II Rev-8/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-8/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz Ž., zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz Ž., protiv tuženika P. d.d. Ž. u stečaju, zastupana po M. D., odvjetniku iz V., radi utvrđenja osnovanosti osporenog potraživanja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. rujna 1999. godine, br. XIV Pž-3349/99., kojom su potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Osijeku od 9. ožujka 1999. godine, br. P-61/99., u sjednici održanoj dana 3. lipnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje osnovanosti potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 280.780,00 kn dok je rješenjem u preostalom dijelu tužba na utvrđenje postojanja potraživanja preko tog iznosa kao nedopuštena odbačena.

Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku odluku.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku na način da se u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu ili ukidanje pobijane presude kao i presude suda prvog stupnja te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Sporno je ima li tužitelj na temelju sporazuma kojeg je sklopio s tuženikom pravo na otpremninu prema tom sporazumu, te na nadoknadu štete zbog toga što tuženik nije s tužiteljem ponovo sklopio ugovor o radu.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke u dovoljnoj mjeri odgovorio na žalbene navode tužitelja. Bio je dužan ocijeniti one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Prema tome, drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u svezi s čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), koju ističe tužitelj.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio sporazum o raskidu ugovora o radu 16. srpnja 1996. godine iz kojeg sporazuma proizlazi da je žiro-račun tuženika blokiran, zbog čega tužitelj ne može ostvarivati svoja prava iz radnog odnosa, radi čega će sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem P. v. d.o.o. Županja na neodređeno vrijeme što znači da prelazi na rad u drugo društvo, time da može sporazumno raskinuti odnos s drugim društvom i ponovo sklopiti ugovor o radu s tuženikom onog trenutka kada žiro-račun tuženika bude "odblokiran" te se ostvare mogućnosti da kod tuženika ostvari sva prava iz radnog odnosa (plaća i dr.) s tim da poboljšanje odnosa kod tuženika mora nastupiti najkasnije do 31. prosinca 1996. godine.

Također je utvrđeno da je prema sporazumu predviđeno da ukoliko tuženik ne ispuni svoju obvezu je dužan isplatiti sve obveze nastale prema tužitelju do dana sklapanja tog ugovora (sporazuma) kao i otpremninu u iznosu od 1.000 DEM za svaku godinu radnog staža provedenog kod tuženika.

Utvrđeno je i da žiro-račun tuženika nije bio "odblokiran" sve do 31. prosinca 1996. godine, pa i kasnije tako da je nad tuženikom otvoren stečaj 4. rujna 1997. godine, rješenjem St-25/97., te da je tužitelj prijavio svoje potraživanje u stečajnom postupku u iznosu od 280.780,00 kn, a da mu je priznato potraživanje na ime plaće u iznosu od 7.312,50 kn dok je osporeno potraživanje u iznosu od 280.780,00 kn.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da ima osporeno potraživanje od 280.780,00 kn prema tuženiku, te za više traženo tužba odbačena.

Tužitelju je u stečajnom postupku priznato potraživanje koje imao na ime neisplaćenih plaća kod tuženika u iznosu 7.312,50 kn.

Iz sporazuma o raskidu radnog odnosa proizlazi da tužitelj odlazi u drugu tvrtku zbog toga što ne može ostvariti svoja prava iz radnog odnosa kod tuženika plaće i dr. Dakle, ono što je nesporno tuženik bio dužan tužitelju iz radnog odnosa je tužitelju priznato, a to je neisplaćena plaća za vrijeme dok je radio kod tuženika.

Ostaje sporno je li tuženik dužan tužitelju isplatiti otpremninu kao i naknaditi mu štetu što nije ponovno s tužiteljem sklopio ugovor o radu.

Budući da u sporazumu o raskidanju radnog odnosa izričito stoji da će stranke ponovno sklopiti ugovor o radu onog trenutka kada žiro-račun poslodavca bude "odblokiran", te se ostvare mogućnosti da kod tuženika tužitelj ostvari sva prava iz radnog odnosa (plaća i dr.) uvjet za sklapanje novog ugovora je "odblokiran je" računa i početak takvog poslovanja tuženika da tužitelj može ostvarivati svoja prava iz radnog odnosa (plaća i dr.).

Taj uvjet nije ostvaren, jer je tuženik ostao u financijskim teškoćama tako da nije "odblokiran" žiro-račun tuženika, već je došlo do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom.

To što u ugovoru stoji da poboljšanje odnosa kod tuženika mora nastupiti najkasnije do 31. prosinca 1996. godine ne može se tumačiti da je tuženik bio dužan sklopiti novi ugovor o radu s tuženikom, ako do tog poboljšanja "odblokiranja" žiro-računa ne dođe do 31. prosinca 1996. godine, već naprotiv da je jedino bio u obvezi sklopiti ugovor o radu da je do tada došlo do poboljšanja financijske situacije tuženika, a kako to pravilno ugovor tumače i nižestupanjski sudovi.

Bilo bi posve nelogično da se tužitelj vraća kod tuženika kod kojega ne može ostvarivati svoja prava iz radnog odnosa (jer je tuženiku žiro-račun blokiran) kada je baš zbog toga razloga i napustio tuženika, te otišao u drugu tvrtku.

Prema tome, pozivom na naprijed spomenuti sporazum tuženik nema pravo ni na otpremninu predviđenu u tom sporazumu ni na nadoknadu štete, jer bi to imao samo da je tuženik prekršio sporazum, a kako je rečeno tuženik sporazum nije prekršio, jer nije bio u obvezi ponovno sklopiti s tužitelj ugovor o radu, budući mu se financijska situacija nije popravila, ne samo do 31. prosinca 1996. godine, nego čak sve do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 4. rujna 1997. godine.

Na otpremninu inače nema ni pravo prema odredbi čl. 118. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01), jer mu radni odnos kod tuženika nije prestao otkazom poslodavca već sporazumno, nakon čega je sklopio ugovor o radu s drugim poslodavcem.

Pravilno je odbačena tužba u dijelu kojim je tužitelj tražio utvrđivanje potraživanja u iznosu većem od onog označenog u prijavi potraživanja, jer se u parnici na utvrđenje tražbine ne može zahtijevati utvrđenje tražbine u iznosu koji je veći od onog označenog u prijavi potraživanja (čl. 180. st. 1. Stečajnog zakona - “Narodne novine”, broj 44/96, 29/99, 129/00).

Ovdje je pak prijavljena tražbina o kojoj se vodila parnica, a to je bilo za isplatu 280.780,00 kn (čl. 173. st. 3. Stečajnog zakona).

Prema tome, nisu se ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a nije ni učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju povredu kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. lipnja 2003.

Predsjednik vijeća:

Stanka Jesenkovića, v.r.