavao opt. R. V. Nasuprot žalbenoj tvrdnji opt. D. L., sud prvog stupnja je pravilno poklonio vjeru iskazu svjedoka R. M. kojeg je dao pred istražnim sucem. Taj njegov iskaz je doista detaljan, logičan i kronološki se uklapa u aktivnosti optuženika, tj. slijed radnji od opt. R. V. preko opt. D. L., pa sve do opt. I. M. i opt. M. Đ.. Ovaj je svjedok detaljno opisao svoje kontakte s opojnom drogom te nabavu iste od opt. D. L. koju poznaje iz svog susjedstva i koju nema baš nikakvog razloga lažno teretiti. Taj je svjedok u istrazi iskazao da je prva saznanja o tome da ona prodaje heroin imao od društva koje se okupljalo kod pošte u L. Od opt. D. L. je počeo kupovati heroin u video klubu „M.“ a nekoliko je puta od nje kupio heroin u S. g. i G. Ukupno je kupio 20 „pizzeva“ heroina a jedan „pizz“ je plaćao 100,00 kn. Opt. I. M. je iskazivao o opt. D. L. na način da ju je viđao prilikom preuzimanja droge i podjele novca jer je na dogovoreno mjesto često dolazila zajedno s opt. R. V.. Iako naravno nije odlučan, znakovit je iskaz svjedoka Z. H. koji je napomenuo kako se po gradu pričalo da i opt. D. L. „dila“ drogu. Naknadni iskaz svjedoka R. M. da je na davanje iskaza u istrazi bio nagovoren od strane policajaca, sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio kao vjerodostojan. Naime, pravilna je procjena prvostupanjskog suda kako ovaj svjedok nije želio pred optuženicima ponoviti svoj raniji iskaz jer se „…nelagodno osjeća i zasigurno ih se boji, jer je u ovom predmetu već bilo prijetnji i realizacije istih …“.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da su optuženici počinili odnosa kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuju žalitelji.

Nisu u pravu opt. R. V., opt. I. M. i opt. M. Đ. kada se žale zbog odluke o kazni. Opt. D. L. se nije izrijekom žalila zbog odluke o kazni, međutim njezina žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 382. ZKP-a).

Odluka o kazni izražava individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a

I Kž 552/10-5

osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja kazne svim optuženicima olakotnim cijenio što su u vrijeme počinjenja kaznenih djela bili mlade dobi, a u međuvremenu su sredili svoje živote. Opt. D. L. je neosuđivana, samohrana je majka koja skrbi o kćeri iz dugogodišnje veze s opt. R. V. a na sportskom polju skrbi o mladom naraštaju. Opt. M. Đ. je neosuđivan i kao pomorac ostvaruje sredstva za život. Opt. I. M. je prošao tretman odvikavanja od droge i radi više poslova. Sud prvog stupnja je opt. I. M. i opt. M. Đ. olakotnim cijenio i njihov doprinos u otkrivanju kaznenih djela, poglavito u fazi istrage. Opt. R. V. se nije obiteljski i financijski situirao, ali je pokazao spremnost i nesebičnost u Domovinskom ratu, te je kao invalid Domovinskog rata odlikovan. Cijeneći izuzetno veliki protek vremena od počinjenja djela, prvostupanjski sud je zaključio kako su svi optuženici u međuvremenu „…izrasli u neke nove ljude …“ pa je primijenio odredbe o ublažavanju zakonom propisane kazne, uz zaključak da će se i ublaženom kaznom postići svrha kažnjavanja.

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ) kaznom zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci opt. R. V., kaznom zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca opt. I. M. i opt. M. Đ. te kaznom zatvora u trajanju pet mjeseci opt. D. L., izrazit će se društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, moći će se utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, te utjecati na ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i kažnjavanju njihovih počinitelja.

Prvostupanjski sud je, temeljem čl. 79. i 80. OKZRH te čl. 466. ZKP-a, sve optuženike obvezao platiti imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Visina pribavljene koristi je pravilno odmjerena po slobodnoj ocjeni suda, jer se drugačije doista nije niti mogla odmjeriti.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je primjenom čl. 387. ZKP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. studenog 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanda Janković, v. r.

Damir Kos, v.r.