I Kž-796/2004-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 796/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. F. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. D. F. i opt. M. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 25. ožujka 2004. godine, broj K- 14/00, u sjednici održanoj dana 25. svibnja 2006. godine, u nazočnosti branitelja opt. D. F., D. K. odvjetnika iz O., branitelja opt. M. B., K. L. odvjetnika iz P. i V. B. odvjetnice iz S. B. te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I Djelomično se prihvaćaju žalbe državnog odvjetnika, opt. D. F. i opt. M. B., ukida se presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem su opt. D. F. i opt. M. B. proglašeni krivima zbog kaznenog dijela iz čl. 292. st. 1. KZ opisanog u točki 3. izreke, u dijelu u kojem se opt. M. B. oslobađa optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ opisanog u točki 4. izreke, i u dijelu u kojem se opt. D. F. i opt. M. B. oslobađaju optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ a opt. Z. C. da bi počinio ovo kazneno djelo u svezi čl. 38. KZ, te sva trojica u stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ opisano u točki 5. izreke, i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II Uslijed odluke pod toč. I. preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni na način da se prihvaćaju utvrđenim kazne i to opt. D. F. kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ opisano u točki 1. izreke i kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. KZ opisano u točki 2. izreke, a opt. M. B. kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. KZ opisano u točki 2. izreke, pa se opt. D. F. temeljem citiranih zakonskih propisa uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu se temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 25. veljače 1998. godine do 17. ožujka 1998. godine, a opt. M. B. se temeljem citiranih zakonskih propisa osuđuje na kaznu zatvora u

I Kž 796/04-5

trajanju 2 (dvije) godine, u koju kaznu se temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 02. ožujka 1998. godine do 17. ožujka 1998. godine.

III U preostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i žalbe opt. D. F. i opt. M. B. odbijaju se kao neosnovane, te se presuda suda prvog stupnja u pobijanom a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D. F. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ opisanog u točki 1. izreke pobijane presude, za koje mu je temeljem citiranih zakonskih propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. KZ opisanog u točki 2. izreke pobijane presude za koje mu je temeljem citiranih zakonskih propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. KZ opisanog u točki 3. izreke pobijane presude, za koje mu je temeljem citiranog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, pa je temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. veljače 1998. godine do 17. ožujka 1998. godine.

Istom je presudom opt. M. B. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. KZ opisanog u točki 2. izreke pobijane presude, za koje mu je temeljem citiranih zakonskih propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. KZ opisanog u točki 3. izreke pobijane presude, za koje mu je temeljem citiranog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, pa je temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 02. ožujka 1998. do 17. ožujka 1998. godine.

Temeljem čl. 82. KZ, od opt. D. F. je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom (opisanim pod točkom 1. izreke pobijane presude) u iznosu 33.859,28 kn. Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP-a, opt. D. F. i opt. M. B. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. ZKP-a, o čemu će se donijeti posebno rješenje kada se pribave potrebni podaci.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a, ošt. Republika Hrvatska (Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Slavonski Brod) je sa imovinskopravnim zahtjevom, u iznosu 5.453.911,43 kn, upućena na parnicu.

Istom je presudom opt. M. B. oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ opisano u točki 4. izreke pobijane presude. Opt. D. F. i opt. M. B. oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. i 3. KZ a opt. Z. C. ovo kazneno djelo u svezi čl. 38. KZ, te sva trojica u stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 312. st. 2. i 1. KZ opisano u toč. 5. izreke pobijane presude. Opt. D. F., opt. M. B. i opt. M. R. oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. KZ u stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 312. st. 2. i 1. KZ opisano u toč. 6. izreke pobijane presude.

I Kž 796/04-5

Temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP-a, protiv opt. D. F. i opt. M. B. odbijena je optužba da bi počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ u stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 312. st. 2. i 1. KZ.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. ZKP-a, te nužni izdaci opt. Z. C. i opt. M. R. i nužni izdaci te nagrada njihovih branitelja, pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu su uložili državni odvjetnik, opt. D. F. i opt. M. B. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom presudu u oslobađajućem dijelu ukinuti a u osuđujućem preinačiti i optuženicima izreći strože kazne.

