Pž-8851/2015-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

28. Pž-8851/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Vesni Buljan, u pravnoj stvari tužitelja S. d.d., OIB ..., Ž., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u O., protiv tuženika E.-O. d.o.o., O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. R., odvjetnik u O., radi ponavljanja postupka, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-303/14-25 od 8. lipnja 2015., 8. siječnja 2016.

r i j e š i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-303/14-25 od 8. lipnja 2015.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem označenim u izreci ovog rješenja prvostupanjski je sud odbio prijedlog tuženika za ponavljanje postupka kao neosnovan. Tako je prvostupanjski sud riješio jer je nakon provedenog ročišta radi raspravljanja o tuženikovu prijedlogu za ponavljanje postupka od 10. ožujka 2015. ocijenio da razlozi za ponavljanje postupka iz članka 421. stavak 1. točke 7., 8., 9. i 10. Zakona o parničnom postupku na koje se tuženik pozvao u svom prijedlogu za ponavljanjem postupka nisu osnovani, budući da je tuženik imao saznanje o svemu što se događa i prije nego je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom.

Protiv tog rješenja žalbu je izjavio tuženik pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi navodi da je odlukom drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-7379/10 od 5. ožujka 2014. preinačena prvostupanjska presuda na način da je tuženiku naloženo prema pravilima o stjecanju bez osnove vratiti tužitelju iznos od 1,835.106,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a tu je odluku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske temeljio na činjenici da je tuženik na temelju presude poslovni broj P-972/02 potvrđene presudom poslovni broj Pž-5408/03 pokrenuo ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-22/06 u kojem se naplatio od tužitelja u iznosu od 1,102.008,48 kn s pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

Kako je tuženik naplatio navedeno potraživanje u cijelosti, a u povodu tužiteljeve revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovni broj Revt-46/06 ukinuo prethodnu odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-5408/03 koji sud je svojom odlukom poslovni broj Pž-3657/09 ukinuo prvostupanjsku presudu poslovni broj P-972/02 i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, to je prema stajalištu drugostupanjskog suda otpala osnova za naplatu tuženikove tražbine na temelju presude poslovni broj P-972/02 i ovrhe poslovni broj Ovr-22/06, slijedom čega je pravomoćnom presudom naloženo tuženiku da tužitelju vrati naplaćene iznose.

Međutim, u ponovljenom postupku poslovni broj P-972/02 koji se vodio pod poslovnim brojem P-93/10 ponovno je donesena presuda 15. prosinca 2010. kojom je ponovno usvojen tužbeni zahtjev tuženika kao tužitelja te je istom presudom u cijelosti održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a ta prvostupanjska presuda je donesena nakon prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari, pa slijedom čega tuženik u ovom postupku nije mogao isticati tu činjenicu tim više što je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen tek drugostupanjskom odlukom poslovni broj Pž-7379/10 od 5. ožujka 2014.

Presuda poslovni broj P-93/10 je potvrđena odlukom drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-1512/11 od 5. studenoga 2014. te je tek tada tuženik stekao mogućnost istu presudu upotrijebiti u ovoj pravnoj stvari; dakle, navedena presuda je postala pravomoćna nakon presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7379/10. Zato je nerazumljivo obrazloženje prvostupanjskog suda da su stranke imale saznanja o svemu što se događa i prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ovoj pravnoj stvari je na temelju odredaba o stjecanju bez osnove usvojio tužbeni zahtjev za povrat iznosa od 1,835.106,20 kn, a takvu svoju odluku je utemeljio na svojoj odluci poslovni broj Pž-3657/09 kojom je ukinuo prvostupanjsku presudu poslovni broj P-972/02 (ovršna isprava) koja je predstavljala osnovu naplate.

