Supreme Court dismisses civil claim for war damage compensation against state for injuries sustained during 1991 conflict.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court judgment denying compensation for war-related injuries. The plaintiff, a former police officer, claimed damages for wounds sustained during a 1991 military operation, arguing the state should bear liability under civil law. The court held that the nature of the injury as war damage precludes state liability under general civil tort provisions, as such claims fall under specific war damage statutes rather than standard civil liability rules.
Legislator headnote
AI generatedZakon o utvrđivanju ratne štete; Zakon o parničnom postupku: War damage claims arising from injuries during the 1991 conflict are governed by specific war damage legislation and do not trigger state liability under general civil tort provisions.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 254/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu,u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S. B., koga zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz S. B., protiv tuženika Republike Hrvatske, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo iz Zagreba, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 04. veljače 2003. godine br. Gžn-3414/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 07. rujna 1999. godine br. Pn-822/98, u sjednici održanoj dana 11. veljače 2004. godine.
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 04. veljače 2003. godine br. Gžn-3414/02, potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu od 07. rujna 1999. godine br. Pn-822/98, kojom je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom radi naknade štete u iznosu od 142. 804,30 kuna s pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se pobijana presuda ukine ili preinači i prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja sa pripadajućim kamatama kao i troškovima revizijskog postupka.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92 i 112/98 – dalje ZPP na koju temeljem odredbe čl. 386 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, dok na neku određenu bitnu povredu tužitelj u reviziji niti posebno ne ukazuje.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj, kao aktivni djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (PU Brodsko-posavske), dana 16. rujna 1991. godine, prilikom blokade kasarne JNA u Slavonskom Brodu i obostrane paljbe koja je trajala cijelu noć, zadobio ozljede u vidu eksplozivno prostrijelne rane desne potkoljenice. Utvrđeno je da je zbog zadobivenih ozljeda rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske proglašen ratnim vojnim invalidom sa 50% trajnim oštećenjem organizma.
S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.
Članak 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete («Narodne novine» br. 61/91 i 70/91) sadrži i pojam ratne štete, pa se navodi da je ratna šteta imovinska i neimovinska, posredna i neposredna učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike Hrvatske, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ako je posredno ili neposredno nastala od 15. kolovoza 1990. godine do prestanka neprijateljstava i ratnih operacija, a naročito šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti, imovini (pokretnoj i nepokretnoj), ratni rashodi, gubitak nacionalnog dohotka, gubitak nacionalnog bogatstva, šteta po okoliš i sve druge vrste šteta.
Dopunsko određivanje pojma ratne štete sadržano je u toč. 3. Uputa za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete («Narodne novine» br. 54/93), pa se navodi da su ratnom štetom obuhvaćeni gubici nastali kao rezultat a) ratnih (vojnih) djelovanja ili njihovih posljedica, b) djelovanja neprijateljskih vojnih ili paravojnih formacija ili po njima kontroliranih ili podržavanih terorističkih i drugih jedinica, zarobljavanje, držanje talaca, protjerivanja stanovništva i drugih ilegalnih aktivnosti.
Prema navedenom, dakle, odlučujuća okolnost na osnovi koje se određena šteta može kvalificirati ratnom, priroda je štetne radnje kojom je prouzročena. S obzirom na gore opisanu definiciju ratne štete u smislu navedenih propisa koji predstavljaju obujam ratne štete u njezinim maksimalnim granicama, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da štetu tužitelja treba podvesti pod pojam ratne štete. Naime, neovisno o pravima koje tužitelju pripadaju temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata, za ocjenu da li se radi o ratnoj šteti ili ne nije pravno odlučno da li je oštećenik civil, vojnik, ili pripadnik – djelatnik MUP-a, i neovisno o tome da li je oštećeni u radnom odnosu, ili mobilizirana osoba, već je odlučna jedino priroda štetne radnje kojom je počinjena šteta oštećeniku. Zbog navedenih razloga, revident neosnovano smatra da postoji odgovornost tuženika za štetu u ovom predmetu temeljem propisa Zakona o obrani («Narodne novine» br. 46/91), Zakona o unutarnjim poslovima («Narodne novine» br. 29/91) i Zakona o zaštiti na radu («Narodne novine» br. 19/83 i 17/86), jer propisi građanskog prava ne predviđaju odgovornost države ili poslodavca za ratnu štetu, pa je stoga temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 11. veljače 2004. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v.r.