Opt. D. F., putem svoga branitelja D. K., odvjetnika iz O., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom pobijanu presudu, u osuđujućem dijelu, ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Opt. M. B., putem svoga branitelja K. L., odvjetnika iz P. i braniteljice V. B., odvjetnice iz S. B., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o visini kazne, s prijedlogom žalbu uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak pred izmijenjenim vijećem, odnosno osloboditi optuženika kaznene odgovornosti.

Odgovor na žalbu podnio je opt. M. B. putem svoga branitelja K. L. s prijedlogom žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem podržava žalbu državnog odvjetnika, predlaže presudu u oslobađajućem dijelu ukinuti a u osuđujućem preinačiti i izreći strože kazne, dok žalbe optuženika predlaže odbiti kao neosnovane, pri čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

O sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su branitelj opt. D. F., D. K., odvjetnik iz O., opt. M. B. sa braniteljicom V. B. i braniteljem K. L. jer su to zahtijevali (čl. 374. ZKP) te su ove osobe sjednici i nazočili.

Žalbe su djelomično osnovane.

Nisu u pravu žalitelji kada ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Naime, suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je glede odlučnih činjenica, označio razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih je zaključio da su

I Kž 796/04-5

optuženici počinili kaznena djela opisana u točki 1., 2. i 3. izreke, odnosno označio je dokaze kojima raspolaže, temeljem kojih je zaključio kako nema čvrstih pokazatelja da bi optuženici počinili kaznena djela iz točke 4., 5. i 6 izreke kako je to i navedeno u izreci pobijane presude. Potom je obrazložio na osnovu kojih činjenica je izveo upravo ovakve zaključke. To što žalitelji polemiziraju sa zaključcima suda prvog stupnja i smatraju kako su izvedeni iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ne predstavlja ovu žalbenu osnovu.

Opt. D. F. nije u pravu kada tvrdi da nisu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici da li je on bio odgovorna osoba u poduzeću N. d.d. N. K. Nasuprot tvrdnji žalitelja kako on "… ne spada u krug osoba koje mogu počiniti predmetna kaznena djela, odnosno ne udovoljava zakonskoj definiciji odgovorne osobe …" sud prvog stupnja je nedvojbeno utvrdio da je opt. D. F. bio većinski vlasnik ali ujedno i predsjednik Nadzornog odbora tvrtke „N.“ d.d., dakle osoba kojoj je nedvojbeno povjeren ključni posao nadzora iz područje djelovanja ove tvrtke. Njegovo svojstvo udovoljava zakonskoj definiciji odgovorne osobe, pa ga kvalificira u krug osoba koje mogu počiniti predmetna kaznena djela. On je u tom svojstvu, s ciljem sebi pribaviti imovinsku korist, prekoračio granice ovlasti odnosno u nakani pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, svjesno grubo prekršio zakon i pravila poslovanja te zlouporabio svoju funkciju nadzora prilikom donošenja i realizacije odluka o poslovnim transakcijama.

Nadalje, nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da je pobijanom presudom ostvarena i bitna povreda ZKP-a iz čl. 367. st. 3. ZKP-a, jer je povrijeđeno pravo obrane pošto sud prvog stupnja nije prihvatio njegovu obranu u svezi namjere s kojom je postupao, niti ju je podvrgnuo dokazivanju i ispitivanju. Nasuprot ovakvoj tvrdnji žalitelja, nema govora o tome da bi u ovom kaznenom postupku, na bilo koji način, bilo povrijeđeno njegovo pravo obrane. Obrazloženje ove žalbene tvrdnje pozicionira je u domenu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne u područje bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Isto tako preostali navodi žalitelja, koji se nalaze u dijelu žalbe u kojem se govori o bitnim povredama odredaba kaznenog postupka, predstavljaju osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno iznošenje razloga o povredi kaznenog zakona, pa će o njima biti riječi kada se analiziraju ovi žalbeni razlozi.

Premda i opt. M. B. u svojim žalbama navodi žalbeni razlog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iz sadržaja žalbe je razvidno kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni.