Budući da je u ponovljenom postupku usvojen tužbeni zahtjev tuženika (kao tužitelja), to je ostvaren razlog iz članka 421. stavak 1. točka 8. Zakona o parničnom postupku. Isto tako, ostvareni su i razlozi iz članka 421. stavak 1. točka 9. i 10. Zakona o parničnom postupku pa žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da preinači pobijano rješenje na način da dopusti ponavljanje postupka i ukine presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-204/10 od 14. lipnja 2010. i presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7379/10 od 5. ožujka 2014. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju vratiti iznos od 1,835.106,20 kn s pripadajućom zateznom kamatom te trošak postupka u iznosu od 45.141,50 kn te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da ne postoje procesni uvjeti koji bi dozvoljavali da se u ovoj pravnoj stvari dopusti ponavljanje postupka te da je tužitelj u dogovoru s tuženikom pred Financijskom agencijom zatražio obustavu ovrhe te sad tuženik vodi postupak protuovrhe na temelju pravomoćne presude koja je u njegovu korist. Tužitelj predlaže da se prijedlog za ponavljanje postupka odbaci kao nedopušten.

Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijano rješenje na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2., te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, no primjenom odredbe članka 373.a stavak 3. u vezi stavka 1. i članka 381. istog Zakona pobijano rješenje je valjalo potvrditi.

Između stranaka je nesporno da je tužitelj ovaj parnični postupak pokrenuo radi povrata novčanog iznosa od 1,835.106,20 kn (s pripadajućim zateznim kamatama) kojeg je Financijska agencija prema rješenju o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-22/06 zaplijenila s tužiteljeva računa te prenijela na račun tuženika, a koje (tuženikovo) potraživanje se temeljilo na presudi Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-972/02 od 29. svibnja 2003. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5408/03 od 8. studenoga 2005. Međutim, navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-46/06 od 13. siječnja 2009. te je predmet vraćen na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu. Povodom tog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovni broj Pž-3657/09 od 30. rujna 2009. ukinuo presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-972/02 od 29. svibnja 2003. (koja je bila ovršna isprava na temelju koje je provedena ovrha u ovršnom predmetu poslovni broj Ovr-22/06) i predmet vratio na ponovno suđenje. Prema tome, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj potražuje novčani iznos od 1,835.106,20 kn kojeg je tuženik (kao ovrhovoditelj u predmetu poslovni broj Ovr-22/06) stekao 14. veljače 2006. na temelju osnove (ovršne presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-972/02 od 29. svibnja 2003.) koja je kasnije otpala ukidanjem ovršne presude.

Nadalje, iz spisa proizlazi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-7379/10 od 5. ožujka 2014. (list 30. - 39. spisa) djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-204/10-9 od 14. lipnja 2010. na način da je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu (vraćanje) tužitelju iznosa od 1,835.106,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenima u točki I. izreke presude poslovni broj Pž-7379/10 od 5. ožujka 2014. te se pri tome drugostupanjski sud pozvao na odredbu članka 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05 i 41/08).

Dana 14. siječnja 2015. tuženik je podnio prijedlog za ponavljanje postupka iz zakonskih razloga propisani člankom 421. stavak 1. točke 7., 8., 9. i 10. Zakona o parničnom postupku (list 44. - 47. spisa) u kojem je u bitnom naveo da je u ponovljenom postupku radi naplate tuženikova potraživanja prema tužitelju (koji je ranije vođen pod poslovnim brojem P-972/02, a naknadno pod poslovnim brojem P-93/10) Trgovački sud u Osijeku 15. prosinca 2010. donio presudu kojom je u cijelosti održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Ovrv-1814/02 od 18. rujna 2002., a ta presuda je (u dijelu u kojem je odlučeno o platnom nalogu iz rješenja o ovrsi) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1512/11 od 5. studenoga 2014. pa stoga tuženik smatra da je time tuženik dokazao osnovanost svog potraživanja prema tužitelju i ujedno neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja za povrat utuženog iznosa.

Podneskom od 8. ožujka 2015. tužitelj je protivio prijedlogu za ponavljanje postupka smatrajući da za to nisu ispunjeni uvjeti te je tom podnesku priložio svoju reviziju izjavljenu protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1512/11 od 5. studenoga 2014. (list 67. - 69. spisa). Prvostupanjski sud je sukladno odredbi članka 426. Zakona o parničnom postupku 10. ožujka 2015. proveo ročište radi raspravljanja o prijedlogu za ponavljanje postupka te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu odluku.

