Revr-740/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 740/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz V., I., zastupane po S. K., pravnom zastupniku Saveza samostalnih sindikata Hrvatske – Povjereništvo Istarske županije, protiv tuženika B. I. d.o.o. L., zastupanog po I. T., odvjetnici u O. društvu P. & P. Z., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 23. siječnja 2006. posl. br. Gž-610/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu od 10. prosinca 2004. posl. br. P-537/04, u sjednici održanoj dana 13. prosinca 2006.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuju: presuda Županijskog suda u Puli od 23. siječnja 2006. posl. br. Gž-610/05 i presuda Općinskog suda u Pazinu od 10. prosinca 2004. posl. br. P-537/04 i sudi:

I. "Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice B. B. radi poništenja Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. svibnja 2004. i Odluke o zahtjevu za zaštitu prava tužiteljice od 17. lipnja 2004., kao i zahtjev za vraćanje tužiteljice na poslove radnog mjesta referenta utrška i isplatu plaće po 3.778,65 kn mjesečno od 20. svibnja 2004. do povratka na posao sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli mjesečni iznos do 16. u mjesecu, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka."

II. Tužiteljici se nalaže naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 13.322,90 kuna u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Navedenom prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja, poništene su odluke tuženika od 19. svibnja 2004. i 17. lipnja 2004. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice, slijedom čega je tuženik obvezan vratiti tužiteljicu na rad, isplatiti joj plaću po 3.778,65 kn mjesečno od 20. svibnja 2004. do povratka na rad, te platiti na mjesečno dospjele iznose zakonsku zateznu kamatu.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju iz svih revizijskih razloga, predlažući preinačenje ili ukidanje nižestupanjskih presuda.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” posl. br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija tuženika je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje Odluke tuženika od 19. svibnja 2004. o izvanrednom otkazu ugovora o radu i Odluke o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od 17. lipnja 2004., vraćanju tužiteljice na rad i isplati plaće od dana prestanka radnog odnosa do povratka na rad.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev iz razloga koji se u bitnom svode na stajalište da tužiteljica nije povrijedila odredbe Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine, jer novac kojeg je pokušala kriomice iznijeti iz naplatne kućice radnice A. S. za vrijeme izvanredne kontrole, nije pronađen kod tužiteljice, niti je kontrola vršena na radnom mjestu tužiteljice, pa da se stoga odredbe o naplati cestarine ne odnose na tužiteljicu. Smatraju da postupak tužiteljice, koji je povrh svega ostao samo u pokušaju, nije dovoljan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Osnovani su revizijski razlozi da se pobijane presude temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Ovo zato što je člankom 11. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine propisano da se svim zaposlenicima službe naplate, te ostalim zaposlenicima koji su ovlašteni ulaziti u naplatne kućice u kojima se obavljaju poslovi naplate, zabranjuje kod sebe držati novac i druga sredstva kojima se plaća cestarina. Takva se odredba nesumnjivo odnosi i na tužiteljicu kao zaposlenicu Službe naplate na radnom mjestu referenta utrška, kako je to izričito istaknuto u čl. 10. istog Pravilnika.

Prema tome, izvan svake je dvojbe da se odredbe navedenog Pravilnika ne odnose samo na osobe koje obavljaju poslove naplate cestarine u naplatnim kućicama, već i na sve ostale zaposlenike Službe naplate, navedene u članku 10. Pravilnika, a to znači i na tužiteljicu, kao referenta utrška naplate.

Pogrešno je, nadalje, stajalište sudova, da je postupak tužiteljice da iznese novac iz naplatne kućice (12.500,00 kn) ostao samo u pokušaju, pa da ni time tužiteljica nije povrijedila odredbe čl. 11. i 48. Pravilnika.

Tužiteljica je znala da A. S. neovlašteno drži kod sebe novac suprotno pravilima službe, pa joj je nastojala pomoći iznošenjem novca iz naplatne kućice, u čemu bi bila uspjela, da nazočna kontrola to nije otkrila. U tom nastojanju tužiteljica je pokazala upornost, jer je tek u drugom pokušaju uspjela novac uzeti i krenuti s njim iz naplatne kućice.

Potpuno je neodlučno što tužiteljica tog trenutka nije radila u naplatnoj kućici u kojoj je vršena kontrola, već je odlučno što je znala da se novac nalazi u naplatnoj kućici i što ga je nastojala iz nje neovlašteno iznijeti baš zato što je znala da se provodi kontrola zakonitosti postupanja u Službi naplate, u kojoj je također bila tada zaposlena.

Takvim postupanjem tužiteljica je počinila osobito tešku povredu radne obveze iz čl. 48. st. 1. al. 2. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine, kojom odredbom je propisano da osobito tešku povredu radnih obveza čini zaposlenik "… ako se pri pregledu radnika, u njegovim osobnim stvarima i vozilu, te u naplatnoj kućici ali izvan blagajne, pronađu novčana sredstva ili kontrolom utvrdi razlika (višak) između evidentiranih i pronađenih novčanih sredstava."

Kad su novčana sredstva nađena u rukama tužiteljice, koja je kao referent utrška Službe naplate dobro znala da svako unošenje ili držanje novca koji ne potječe od naplate cestarine predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, onda je i tužiteljica počinila osobito tešku povredu radne obveze, tim više što je nepropisno držanje novca u naplatnoj kućici pokušala prikriti iznošenjem upravo u vrijeme izvanredne kontrole, što njenom činu daje dodatnu težinu.

Za takvu povredu radne obveze neodlučne su izjave tužiteljice o porijeklu nađenog novca kao i njene tvrdnje da je trebalo sitne novčanice samo zamijeniti u krupnije, imajući u vidu izričitu zabranu unošenja novca u naplatnu kućicu. Nisu prihvatljiva ni opravdanja tužiteljice zašto bi trebalo mijenjati sitne novčanice u krupnije i zašto bi se to obavljalo na zabranjenom mjestu i zabranjen način, kad postoje banke ovlaštene za takve zamjene.

Na iznijeto nesporno činjenično utvrđenje o postupanju tužiteljice kritične zgode, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo stajalištem da pokušajem iznošenja novca iz naplatne kućice tužiteljica nije počinila tešku povredu radne obveze, čime je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kako je naprijed izloženo, dok revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren, jer sadržajno predstavlja također pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Valjalo je stoga primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti obje nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP valjalo je tužiteljicu obvezati na naknadu troškova parničnog postupka sukladno troškovniku kojeg je sačinio punomoćnik tuženika, u skladu s važećom odvjetničkom tarifom.

U Zagrebu, 13. prosinca 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.