Nije u pravu opt. D. F. kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Naime, nedvojbeno se Zakonom o izmjenama i dopunama kaznenog zakona iz 2003. godine ("Narodne novine" broj 111/03) trebao Kazneni zakon značajno i sveobuhvatno izmijeniti. Izglasan u Hrvatskom saboru, stupio je na snagu dana 15. srpnja 2003. godine i trebao se početi primjenjivati od 01. prosinca 2003. godine. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske ga je ukinuo jer je ocijenio da se radi o tzv. "organskom zakonu" a nije donesen uz propisanu saborsku većinu ("Narodne novine" broj 190/03). Obzirom da ga je Ustavni sud ukinuo prije roka od kojeg se zakon trebao početi primjenjivati, neosnovano se u žalbi tvrdi kako postoji obveza i njegove primjene, ukoliko je blaži za počinitelja.

Žalitelj nije u pravu niti kada tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog zakona, jer je sud primijenio pravnu konstrukciju produljenog djela u odnosu na kazneno djelo opisano u

I Kž 796/04-5

točki 1. izreke pobijane presude, koje je ostvareno u razdoblju od srpnja do rujna 1997. godine. Naime, doista raniji zakoni nisu poznavali definiciju produljenog kaznenog djela, međutim sudska praksa ga je nedvojbeno priznavala i primjenjivala (pa i u vrijeme važenja OKZ RH i KZ RH). U konkretnom slučaju postupanje opt. D. F. kada je prekoračio granice svoje ovlasti i u dva navrata preuzeo meso iz tvrtke „K.“ te ga zadržao za sebe s ciljem pribavljanja imovinske koristi, čini jedinstvenu cjelinu, pa je ispravno okvalificirano kao jedna radnja i jedno djelo za koje se kazna odmjerava unutar kaznenih okvira predviđenih za to djelo.

Imajući u vidu da se nakon počinjenja djela izmijenio Kazneni zakon, prvostupanjski sud je suglasno odredbi čl. 3. st. 2. KZ a vodeći računa o zapriječenim kaznama za navedena kaznena djela, pravilno primijenio blaži zakon za počinitelje.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje, glede kaznenih djela iz osuđujućeg dijela opisanih u točkama 1. i 2. izreke, odnosno glede kaznenih djela iz oslobađajućeg dijela opisanih u točki 6. izreke, potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka i analizi svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga pravilni zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica koje su utemeljene na izvedenim dokazima.

Poduzeće N. d.d. je u navedenom razdoblju bilo nedvojbeno u stanju prezaduženosti uslijed čega nije moglo izmirivati porezne obveze prema Ministarstvu financija RH. Isto tako, nedvojbeno je utvrđeno kako je tijekom 1996./97. godine Područni ured Slavonski Brod, Ispostava Nova Gradiška, pokrenuo postupak prisilne naplate tih obveza, s popisom, procjenom i prodajom imovine poduzeća. Nadalje, iz podataka o solventnosti ovog poduzeća proizlazi kako je žiro-račun bio neprekidno pod blokadom sa znatnim iznosima nepodmirenih obveza.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, glede točke 1. izreke, sud je s pravom poklonio vjeru opširnim, logičnim i uvjerljivim iskazima ispitanih svjedoka J. T. i S. R.. Iz njihovih se iskaza nedvojbeno zaključuje kako je opt. D. F., kao odgovorna osoba poduzeća N. d.d., s ciljem sebi pribaviti nepripadnu imovinsku korist u vrijeme izrazite prezaduženosti poduzeća, prekoračio granice svoje ovlasti i preuzeo veće količine mesa koje je potom platilo poduzeće. Da je tomu tako ne proizlazi samo iz iskaza ovih svjedoka. Vještačenjem je utvrđeno kako vrijednost mesa, kojeg je optuženik preuzeo u vrijeme kada restoran nedvojbeno više nije radio, premašuje iznos od 30.000,00 kn. Utvrđeno je kako optuženik meso nije isporučio poduzeću a plaćanje preuzete robe je izvršila „N.“ d.d. i to kompenzacijom. Na taj je način opt. D. F. prekoračio granice svoje ovlasti i pribavio znatnu imovinsku korist. Kupoprodajnom transakcijom, označenom u točki 2. izreke, poduzeće N. d.d. je isporučilo tvrtki F. d.o.o. različita osnovna sredstva i sredstva rada (pogon kamenoloma, pogon pilane, proizvodnje žbuke …) tako da su ona postala vlasništvo tvrtke F. d.o.o., premda su i dalje bila potrebna za obavljanje proizvodne, odnosno registrirane djelatnosti poduzeća N. d.d., kako je to navedeno odredbama S. N. d.d.. Nasuprot tome, roba isporučena od strane poduzeća F. d.o.o. (prezervativi, šivaće igle…) nedvojbeno nije imala ni proizvodnu funkciju niti tržišnu vrijednost za registriranu djelatnost N. d.d. Sud je zato s pravom, u tom dijelu, prihvatio nalaz vještaka financijske struke B. Š., koji je argumentirano utvrdio kako je vrijednost robe društva F. d.o.o. u ovoj transakciji iznosila 467.092,00 kn, dok je vrijednost

I Kž 796/04-5

roba poduzeća N. d.d. iznosila 5.016.447,26 kn. Ovom je transakcijom za društvo F. d.o.o. izvjesno pribavljena imovinska korist koja znatno premašuje iznos od 30.000,00 kn. U situaciji financijskog kolapsa poduzeća „N.“ d.d., optuženici su kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju, odnosno drugu pravnu osobu, grubo prekršili zakon glede uporabe i upravljanja imovinom. Nedvojbeno je transakcija bila štetna za N. d.d.. Ona je sačinjena s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi za društvo F. d.o.o., a počinitelji su postupali s ciljem pribavljanja takve koristi. Opt. D. F. je koristio svoj utjecaj većinskog vlasnika ali i predsjednika Nadzornog odbora, a opt. M. B. je, kao direktor tvrtke, u cilju realizacije ove transakcije potpisao izjavu o kompenzaciji.

Žalbena tvrdnja opt. M. B. kako je bio „…samo izvršni organ koji je morao provoditi odluke nadzornog odbora i većinskog vlasnika…“ ne odgovara činjeničnom stanju. On je bio direktor tvrtke a ne dio tehničkog osoblja koje samo izvršava tuđe naloge. Radilo se o njegovoj slobodnoj odluci hoće li biti samo „izvršni organ“ ili će kao direktor tvrtke voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Odlučno je to da je bio svjestan okolnosti u kojima je tvrtka poslovala i svojih poslovnih poteza. Posljedice koje su nastupile proizašle su iz njegovih slobodnih odluka, njegovih poslovnih procjena i njegovih postupaka.

Kako je odnosnom transakcijom, u bitnome, izmijenjena vlasnička pozicija nad osnovnim sredstvima i sredstvima rada koja su pripadala poduzeću „N.“ d.d., navod žalitelja kako su i nakon te transakcije strojevi ostali u posjedu N. d.d. N. K., nije od značaja za počinjenje ovog kaznenog djela, jer taj posjed nije izmijenio novu vlasničku strukturu, pa predmetna transakcija očito nije bila fiktivna.

Nije u pravu državni odvjetnik kada se žali u odnosu na toč. 6. izreke pobijane presude. Premda on u obrazloženju žalbe izrijekom ne spominje kaznena djela iz ove točke, ipak je istaknuo prijedlog za ukidanje presude i u odnosu na nju. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice u odnosu na kaznena djela opisana u točki 6. izreke, te pravilno zaključio kako nema čvrstih i pouzdanih dokaza da bi opt. D. F., opt. M. B. i opt. M. R. počinili kaznena djela iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. u stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 312. st. 2. u svezi st. 1. KZ. U konkretnom slučaju je bilo sporno da li je poduzeće M. iz N. popravilo teretno vozila marke "FAP" u vlasništvu tvrtke N. d.d., jer je ispostavljen računu za popravak na iznos od 95.188,00 kn. U spisu se nalazi narudžbenica sa radnim nalogom i specifikacijom dijelova za teretno vozilo, iz čega proizlazi da su i korišteni za popravak. Iz iskaza svjedoka M. H., zamjenika direktora M. N., proizlazi kako je sporan popravak doista bio obavljen a ujedno je spisu priložena dokumentacija navedenog poduzeća na okolnost sličnih popravaka starijih vozila u koja su ugrađeni industrijski preparirani dijelovi. Prema tome opravdanost takvih popravaka je stvar dobre ili loše poslovne procjene naručitelja radova, ali to samo po sebi ne ukazuje na protupravne postupke optuženika na način kako im je stavljeno na teret. Konačno, iz iskaza djelatnika N. d.d. proizlazi da je vozilo marke "FAP" doista odvezeno radi popravka u poduzeće M. a iz mišljenja vještaka proizlazi da je navedena cijena popravka, obzirom na vrijednost ugrađenih dijelova, moguća. Zato je ispravan zaključak suda prvog stupnja kako nema dovoljno dokaza da bi se radilo o fiktivnom kompenzacijskom poslu.

I Kž 796/04-5

Obzirom na navedeno, nasuprot stajalištu žalitelja, u odnosu na kaznena djela opisana u toč. 1. i 2. izreke, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da su opt. D. F. i opt. M. B. počinili kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

Kao što je već rečeno, u odnosu na kaznena djela opisana u točki 6. izreke pobijane presude, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako nema čvrstih i jasnih pokazatelja da su opt. D. F., opt. M. B. i opt. M. R. počinili kaznena djela na način kako im je to optužnim aktom stavljeno na teret, pa je optuženike za ova kaznena djela trebalo osloboditi temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a.

Za svoja utvrđenja glede kaznenih djela opisanih u točkama 1., 2. i 6. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuju žalitelji.

Nasuprot navedenom, u pravu su opt. D. F. i opt. M. B. kada tvrde da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na kaznena djela opisana u toč. 3. izreke pobijane presude. U pravu su kada tvrde da je propušteno na nedvojbeni način utvrditi kolika je bila stvarna vrijednost benzinske crpke, vodeći računa o svim opterećenjima koja su ju navodno teretila i o vrijednosti hipotekarnih zaduženja. Nadalje je trebalo utvrditi kolika je bila stvarna vrijednost robe (različite knjige) koju je dala tvrtka M. B. d.o.o. S time u svezi se napominje kako je opt. M. B. imao procjenu roba, kao temeljnog uloga, od strane ovlaštenog revizora. Ako se utvrđuje nesrazmjer davanja, onda se svakako mora istodobno izvršiti točna procjena vrijednosti robe na obje strane, odnosno mora se utvrditi svijest počinitelja o postojanju nesrazmjera kojim se pribavlja protupravna imovinska korist. S tim u svezi se napominje da je u izreci (pod toč. 3. pobijane presude) navedeno kako je ovom transakcijom predana u vlasništvo tvrtki M. B. d.o.o. benzinska crpka s pripadajućom opremom i prodajnim kioskom, dok je zauzvrat dobivena roba bez tržišne i bez proizvodne vrijednosti za djelatnost tvrtke N. d.d.. Upravo zato je trebalo utvrditi da li je i zašto ovom transakcijom grubo prekršen zakon glede uporabe i upravljanja imovinom, da li je uopće pribavljena protupravna imovinska korist, tko ju je pribavio i u kojem točno iznosu, a sve ovo radi pravilne procjene postoji li kazneno djelo i koje. U konkretnom slučaju je to bilo propušteno utvrditi na nedvojben način, uslijed čega su u pravu žalitelji kada tvrde da je činjenično stanje nepotpuno a time i pogrešno utvrđeno.

U pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 4. izreke pobijane presude, kojom je opt. M. B. oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u svezi st. 3. i 4. KZ. Naime, sud prvog stupnja je izložio kako nema dokaza da bi opt. M. B. sudjelovao u nabavci mesa za opt. D. F., premda je nespornim utvrdio kako je opt. M. B. doista potpisao račune nakon isporuke mesa te je potpisao naloge za obračun a radi realizacije kompenzacije od 30. listopada 1997. godine. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, barem za sada, proizlazi da je opt. M. B., kao odgovorna osoba u poduzeću „N.“ d.d, znao da u inkriminirano vrijeme njihov restoran prehrane više nije u funkciji. Usprkos tome je potpisao račune za meso kao da je isporučeno u restoran, te je realizaciju plaćanja mesa (koje je preuzeo opt. D. F.) izvršilo poduzeće „N.“ d.d. Imajući u vidu navedeno u pravu je žalitelj kada tvrdi da je preuranjen zaključak kako nema dokaza da bi opt. M. B. počinio odnosno kazneno djelo, dakle kao odgovorna osoba, s ciljem drugome pribaviti kakvu imovinsku korist, prekoračio granice svoje ovlasti.

I Kž 796/04-5

Isto tako, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 5. izreke pobijane presude. Naime, opt. Z. C. je u svojoj obrani jasno iskazao kako nikada nije obavljao nikakve građevinske radove za poduzeće N. d.d. iz N. K., ali je dana 01. lipnja 1997. godine ipak izdao račun broj 2/97, a dana 10. listopada 1997. godine i račun broj 9/97 na iznos od 134.000,00 kn, kao da je obavljao građevinske radove za poduzeće „N.“d.d.. Iz utvrđenog činjeničnog stanja nadalje proizlazi kako je opt. M. B. prihvatio račune sa neistinitim podacima i zatvorio takav fiktivni financijski posao kompenzacijom preko tvrtke C. iz Đ.". Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, bez razjašnjenja svih okolnosti ovog „poslovnog poteza“, preuranjen je zaključak suda prvog stupnja kako nema dokaza da su opt. D. F., opt. M. B. i opt. Z. C. počinili kaznena djela kako im je to optužnim aktom stavljeno na teret. Nisu u pravu državni odvjetnik i opt. M. B. kada se žale zbog odluke o kazni. Opt. D. F. nije istaknuo ovaj žalbeni osnov, međutim, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi (čl. 382. ZKP-a), pa je sud i u odnosu na ovog optuženika ispitao osnovanost primijenjene kazne.

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već i izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se pri tome ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela.

Nasuprot žalbenim navodima sud prvog stupnja je na odgovarajući način respektirao navedene okolnosti te cijenio činjenicu da su opt. D. F. i opt. M. B. bili neosuđivane osobe. Međutim kaznena djela su doista počinili u uvjetima dugotrajne blokade žiro-računa i teške materijalne situacije poduzeća N. d.d. uslijed čega su brojni djelatnici poduzeća ostajali bez zaposlenja. Sud je pravilno ocijenio da su njihove radnje bile složene, brojne i usmjerene na počinjenje kaznenih djela, što doista ukazuje na njihovu upornost.

Uslijed navedenog, te posebno cijeneći ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnih kaznenih djela (čl. 56. st.2. KZ), sud prvog stupnja je pravilno utvrdio opt. D. F. kaznu zatvora u trajanju jedne godine za kazneno djelo opisano

I Kž 796/04-5

pod toč. 1. izreke i kaznu zatvora u trajanju dvije godine za kazneno djelo pod toč. 2. izreke pobijane presude, dok je opt. M. B. pravilno utvrdio kaznu zatvora u trajanju dvije godine za kazneno djelo pod toč. 2. izreke pobijane presude.

Nejasna je konstatacija državnog odvjetnika kada se žali zbog odluke o kazni i tvrdi da se, u konkretnom slučaju, ne može raditi o stjecaju kaznenih djela obzirom na namjeru optuženika, pa je izrečena kazna „…znatno blaža kazna koja bi im bila izrečena da sud nije primijenio odredbe o stjecaju…“. Imajući u vidu odredbu čl. 60. KZ, sud prvog stupnja je morao respektirati činjenicu da se počinitelju više kaznenih djela (za koja mu se istodobno sudi) mora utvrditi kazna za svako od počinjenih djela a potom izreći jedinstvenu kaznu po pravilima o stjecaju kaznenih djela. U konkretnom slučaju je sud prvog stupnja to pravilno učinio.

Obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ), jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci opt. D. F. i kaznom zatvora u trajanju dvije godine opt. M. B., izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, ali i utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Imajući u vidu kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom (čl. 82. KZ), to je sud prvog stupnja pravilno od opt. D. F. oduzeo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom u iznosu 33.859,28 kn, dok je temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a, oštećena Republika Hrvatska sa imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti upućena na parnicu.

Ponovnim suđenjem, u odnosu na toč. 3., 4. i 5. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje mu je ukazano, te na valjan način utvrditi relevantne činjenice (ako je potrebno i sa novim vještakom) i o razlozima presude određeno navesti što na temelju izvedenih dokaza smatra utvrđenim. Isto tako, nakon što otkloni ukazane povrede, prvostupanjski sud će savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložit će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim ili nedokazanim. Pri tome, osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza navodeći jasne (i razumljive) razloge o odlučnim činjenicama, uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP-a.

Slijedom naprijed izloženog, trebalo je primjenom čl. 384. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 25. svibnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Marijan Svedrović, v. r.