Prethodno, ovaj sud napominje da tuženikov prijedlog za ponavljanje postupka nije uredan u smislu odredbe članka 424. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, taj prijedlog, osim što mora sadržavati sve ono što i svaki drugi podnesak stranke, mora sadržavati zakonsku osnovu po kojoj se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih proizlazi da je prijedlog podnesen u zakonskom roku i dokaze koji potkrepljuju navode predlagača. Međutim, u konkretnom predmetu tuženikov prijedlog za ponavljanje postupka ne sadrži navode o okolnostima iz kojih proizlazi da je prijedlog za ponavljanje postupka podnesen u zakonskom roku iz članka 423. stavak 1. točke 5. i 6. Zakona o parničnom postupku pa je prvostupanjski sud najprije trebao prema odredbi članka 109. stavak 1. Zakona o parničnom postupku pozvati predlagatelja na dopunu prijedloga – ako predlagatelj ne bi postupio po uputi suda taj prijedlog bi trebao odbaciti primjenom odredaba članka 425. stavak 1. tog Zakona, a tek ako bi tuženik dopunio prijedlog na način da u njemu ukaže na okolnosti iz kojih proizlazi da je taj prijedlog pravovremen sud bi mogao nakon održanog ročišta odlučiti o osnovanosti tog prijedloga.

Naime, premda je tuženik u prijedlogu za ponavljanje postupka predložio uvid u spis prvostupanjskog suda poslovni broj P-93/10 kao dokaz da je tuženikovo potraživanje koje je tuženik prethodno naplatio putem ovrhe poslovni broj Ovr-22/06 osnovano, tuženik se u tom prijedlogu nije udostojao navesti niti jednu okolnost iz koje bi proizlazilo da je pravodobno u roku od 30 dana od zaprimanja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1512/11 od 5. studenoga 2014. podnio prijedlog za ponavljanje postupka. Međutim, unatoč tome što se na temelju stanja spisa ne može ispitati je li tuženikov prijedlog za ponavljanje postupka pravovremen, ovaj sud zbog načela ekonomičnosti i ekspeditivnosti postupka nije vratio spis prvostupanjskom sudu radi ispitivanja je li prijedlog za ponavljanje postupka pravovremen, već je ispitivao odluku prvostupanjskog suda kojom je taj prijedlog odbijen kao neosnovan.

Tuženikov prijedlog za ponavljanje postupka nije osnovan, neovisno od toga što je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke samo naveo „da se ne radi o razlozima zbog kojih se može tražiti ponavljanje postupka odnosno da je stranka imala saznanje o svemu što se događa i prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom”. Naime, kao što je ranije navedeno u ovoj odluci osnova na temelju koje je tuženik stekao dio tužiteljeve imovine u iznosu od 1,835.106,20 kn je presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-972/02 od 29. svibnja 2003., a ta presuda je nesporno ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3657/09 od 30. rujna 2009. te je upravo ukidanjem te presude otpala i osnova na temelju koje je tuženik stekao dio tužiteljeve imovine. Prema tome, neovisno od činjenice što je presudama Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-93/10 od 15. prosinca 2010. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1512/11 od 5. studenoga 2014. pravomoćno utvrđeno da tuženik osnovano potražuje od tužitelja novčani iznos iz platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Ovrv-1814/02 od 18. rujna 2002., tim presudama nije „ponovno oživjela” ukinuta presuda tog suda poslovni broj P-972/02 od 29. svibnja 2003. koja je bila ovršna isprava po kojoj je tuženik u ovršnom postupku stekao dio tužiteljeve imovine. Naprotiv, pravomoćna (i ovršna) presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-93/10 od 15. prosinca 2010. je nova osnova na temelju koje tuženik u novom ovršnom postupku može naplatiti svoje potraživanje, no sama činjenica što je tom presudom pravomoćno utvrđeno tužiteljevo dugovanje prema tuženiku nema utjecaja na povrat tužiteljeve imovine koju je tuženik stekao na temelju osnove koja je otpala ukidanjem presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-972/02 od 29. svibnja 2003.

Osim toga, budući da se u ovom parničnom predmetu radi o tužiteljevu potraživanju po pravilima o stjecanju bez osnove, dok se u postupku poslovni broj P-93/10 radilo o naplati tuženikova potraživanja po ugovoru o djelu (ovo proizlazi iz str. 2. odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1512/11 – list 50. spisa), ne radi se o istim zahtjevima stranaka pa stoga ne postoji razlog za ponavljanje postupka iz članka 421. stavak 1. točka 7. Zakona o parničnom postupku, a kako to pogrešno smatra žalitelj. Ovaj sud posebno napominje da bi u slučaju kada bi se po tuženikovu prijedlogu za ponavljanje postupka ukinula presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7379/10 od 5. ožujka 2014., tuženik bi mogao ili u novom parničnom postupku (kao tužitelj) ili u postupku protuovrhe u (novom) ovršnom postupku koji se prema tužiteljevu navodu iz odgovora na žalbu vodi između ovdje parničnih stranaka potraživati iznos od 1,835.106,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama kojeg je tužitelj stekao na temelju te presude. Ako bi u jednom od tih postupaka tuženik uspio s tužbenim/protuovršnim zahtjevom, tuženik bi protiv tužitelja imao dvije ovršne isprave jer bi on i prema odluci suda u tom (parničnom ili ovršnom) postupku i prema presudi Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-93/10 od 15. prosinca 2010. mogao naplatiti svoja potraživanja - jedno po pravilima o stjecanju bez osnove, a drugo po ugovoru o djelu.

Nadalje, upravo zbog toga što odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3657/09 od 30. rujna 2009. kojom je ukinuta presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-972/02 od 29. svibnja 2003. (na kojoj odluci je, između ostalog, ovaj sud temeljio svoju odluku poslovni broj Pž-7379/10 od 5. ožujka 2014.) nije pravomoćno preinačena, ukinuta odnosno poništena, nije ispunjen niti razlog za ponavljanje postupka iz članka 421. stavak 1. točka 8. Zakona o parničnom postupku.

Jednako tako, budući da se u ovom sporu čije ponavljanje postupka tuženik traži radi o tužiteljevu potraživanju po pravilima o stjecanju bez osnove, dok se u postupku poslovni broj P-93/10 radilo o naplati tuženikova potraživanja po ugovoru o djelu, presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-93/10 od 15. prosinca 2010. (odnosno pravomoćnost te presude) nema značaj prethodnog pitanja u smislu odredbe članka 12. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Naime, prethodno pitanje jeste pitanje od odlučnog značaja za odluku suda o tome postoji li pravo ili pravni odnos (između stranaka), dok u ovom sporu neovisno od postojanja tuženikova pravog odnosa s tužiteljem po ugovoru o djelu i o tuženikovu pravu na potraživanje iz tog odnosa prema tužitelju, tuženik je stekao tužiteljevu imovinu prema pravilima o stjecanju bez osnove. Prema tome, upravo zbog toga što se radi o dva različita pravna odnosima između stranaka (o obveznom odnosu iz ugovora o djelu i o stjecanju bez osnove) u kojima odluka suda o jednom potraživanju nema nikakvog utjecaja na odluku suda o postojanju drugog potraživanja, odluka Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-93/10 od 15. prosinca 2010. (odnosno pravomoćnost te odluke) nema značaj prethodnog pitanja za odluku suda o stjecanju bez osnove iz ovog spora pa stoga ne postoji niti razlog iz članka 421. stavak 1. točka 9. Zakona o parničnom postupku; iz istog razloga niti presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-93/10 od 15. prosinca 2010. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1512/11 od 5. studenoga 2014. ne predstavljaju nove činjenice, odnosno dokaze koji bi utjecali na to da bi za tuženika u ovom postupku mogla biti donesena povoljnija odluka pa stoga nije ispunjen niti razlog za ponavljanje postupka propisan člankom 421. stavak 1. točka 10. Zakona o parničnom postupku, a kako to pogrešno smatra žalitelj.

Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu 8. siječnja 2016.

SUDAC

VESNA BULJAN, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik